Armenci traže bolji život u Turskoj

Turska je obezbijedila donacije za armensku školu (Al Jazeera)

Piše: Umut Uras

Istanbul - Djeca trčkaraju i dovikuju se u podrumu jedne crkve u Istanbulu, koja je ujedno i škola za armenske imigrante koji žive u Turskoj

Neki od njih su u Turskoj već dugi niz godina, dok su neki tek stigli. Tačne cifre su nepouzdane, s obzirom da veliki broj njih uopšte nema dokumente.

Iako su Turska i Armenija često sukobljene u međunarodnoj areni, ove tenzije se ne dižu u vezi plana prihvatanja više hiljada Armenaca koji dolaze u Tursku u potrazi za boljim životom.

Za mnoge od njih, potraga za boljim standardom života prevladava politiku i nacionalizam.

Tansu Ciller, bivši turski premijer, kazao je da je 2000. godine u Turskoj živjelo 30.000 armenskih državljana bez dokumenata. Bivši ministar vanjskih poslova, Abdullah Gul izjavio je da je 2005. taj broj dostigao 40.000, dok je Yassar Yakis, koji je na toj poziciji bio naredne godine, procijenio da se taj broj popeo na 70.000. 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je prošle srijede izjavio da Turska zadržava pravo da deportuje 100.000 Armenaca koji rade u Turskoj. Izjavu je dao prije nego je Evropski parlament glasao o Rezoluciji koja poziva Tursku da prizna masovno ubijanje Armenaca iz 1915. godine kao „genocid“. 

Dugogodišnje tenzije

Ovo nije prvi put da turski predsjednik daje komentar u vezi armenskih imigranata bez dokumenata nakon javnih nesuglasica između ove dvije države. Sličnu izjavu je dao 2010. kao reakciju na lobiranje armenske dijaspore. 

Tenzije između Armenije i Turske datiraju još od raspada Osmanskog carstva tokom Prvog svjetskog rata, kada su turske vlasti odlučile da protjeraju Armence iz njihovih domova u istočnoj Anadoliji u Siriju. 

Ankara ne poriče da su mnogi Armenci poginuli u međuetničkim borbama i procesu deportacije koji je uslijedio između 1915. i 1917. i njena zvanična procjena je 300.000 stradalih. Armenija kaže da je poginulo 1,5 miliona ljudi i da je izvršen genocid, što je optužba koju Turska poriče. Stota godišnjica masovnih ubistava bit će obilježena 24. aprila. 

Baruyr Kuyumciyan, urednik novina Agos, koje se objavljuju u Turskoj, rekao je Al Jazeeri da se pretjeruje kada je u pitanju broj armenskih imigranata u Turskoj.

„Turska je prelazna tačka. Neki od Armenaca samo prođu Tursku i nastave prema Evropi,“ kazao je on. „Budući da u državu uđu na osnovu turističke vize, a izađu ilegalnim putem, zabilježi se samo njihov ulazak. Stoga su cifre netačne.“

Bolja primanja

Turska vlada dozvoljava građanima svojih azijskih susjeda da slobodno uđu u državu. Kao rezultat, građani susjednih država sa lošijim životnim standardom kao što su Gruzija, Moldavija, Ukrajina i Armenija dolaze u Tursku radi bolje zarade, uđu bez vize ili na osnovu turističke vize i onda ostanu duže nego što im takva viza dozvoljava.

Davit Khachatryan, 26-godišnji zamjenik direktora de facto armenske škole u Turskoj, ovdje živi već dvije godine i posjeduje boravišnu dozvolu. 

„Nisam preko noći odlučio doći ovdje. Moji roditelji su već 14 godina ovdje. Magistrirao sam pravo, ali u Armeniji nije bilo posla,“ Davit je kazao Al Jazeeri. 
 
„Zarađujem 600 dolara mjesečno, što je više nego duplo od zarade koju bih imao u Armeniji. Armenske porodice koje ovdje žive vratile bi se u Armeniju kada bi mogle zaraditi isto novaca kao ovdje.“

Da bi dobili boravišnu dozvolu kao Khachatryan, imigranti moraju uvjeriti turske vlasti da imaju dovoljno sredstava od kojih mogu živjeti u Turskoj i to predočavanjem izvoda bankovnih računa sa velikim iznosima, koje imigrantske porodice rijetko imaju.

Pedesetsedmogodišnja učiteljica je rekla Al Jazeeri, pod uslovom anonimnosti, da je u Tursku došla prije devet godina i da od tada ovdje živi bez pravnog statusa. Ova majka tri kćerke nije bila u Armeniji otkako je ušla u Tursku. 

„Muž i ja smo došli ovdje zbog finansijskih poteškoća. On može bez problema ići u Armeniju i vraćati se u Tursku jer u Armeniji ima imovinu. Ja ne mogu,“ kazala je ona. „On je bio vojni oficir u sovjetskoj vojsci i dobro smo živjeli. Onda se on penzionisao i ekonomska situacija u Armeniji se pogoršala. Moje dvije kćerke su sada udate. Jedna je udata za Rusa i oni žive u Francuskoj. Druga je ovdje, udata je za Turčina. Situacija je bolja.“ 

Mnogo imigranata je reklo Al Jazeeri da im je Turska omiljena destinacija jer je blizu Armenije i zato što je ovdje sve jeftinije nego u Evropi. S obzirom da Ankara granicu sa Armenijom drži zatvorenom od 1993, kao odgovor na teritorijalni konflikt između Azerbejdžana i Armenije zbog regije Nagorno-Karabakh, Armenci ulaze u Tursku kroz Gruziju.

„Došao sam ovdje sa suprugom prije deset godina i nikada se nisam vratio. Dvoje moje djece je rođeno u Istanbulu u armenskoj bolnici. Nisam ni na šta naišao ovdje da nije bilo dobro,“ Al Jazeeri je rekao 39-godišnji kožar.

Imigranti su rekli Al Jazeeri da nekoliko bolnica u Istanbulu pomaže ilegalnim imigrantima da riješe zdravstvene probleme. Većina imigranata su žene koje rade kao ispomoć u kući, kao dadilje, kuharice ili spremačice. Pet imigrantica iz Armenije rekle su Al Jazeeri da zarade između 450 i 700 dolara na takvim poslovima. Muškarci uglavnom uspijevaju pronaći poslove u tvornicama i radionicama koji su manje plaćeni, kazali su oni. 

Iako su neki imigranti rekli Al Jazeeri da ih ne zanima politika tursko-armenskih odnosa, nije im bilo ugodno kada su turske vlasti zaprijetile da će deportovati Armence bez dokumenata.

„Nisam naišao ni na kakve probleme u Turskoj. Politička pitanja me ne zanimaju. Ja sam došao ovdje da radim i zaradim,“ Al Jazeeri je rekao 30-godišnji Armenac koji radi i izdržava porodicu.

Nano Madoian, 31-godišnjakinja sa boravišnom dozvolom koja se također izdržava obavljajući kućne poslove, u Turskoj je od 2003. „Na početku je bilo teško jer nismo govorili turski, ali sada je sve dobro,“ kazala je ona. „Kada predsjednik kaže da će nas deportovati, nasekiramo se, ali nastavimo sa životom kao i obično. Šta drugo možemo?“

Prema riječima Kuyumciyana, Armenci koji su došli i ostali u Turskoj su ljudi koji maju veze sa Turskom o ranije, „ili njihovi rođaci ili prijatelji su bili u Turskoj ranije“.

„Oni znaju šta mogu očekivati i koliko će novca zaraditi. Većina ne počinje potpuno novu avanturu. Za Armence Turska nije misteriozno mjesto,“ dodao je on. „Armenski imigranti žive u zatvorenoj zajednici bez mnogo kontakta sa drugim dijelovima društva, uključujući i Turke armenskog porijekla. Armenke uglavnom rade u domaćinstvima Turaka armenskog porijekla, ali nema puno društvene povezanosti.“

Armenska škola

De facto armenska škola sakrivena pod crkvom uspostavljena je 2008. i postajala je sve veća vremenom kako je dolazilo sve više imigranata iz Armenije. Diplome koje izdaje su priznate u Armeniji.

Učenici koji pohađaju ovu srednju školu ne mogu se zvanično upisati u škole za manjine u Turskoj jer, da bi to mogli, moraju imati tursko državljanstvo i status pripadnika manjine. Mogu samo pohađati školu kao gosti i obrazovati se, ali bez diplome na kraju. Svi nastavnici su imigranti iz Armenije i nastava se odvija na armenskom jeziku, budući da gotovo niko od učenika ne govori turski.

Turske vlasti znaju za ovu de facto školu, ali je tolerišu. Turski Generalni direktorat za vakufe nedavno je čak obezbijedio donacije hrane za školu, iako se udžbenici donose iz Armenije.

„Ova škola se finansira od donacija dobročinitelja kao i od priloga prikupljenih od porodica učenika koji pohađaju školu,“ rekao je Al Jazeeri direktor Heriknaz Avakyan. „Broj učenika se svake godine povećava, imamo ozbiljnih problema sa zgradom, kako u pogledu veličine tako i u pogledu uslova u kojima moramo raditi.“

Avakyan je rekao Al Jazeeri da u školskoj zgradi nema prozora i da postaje poprilično zagušljivo: „Želimo se preseliti u normalnu zgradu. Učenici koji ovdje dolaze ne vide sunce.“

Izvor: Al Jazeera