Arapsko savezništvo je kružni odred za strijeljanje

Egipat se povukao iz predloženog Bliskoistočnog strateškog savezništva nakon žestokog neslaganja sa Saudijskom Arabijom (EPA)

U maju 2017. Donald Trump je izabrao Saudijsku Arabiju za svoju prvu međunarodnu destinaciju u funkciji predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Američki saveznici u Perzijskom zaljevu su to putovanje vidjeli kao priliku života da ponovno iscrtaju geopolitičku mapu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike nakon ere narodnih ustanaka u regiji i napetosti sa Trumpovim prethodnikom u vezi Irana, piše Hassan Hassan za  Foreign Policy.

Na “Arapskom islamskom američkom samitu” 2017. sudionici su diskutirali o ambicioznom zajedničkom programu za buduće godine pod saudijskim vodstvom, uključujući strategiju za zaustavljanje pretjeranog  iranskog širenja utjecaja, smanjivanja  sektaških politika u zemljama kao što su Irak, borbi protiv ekstremizma, oživljavanja arapsko-izraelskog mirovnog procesa i ograničavanja žestokih sukoba.

Dvije godine kasnije, saradnja regionalnih saveznika Washingtona je dovela do potpune katastrofe. Nekoliko regionalnih najžešćih kriza se mogu dovesti u direktnu vezu sa Trumpovim samitom, od blokade Katara, koja je započela prije dvije godine ove sedmice, to eksplozije libijskog “trećeg građanskog rata” u aprilu. Daleko od zajedničkog ostvarivanja ciljeva, blok predvođen Saudijskom Arabijom, a koji je formiran prije dvije godine, uglavnom se vratio unatrag, a članice se sve više okreću jedna protiv druge.

U najskorijem primjeru, Egipat se povukao iz predloženog Bliskoistočnog strateškog savezništva, naširoko poznatog kao “Arapski NATO”, nakon žestokog neslaganja sa Saudijskom Arabijom. Prema arapskom diplomati upoznatim sa sastancima na visokom nivou koji su prethodili povlačenju, Kairo se usprotivio načinu vodstva Rijada: Saudijci ne bi definirali ulogu svake zemlje i konkretnu svrhu alijanse, te bi “uzeli zdravo za gotovo” učešće zemalja poput Egipta.

Saudijska očekivanja

Saudijski zvaničnici su očekivali od svojih arapskih partnera da potpišu pripremljen dokument, bez imalo diskusije, prije nego što ga zvanično predstave Washingtonu. Općenito, egipatski zvaničnici su se nakostriješili zbog toga što su i Rijad i Abu Dhabi tretirali Kairo kao mlađeg partnera, zbog finansijske pomoći koju su pružili Egiptu nakon puča u kojem je na vlast došao predsjednik Abdel-Fattah al-Sisi 2013. godine.

Ali postoji i pitanje suštinskih razlika: prema arapskom diplomati, dvije strane se ne slažu kako voditi ratove u Jemenu i Libiji.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, sa svoje strane, nisu uvijek usklađene u stavovima, pogotovo u vezi pitanja Jemena. I emiratske i saudijske diplomate su privatno priznale takve razlike: Abu Dhabi se usprotivio planu Rijada da sarađuje sa milicijama povezanim sa partijom Islah, kojom dominiraju islamisti, koja ima duboke veze u Jemenu, i umjesto toga je formirao rastući broj vlastitih milicija. Abu Dhabi je također pokušao da gurne u stranu predsjednika vlade koju u Jemenu podržava Saudijska Arabija, Abdrabbuha Mansura Hadija, koji se sada nalazi u Saudijskoj Arabiji.

U međuvremenu se saudijski zvaničnici često protive kompromisima za koje smatraju da trebaju činiti kako bi zadržali Emiraćane na svojoj strani. Prema saudijskom izvoru koji ima pristup krugovima moći u Rijadu, prošle godine je održana ozbiljna debata u Saudijskoj Arabiji u vezi toga da li je regionalna politika kraljevstva – uključujući podršku Rijada puču u Egiptu 2013, pokretanja spora sa Katarom 2017. te nastavka posredničkog rata u Libiji – uveliko oblikovana i vođena uskim emiratskim interesima.

Suprotan pristup

Aktuelni saudijski pristup je da suprotan onom koji se kratko pojavio početkom 2015, kada je Saudijska Arabija pokušala da izgradi široko rasprostranjeno savezništvo koje je uključivalo popravak veza sa Turskom, prije nego što je jemenski rat približio Rijad Abu Dhabiju.

Nesuglasice su također rasle unutar zemalja bloka predvođenog Saudijskom Arabijom. Dubai, primjera radi, vjeruje da je njegova ekonomija direktno pogođena agresivnim regionalnim pristupom koji provodi emirat Abu Dhabi. Historijski gledano, prioriteti Dubaija su poticanje turizma, trgovine i stranih ulaganja, dok je izbjegavao regionalne sukobe. Trajni rat u Jemenu, blokada Katara i unutrašnja sigurnosna ograničenja uvedena širom Ujedinjenih Arapskih Emirata, koje je uveo sve dominantniji Abu Dhabi, bili su loši za biznis Dubaija.

Stručnjaci procjenjuju da Dubai gubi pet milijardi dolara godišnje u trgovini i prevozu u i iz Katara, prije nego što se uzmu u obzir turizam, druge turističke aktivnosti, te gubici aviokompanije Emirates kao posljedice toga što je morala izbjegavati zračni prostor Katara.

“Posljedice Zaljevske krize su se najviše osjetile u Dubaiju”, rekao je Andreas Krieg, vanredni profesor  Kraljevskog koledža u Londonu. “Dubai možda najviše ekonomski trpi zbog ove krize, mnogo više od Katara”.

Dubai nikada nije objavio svoje nezadovoljstvo vanjskom politikom zemlje, ali takva razlika između dva emirata o tome kako se nositi sa sukobima se lako uočava u regiji. Pogledajte niz poruka koje je proteklog augusta na Twitteru objavio šeik Mohammed bin Rashid, vladar Dubaija, koji su u medijima na arapskom jeziku tumačeni kao indirektne poruke o pristupu države regiji. Primjedbe, napisane pod naslovom “Život me naučio”, prikazuju strategiju Dubaija kao onu koja se fokusira na domaću politiku umjesto na regionalne sukobe. Čak i ako ne predstavljaju kritiku na račun Abu Dhabija, oni očito prikazuju alternativnu viziju za regiju.

Stvarna uloga

“Stvarna uloga političara je da olakša život ekonomistima, akademicima, biznismenima, novinarima i drugima”, napisano je u jednoj poruci na Twitteru. “Uloga političara je da olakša život zajednica i rješava krize, umjesto da ih započinje, te da gradu umjesto da uništava postignuća”.

Rastuće razlike ove vrste su bile očite prošlog mjeseca u telefonskom razgovoru između premijera Bahreina i katarskog emira kako bi se označio početak Ramazana. Nakon što se vijest proširila, bahreinska državna informativna agencija je potvrdila kontakt, ali je citirala ministra za poslove kabineta, koji je kazao – apsurdno – da poziv premijera nije predstavljao zvanični stav Bahreina u vezi Katara i da neće “utjecati na posvećenost [Bahreina] Saudijskoj Arabiji”.

U slučaju Bahreina, mnogi smatraju njegov bojkot Katara pukim pokoravanjem saudijskoj volji, umjesto odražavanju vlastitih zamjerki. Bahrein je jedna od zemalja najviše pogođenih blokadom, u vezi trgovine, turizma i ulaganja, a neki zvaničnici, poput premijera, nisu podržali taj potez.

Ova dinamika govori o ključnom nedostatku arapskog saveza: nedostatak povjerenja u buduće liderstvo Saudijske Arabije. S vremenom se nagomilavaju politički neuspjesi, saveznici sve više žele nametnuti vlastite interese drugima.

Jedino u čemu se slažu jeste održavanje samog nominalnog saveza, koji ima perverzni učinak da dozvoljava propalim politikama i sukobima u zastoju da se po inerciji nastavljaju.

Arapski diplomata je opisao ovu dilemu kao “problem višestrukih agitatora” gdje okončanje sukoba u Jemenu moraju zajednički dogovoriti Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija, i gdje potonji ne može unilateralno postići kompromis sa Katarom bez da uzme u obzir ono što neki smatraju dogmatičnijim zahtjevima Ujedinjenih Arapskih Emirata za promjenu u Kataru i u široj regiji.

Ovo je recept za vrstu spiralnog nereda kakav je danas očit u regiji, gdje podjele i strah trijumfiraju nad jedinstvom i stabilnošću. Ovo je također tužno naslijeđe prve Trumpovog inostrane posjete prije dvije godine.

Izvor: Foreign Policy