Arapski salaši usred Panonskog mora

Arapi u Srbiji mogu da kupe samo kuću sa okućnicom, ali ne i zemlju (Al Jazeera)

Piše: Ratko Femić

Oko narandžaste kuće pored Bezdanskog puta, koji spaja Sombor sa Bezdanom vri od posla. Radnici nameštaju ogradu, seku nešto i slušaju sugestije domaćina tamnije puti.

Već nedeljama glavna tema u čaršiji u Somboru i Apatinu je navodna beduinska kolonizacija ovog kraja. Mora da je ovo jedan od dođoša o kojima priča cela Srbija. Sređuje kuću iza koje se prostire plodna bačka njiva, a preko puta nje njiše se polje kukuruza.

Kako smo zakoračili u dvorište prema nama krenuše domaćini, otac i sin tinejdžer koji odlično govore engleski. Obučeni onako po evropski. Otkud oni ovde usred sinjeg mora Panonskoga? Džuma Khalfan je poslodavac iz Abu Dabija, a razlog kupovine kuće usred panonske ravnice je – kako on kaže – odmor.

“Prija nam klima ovde, grad je jako zelen. Ljudi su veoma fini i gostoljubivi, spremni da pomognu. Ovde sam sa porodicom, mirno je i to nam treba”, kaže Khalfan, a sin potvrđuje.

“Išao sam i u Sarajevo, ali nisam hteo tamo da ostanem, ovde mi se više sviđa. Hrana je mnogo drugačija, ali ljudi su odlični”.

Bliski odnosi

Kaže da se oseća sigurnije zbog najave investicija iz UAE u Srbiju i bliskih odnosa premijera Aleksandra Vučića sa princom prestonaslednikom Muhamedom Bin Zajed al Nahjanom.

“ Drago nam je zbog saradnje naših zemalja”.

Zbog sušne klime kod kuće gosti iz Emirata najviše oskudevaju u onome što je ovde svuda oko njih. Voda u kući, voda pored kuće, za piće, za zalivanje travnjaka, pranje auta. Da nije kakva pustinjska fatamorgana ovde na dnu panonskog mora?

Naprasna zainteresovanost Arapa za vojvođanske salaše u ovom delu Bačke pokrenula je svakakva nagađanja: doći će da nas pokore, veru i običaje da nametnu, za koju godinu kad dobiju državljanstvo moći će i zemlju da kupuju od osiromašenih paora; možda su prethodnica firme koja je zakupila neke naše poljoprivredne kombinate i spremaju sa da počnu da rade… Počelo je pokoravanje o kojem je pisao Mišel Uelbek, smatraju oni koji su čitali francuskog pisca.

Kristina Kozjak iz agencije za promet nekretninama Flet smatra da nema mesta teorijama zavere jer ovi ljudi ovde dolaze pre svega na odmor i zbog povoljne klime.

Prvo je ovde došao neki Abdula, glava porodice, a za njim i ostali, nekoliko supruga, rodbina i prijatelji i svi su kupovali kuće da budu blizu jedni drugima. Osim potez od Sombora prema Bezdanu kupovali su salaše i kuće i u salašarskom naselju Gradina i u Prigrevici koja pripada opštini Apatin.

Abdulina porodica sa prijateljima u Somboru i Prigrevici kod Apatina kupila je 14 kuća i jednu u Novom Sadu.

“Njima nije interesantno more jer ga imaju. Pravi Emiraćani preko leta idu negde, ako mogu i vraćaju se na zimu. Tamo su sad najviše stranci”, objašnjava Kristina.

Zašto neko od toliko živopisnijih mesta u Srbiji izabere kuću pored lokalnog puta, okružen njivama?

”Abdula ima dosta prijatelja po Hrvatskoj, po Evropi i želi da ima kuću blizu granice odakle mu je zgodno da putuje sa porodicom. Nedavno sam i ja sa njima išla u Zagreb, na Plitvička jezera, u Bosnu, u Budimpeštu… “.

Kristina tvrdi da ovi ljudi nemaju nikakve veze sa firmama koje su najavile ulaganje u Srbiju i da ne žele ovde da se bave nikakvim poslom, osim da odmaraju.

„Ali ima u Apatinu jedna grupa iz Jordana. Oni kupuju neke kamione, preprodaju, imaju tamo svoju firmu.“

Kristina koja je posredovala u prodaji nekoliko kuća Arapima osim provizije dobila je i premiju – naklonost Abdulinog sina Turka.

Kako bi se uklopila u običaj po kome je Arapskim muškarcima dozvoljeno mnogoženstvo, pitam je.

“Verovatno bi mi smetalo”, kaže mlada Somborka, Turkova hanuma koja je već dva puta bila u Abu Dabiju i kaže da joj je bilo lepo.

Kada čovek čuje strahovanja pojedinih ljudi u Somboru i teorije o dolasku Arapa u Vojvodinu logično je da se zapita kako li je tek njihovim najbližim komšijama. Mora da se somborske salašarke već skrivaju pod nikabe i burke.

Prvi Emiraćanin

Dvorište bake Ljube Čikare od salaša Abdule, Emiraćanina koji je svojim dolaskom prvi probio led, deli samo ograda. To je zapravo visoki zid od cigala koji ne dozvoljava znatiželjnicima da vide preko plota. Tako valjda čuvaju žensku čeljad od muških pogleda. Ljuba se popne uz merdevine naslonjene na taj bedem i doziva ga, ali sada se niko ne odaziva. Nisu tu.

Kaže Ljuba da je Abdula mnogo druželjubiv čovek, da se lepo slažu, često joj šalju ručak, ostavlja joj ključ kad odlazi u Emirate, daruje komšije raznim poklonima…

“Kaže mi on:’Ljuba, komšija, brat’. Moje četvoro unučadi ga obožavaju”.

Abdula je, navodno, radio kao savetnik u vladi UAE, a sada je penzioner i ovde dolazi na odmor sa porodicom. Dolazila mu je i žena s kojom se razveo.

“To je jedna obrazovana gospođa, ali izgleda da nije mogla sa ove druge dve. Abdula ima deset ćerki i tri sina, a ovaj jedan sin mu ima tri žene i ovde je našao ljubavnicu”,  smeška se Ljuba.

U kući koju je Abdula kupio za ćerku, nema nikoga. Dolazimo pred pred kapije susednog salaša gde se umesto zvonceta oglašava  lavež pasa. Dočekuju nas osamdesetogodišnjaci Milka i Tomislav Aleksić.

“Neki dan radim oko paprike kad preko ograde me doziva: ’Mami, mami’, javlja se. Kaže ja Abdula, Abu Dabi. Slikali su sve kad su došli, slikali su voće, grožđe. Ma civilizovani ljudi. Ovaj mlađi sin mu kao da je naš, onako mangup”, kaže Milka.

“Mi bismo rado prodali da nam ponude. Da idemo u grad, da smo bliže lekarima”.

“Lepo je ovdi, znaju oni šta valja, a tamo za 50 godina neće imati ni litru nafte”, ubacuje se Toma.

No Mikan Radovanović, kafedžija i društveni aktivista iz Sombora,  koji je prvi prodao nekretninu Arapinu nema baš reči hvale za Abdulu, novog vlasnika salaša koji je on godinama sređivao, a morao da ga proda zbog finansijskih poteškoća.

“Našli smo se na 43.000, od čega je banki trebalo da vratim 30.000”, priča Mikan. Ostalo mu je 13.000 u džepu. Ali, kad je krenuo u Emirate Abdula je zamolio je Mikana da ostatak novca od 13.000 uloži u prepravke, a on će mu to vratiti.

Nastalo je neslaganje oko vrednosti radova. Mikan je zapisivao i došao do 11.000 evra, Abdula ponudio 4.500, da bi posle nekog vremena pristao da isplati 7.300 evra i ni cent više.

“On je tvrdio da je to previše, da mi hoćemo da ga prevarimo”, zaključuje Mikan.

Pre toga su se družili, Abdula ga je zvao bratom, ali sada je prijateljstvo puklo, a Mikan planira da bivšem prijatelju vrati poklone koje je od njega dobio.

Kuća sa okućnicom

“Takvim sitnim poklonima kupuje pažnju, a u stvari to ti je ono kako će da ti utera”, tvrdi Mikan.

Arapi u Srbiji mogu da kupe samo kuću sa okućnicom, ali ne i zemlju. Zato obično gledaju da u okviru okućnice ima i voća. Što se cena tiče u selu apatinske opštine Prigrevici kupljene četiri kuće, a  meštani spekulišu da su plaćene od 13.000 do 35.000 evra, zavisno od stanja objekta. Poznavaoci kažu da se za ovaj tip nekretnina koje su bez obradivog zemljišta, do nedavno moglo uzeti šest-sedam do deset hiljada evra.

Lokalno tržište nekretnima malo je živnulo, a živnuo je malo i majstorski esnaf u ovom kraju.

Jeste da Arape nismo često viđali, ali smo se na druge načine stalno sretali sa njima. Od školskih lektira i narodnih epskih pesama gde s’ spominje crni Arapine, preko prijateljevanja Jugoslavije sa zemljama trećeg sveta i školovanja mladih Arapa diljem bivše nam domovine. Sad ih evo na vojvođanskim salašima, još malo i postaće prave Lale (Vojvođani), u stvari onda ćemo ih zvati Lalapima.

“Napuniće nas”, prognozira Mile Vuković, ispred svoje improvizovane tezgice koja stoji pored Bezdanskog puta. Žali se na uslove života seljaka. Priča kako mu je jedan sin otišao u Dablin, drugog bi slao u Nemačku:”A i ja bih bežao kad popizdim”, završava Mile, nekad izbeglica iz Slavonije, a danas gazda svog imanja.

Izvor: Al Jazeera