Oglasi

Arapi i Jerusalem – prošli su dani osude i kritika!

Ranije su čelnici arapskih država oklijevali, no ovog puta izostala je i reakcija naroda na sceni.
Palestinci su željeli odbraniti svoju zemlju i svoju prijestolnicuArhiva

Piše: Enes Zaki

Brojne su katastrofe i tragedije u arapskoj savremenoj historiji, što je, bez sumnje, loša vijest. No, dobra vijest u svemu tome bila je da Arapi nikad nisu šutjeli.

Uvijek su bili spremni odgovoriti na takve napade: ponekad kritikama, a ponekad osudama i neodobravanjem. I ne samo to: u velikim problemima poput tih Arapi su bili spremni ne samo izraziti krajnje neodobravanje nego i zaprijetiti pravovremenim odgovorom.

Malo stranica s pobjedama

Izrael je decenijama bio neprijatelj broj jedan, najveći agresor za Arape koji je nasrnuo na njihovu zemlju. Okupirao je Palestinu i oteo veći dio njene teritorije, okupirao dijelove Sirije i Egipta, nametnuo svoju dominaciju i moć nadaleko i naširoko.

Arape je zadesila teška sudbina u svemu tome jer su doživjeli Nakbu ("Katastrofu"), Šestodnevni rat i brojne stranice slamanja i poraza, s malim brojem stranica ispisanih pobjedama, kao što je Oktobarski rat 1973.

Iako je smiješno vršiti usporedbu između arapskih zemalja, čija površina iznosi blizu 14 miliona kvadratnih kilometara, s populacijom većom od 400 miliona građana, i male tvorevine uspostavljene na otetoj zemlji, koja zauzima otprilike 20.000 kvadratnih kilometara i ima manje od devet miliona stanovnika, mračna realnost ipak upućuje na to da je ova manja strana provodila agresiju i nasilje, dok se arapski gigant zadovoljio time da iznosi žalbe, osude, kritike i izražava negodovanje.

Narodne šale

U svim napadima Izraela na Palestinu i bliža područja, poput Sirije, Egipta i Libana, pa čak i šire, koristeći se različitim metodama, arapski čelnici i zvaničnici samo su kritikovali i osuđivali.

To je izazivalo bijes javnosti, što se odražavalo kroz medije i društvene mreže.

Kroz svoje šale narod je izražavao sarkazam prema tom stanju nemoći, koje je navodilo čelnike da iznose samo puste riječi bez efikasnog djelovanja.

Međutim, arapskim građanima nije moglo pasti na um da će dočekati nesretne dane kad će početi priželjkivati da čuju ono čemu su se ranije podsmijavali.

Da će dočekati vrijeme kad će neodobravanja postati prava rijetkost, kritike biti gotovo nemoguće čuti, dok će osude postati teško ostvariv cilj.

Nastavak okupacije

Kao da je grijeh braniti okupiranu domovinu i tražiti otetu slobodu, kao da je zločin da narod izađe na ulice na dan obilježavanja Nakbe i poruči dalekima – pa čak i bliskima – da još nije odustao od svoje zemlje, koju je neprijatelj počeo kidati dio po dio još od 1970-ih, nastavljajući okupaciju i doseljavanje kako ne bi ostalo traga ni spomena palestinskom narodu.

Palestinci su izašli na ulice s namjerom da podsjete svijet na tragediju svoje okupirane domovine. Željeli su poručiti da neće odustati od nade u povratak na svoju zemlju i u svoje domove, kao ni od želje da odbrane svoju svetu prijestonicu, na koju su se obrušile sile zla i tiranije kako bi dovršile cilj i otele taj grad od njegovih stanovnika, ili barem tako misle.

Rezultat je bio takav da je agresoru i ljutnja žrtve bila previše, pa je otvorio vatru na njih, pri čemu je usmrtio desetke i ranio hiljade Palestinaca.

Šezdeset palestinskih mučenika stradalo je u krvavom masakru koji je izraelski okupator počinio nad palestinskim demonstrantima na istoku Pojasa Gaze. Nasilje se dogodilo u trenutku kad je Izrael slavio premještanje američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem, čime je provedena odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Taj događaj označio je početak jednog razdoblja u kojem je Washington otkrio svoje pravo lice i pokazao da je cionist više i od samih cionista.

Kritike i reakcije

Ta tragedija potresla je cijeli svijet, ili se pretvarao da je to tako. Zapadne države, koje su uvijek bile poznate po svojoj podršci Izraelu, sada su izrazile ogorčenje, pa čak i prezir kad je u pitanju ovaj masakr.

Čak je i Velika Britanija, koja je donijela Balfourovu deklaraciju i time otvorila vrata za uspostavljanje izraelske tvorevine sredinom prošlog stoljeća, također izrazila zabrinutost zbog gubitka života u Gazi, rekavši da vjeruje da premještanje američke ambasade ne pomaže miru u regiji.

Turski odgovor bio je najjači, pa je tako ta država odlučila opozvati svoje ambasadore iz SAD-a i Izraela, optužujući Izrael za državni terorizam i genocid. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan proglasio je trodnevnu žalost u državi zbog masakra nad Palestincima.

Pažnju je privukla i reakcija Južnoafričke Republike, koja nije ni arapska ni muslimanska država, nakon što je saopćila da povlači svog ambasadora iz Izraela u znak protesta zbog nasilja izraelske vojske nad demonstrantima u Pojasu Gaze.

Što se tiče arapskih država, od mnogih je bilo previše očekivati čak i kritike, a samo ih je nekoliko država izdalo saopćenja u kojima se osuđuje i izražava zabrinutost zbog ovakvih dešavanja, što je izgledalo više kao sapiranje odgovornosti. Na listi država koje su osudile ovakve činove našle su se iskrene države, kojima nedostaju mogućnosti, skupa s neiskrenim državama koje odbacuju svoj arapski identitet i osjećaj časti.

Svi oni koji su ranije polagali nade u održavanje samita kojem bi se Arapi mogli obratiti kad se susretnu s nevoljama, neka znaju da je sada Arapska liga pozvala samo na održavanje "vanrednog sastanka" na nivou stalnih delegata, što je najniži mogući nivo, a koji će se održati u srijedu, odnosno nakon što se završe ova dešavanja i osuše rijeke krvi!

Svi oni koji su ranije polagali nade u Arapsku ligu trebaju znati i to da je posljednji samit, koji je održan u Dhahranu u Saudijskoj Arabiji prošlog mjeseca, nosio naziv "Samit o Jerusalemu", pa neka sagledaju njegove rezultate.

Drijemež prije buđenja

Ranije su čelnici arapskih država oklijevali, bili ravnodušni i zadovoljavali se samo kritikama, dok su se narodi uglavnom aktivirali organizovanjem demonstracija ili barem protestnih okupljanja.

Međutim, ovog puta izostala je i reakcija naroda na sceni iako je pojedinima bilo dovoljno njihovo prisustvo na društvenim mrežama.

Znači li to da su vlasti ušutkale svoje narode ili su ih zastrašile? Jesu li se ljudi umorili ili su frustrirani, ili je možda u pitanju drijemež prije buđenja?

Izvor: Al Jazeera