Oglasi

Apsurd hrvatskog tržišta rada

Iako su brojni ljudi nezaposleni, manjak radne snage pojavio se gotovo svugdje, ne samo na obali i ne samo u turizmu.
Piše:
'I dalje imamo velik broj nezaposlenih, a s druge strane sve veću potražnju za radnicima', piše autorAl Jazeera

U nekoliko proteklih godina, permanentno i u sve većem obimu, s početkom turističke sezone nastaje potražnja za sezonskim radnicima. U turizmu i ugostiteljstvu gotovo da i nema zanimanja koje nije deficitarno. Traže se svi; konobari, kuhari i pomoćni kuhari, sobarice, prodavačice. Uvjeta za zapošljavanje također gotovo da više i nema; jedini je kriterij da netko želi raditi, ali, unatoč tome, na obali nedostaje više od 2.000 sezonskih radnika.

No, ove se godine počelo događati ono čega su se pribojavali i na što su godinama upozoravali mnogi ugledni ekonomisti, demografi, sociolozi, ali i tzv. obični ljudi, promišljajući dobronamjerno i zdravorazumski. Načeti kojekakvim krizama, kaosom u državnim financijama, rigoroznim radnim zakonodavstvom – koje se, povrh rigidnosti i oštrine spram radnika, u masovnom obimu još i ne primjenjuje – čini se da smo sada dotučeni enormnim iseljavanjem u inozemstvo, jer se manjak radne snage pojavio gotovo svugdje, ne samo na obali i ne samo u turizmu.

Sada se već u stvarnosti osjećaju konkretni i neugodni učinci negativnih demografskih trendova.

Zona apsurda

Ova nakaradna situacija, koja miriše na potpuni slom sustava i početak vladavine stihije, već je poodavno u zoni apsurda, jer i dalje imamo velik broj nezaposlenih, a sa druge strane sve veću potražnju za radnicima.

Iako se političari i dalje koriste statističkim smicalicama ne bi li ono loše prikazali boljim, a ono dobro pripisali svojim zaslugama, postalo je očito da kompleksnost problema nadilazi okvire u kakvima se dosad pokušavao riješiti.

Prema nekim podacima, primjerice, zaposlenost je veća u odnosu na prošlu godinu, a prema nekima manja, ovisno o tome što se i tko ubraja u zaposlene i sa čime se uspoređuju vrijednosti.

Ili pojednostavljeno: prema politikantskim podacima zaposlenost je veća, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku ukupan broj zaposlenih u prvom kvartalu 2017. manji je za 1,5 posto ili otprilike 20.000 u odnosu na isto razdoblje u 2016. godini.

No, kakvom se god metodom koristili, i dalje imamo više od 250.000 nezaposlenih (iako je u evidenciji HZZ-a samo 177.000 !?) i potražnju za radnicima, što je i više nego dovoljan razlog da se napokon, studiozno i krajnje ozbiljno, prouči struktura nezaposlenih i poduzmu konkretne mjere na širokom području, jer će u suprotnom sve veći broj nezaposlenih kroz duže razdoblje postati trajno nesposobno – na teret okolice i države, a dio koji ima kakav-takav potencijal otići će tamo gdje, nažalost, svakog dana odlaze desetine – u inozemstvo.

Osim objektivnih i svima dobro poznatih razloga (premale plaće i loši radni uvjeti, pa nastaje problem s prihvaćanjem nekog posla ako je udaljenost već 20-ak kilometara od mjesta stanovanja), razlog ovom paradoksu svakako je profil zanimanja i stručne spreme, odnosno nemogućnost da pored desetaka tisuća nezaposlenih poslodavci pronađu odgovarajućeg radnika.

U tom segmentu nezaposlenih, bez prevelikih i nepotrebnih analiza i mudrovanja, dovoljno je spomenuti samo jedan podatak: u Hrvatskoj je postotak prekvalificiranih radnika jedva pet posto, od čega opet dobar dio bez prakse nakon prekvalifikacije. U razvijenijim zemljama EU-a taj je postotak iznad 20 posto.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, nedostaju nam kuhari, mesari, slastičari, medicinske sestre, tesari, krojačice, konobari, programeri, profesori i nastavnici, elektrotehničari, elektroničari, strojari... mogli bismo nabrajati unedogled.

Omasovljavanje rada posredstvom agencija zbrku je samo pojačalo, a povremene i sezonske radnike još više osiromašilo te ih dodatno motiviralo na odlazak u inozemstvo.

'Mogli bismo trasirati put na Mars'

Visokokvalificiranih nedostaje, a prema broju inženjera, magistara, doktora i akademika u sasvim smo prihvatljivim okvirima u odnosu na prosjek u EU-u, što je također specifičan paradoks. A znamo i što je uzrok.

Ako bismo se htjeli gorko našaliti, mogli bismo spomenuti da nam u dogledno vrijeme zasigurno neće nedostajati barem inženjera prometa. Njih imamo da bismo bez problema mogli trasirati put na Mars. To je zanimanje, naime, karakteristično za političare, od lokalnog, trećerazrednog do najvišeg, državnog nivoa. Neki su od njih fakultete završili u ekspresnom roku, toliko brzo da se nitko ne sjeća da su uopće studirali.

Ova situacija rezultat je dugogodišnje nebrige i nemara odgovornih, nepostojanja bilo kakve ekonomske i demografske strategije, kao i nacionalnih konsenzusa o najvažnijim pitanjima. Sve je i dalje prepušteno stihiji i "tržištu".

No, zanimljivo je promatrati kako su sada utihnuli grlati apologeti tržišne ekonomije – oni koji su nas još donedavno plašili uvozom radne snage ne bi li opravdali mizerne plaće za rad na mjestima gdje se ostvarivao, i još se uvijek ostvaruje, velik profit. Uz teško nerazumijevanje fundamenta društvenih odnosa, u svojim dućanima neoliberalnih mantri žestoko su nas uvjeravali da treba raditi više za manju plaću, jer će inače naša mjesta prema zakonima tržišta zauzeti neki drugi ljudi, i da će tržište to "izregulirati".

Pa, evo nam sada regulacije kakvu je ponudilo tržište.

Gdje su onda, pobogu, ti Rumunji i Bugari, kojima su nas plašili? Zašto ih nema? Zašto već ne poslužuju goste na terasama, ugrađuju PVC stolariju ili predaju fiziku u školama? Tržište ih nestrpljivo čeka.

I ako se još malo vratimo na problem manjka radne snage u turizmu i pažljivo poslušamo (već dozlaboga dosadnu) argumentaciju poslodavaca, možemo se uvjeriti koliko je sve naopako i dugoročno neodrživo. Godinama su, osim rijetkih izuzetaka, poslodavci u turizmu i ugostiteljstvu isplaćivali zakonski minimalne plaće, a ostatak "na ruke", dakle, radilo se nacrno, što je prouzročilo dugoročno nesagledivu štetu za radnike, ali i mirovinske fondove, odnosno državu. Prekovremeni sati nisu se plaćali adekvatno zakonu ili se nisu plaćali uopće. U edukaciju radnika i zaštitu na radu ulagalo se minimalno, većina ugovora, dogovora i obećanja bila je izigrana. Na upite o tome slijegali su ramenima i mrmljali o konkurentnosti, prilikama na tržištu rada i slično.

Minimalna plaća

Sada kad su okolnosti drugačije optužuje se država. Jedan od najlicemjernijih argumenata jest onaj kako bi plaće radnika mogle biti veće da je PDV ostao 13 posto, a dok je godinama bio 13 posto, nitko zbog toga nije imao veću plaću.

Budući da su najbolja rješenja uvijek jednostavna, poput rasplitanja gordijskog čvora presijecanjem, tako će naposljetku i rješenje manjka radne snage, i na obali i na kopnu, biti ono jednostavno i jedino moguće: minimalna plaća – prema čemu se onda svi ravnaju – dostojna čovjeka, poštivanje radnog zakonodavstva i isplaćivanje svih dodataka za prekovremene sate i općenito bolji radni uvjeti.

Nova ekonomska paradigma u cijeloj Europskoj uniji jest da u nekom kolektivu ne rade samo radnici nego suradnici. Nama baš i nije posve nova; sjećamo se – kroz izmaglicu dugotrajnih razočaranja u neoliberalnu tržišnu slobodu – nečega sličnog iz vremena kad je radništvo bilo na pijedestalu najvećih društvenih vrednota.

U Hrvatskoj, iako rijetki, postoje i takvi primjeri. Ima ih u industriji, ugostiteljstvu, trgovini. U tim je poduzećima osnovna plaća blizu 7.000 kuna (1.000 eura) i, začudo, ne propadaju, nego posluju odlično i nemaju kadrovskih problema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.