Oglasi

Apel povratnika: Teško je, ali ne odlazite!

Škole na području Imotskog ostale su ove godine bez cijelih razreda, trend iseljavanja posljednjih godina sve je veći.

Piše: Tomislav Šoštarić

''Svi smo u Njemačkoj'' - to je ono što se često može čuti od stanovnika Imotskog, iako su u Hrvatskoj, a ne tamo. Kao da stalno drže otvorenu opciju odlaska. A tako i jest...

Imotsku krajinu potresao je podatak da je središnja Osnovna škola "Stjepan Radić" ove godine ostala bez cijelog jednog razreda. Ljudi iseljavaju s obiteljima, uglavnom u Njemačku, po nekim procjenama čak do 90 posto njih, a zbog loše ekonomske situacije, rađa se sve manje djece.

"U deset osnovnih škola na području Imotske krajine 57 učenika je ove godine manje upisano nego lani. Prvaša je lani bilo 57 više... 360 osmaša je izišlo, a ušlo je 259 prvaša. To je 101 učenik manje prvaša nego osmaša koji su otišli", pojašnjava Miroslav Budimir iz područnog Ureda državne uprave Splitsko-dalmatinske.

Imotski se tako uklapa u zabrinjavajuću demografsku sliku Hrvatske, u kojoj je, prema procjenama, ove godine u odnosu na prošlu čak 17.300 stanovnika manje i među najugroženijim je zemljama po padu broja stanovnika.

Bogom dana, a prazna

"Za nas je to strašno. Vidjeli ste sami Imotsku krajinu - Bogom dana, a prazna. S obzirom da nema proizvodne djelatnosti, mladi nemaju mogućnost upošljavanja, to je najgora stvar ovdje."

Sada čekaju podatke iz male škole. Ako se i tu pokaže pad, kaže Budimir, stanje će biti krajnje zabrinjavajuće.

"U tom smo slučaju samo rezervat, ništa više."

Znak za uzbunu

Prvi egzodus iz Imotske krajine krenuo je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća s otvaranjem granica.
S početkom ekonomske krize krajem prošlog desetljeća stvari ponovno idu nagore.
Jače iseljavanje i smanjenje broja učenika, kaže Budimir, u selima u okolici nije novost.
'Ali, kad se dogodi u mjestu, u središtu, u društvenopolitičkom i bilo kakvom središtu Imotske krajine jedan razred manje, to je već znak za uzbunu. Umjesto četiri, mi sada imamo samo tri prva razreda u središnjoj školi u Imotskom.'

Od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas u kraju je zatvoreno dvadesetak škola. Neslavni rekorder u iseljavanju su Ričice - od ukupno i do 360 učenika 70-ih godina, danas je samo jedan u prva četiri osnovna razreda.

Obližnji Proložac također je ove godine ostao bez cijelog razreda. Problem je posebno izražen, kaže Budimir, u zapadnom dijelu tog područja, koje je tradicionalno ''oslonjeno na zapadnu Europu''.

I OŠ "Studenci" bilježi svake godine pad učenika. Upisali su, kaže ravnatelj Ante Češljar, dva prvašića, a izašlo je četvero osmaša.

No, radi se o školi od ukupno svega 27 učenika. U tom odnosu brojka je značajna. Ipak, kaže Češljar, iduće godine će imati šest prvašića. No, kako će ići dalje, nije siguran.

"Iznenadio me podatak da je dolje, recimo susjedna škola u Prološcu, cijeli jedan odjel nema. Otišla su tri osma razreda, a upisan je samo jedan prvi razred. U Imotskom, kao najvećoj školi na našem području, isto je smanjenje, Lovreč također, svugdje je smanjenje broja učenika", kaže Češljar.

'Svako dijete važno'

Jedini način da se prekine trend je, smatra, više posla, više plaća, više sigurnosti, obitelji, djece...

"Mislim da je svako dijete važno, bilo to škola ovako mala kao naša, ili velika, kao u Imotskom, treba se boriti za to dijete, da dobije uvjete za obrazovanje kao u velikim sredinama. Zakinuti smo na razne načine, ali sada im još zakidati i obrazovanje u mjestu u kojem su se rodili, u kojem žive, bilo bi loše."

Na ulicama Imotskog nema previše optimizma.

"Nestalo je sve, nema posla i svi bižimo ća. Nas dvije smo u srednjoj školi i isto idemo za Njemačku dalje, mami i tati gore, živit', studirat'... svi susjedi redom biže, ko god može", kaže Mihaela šetajući s prijateljicom.

Dajana i njezina kći Anamaria zaklon od sunca babljeg ljeta našle su na zidiću pod stablom.

"Ništa čudno. Manje se djece rađa, nema se para. Svi smo u Njemačkoj. Evo, i mi se pripremamo... šalim se. Nema posla ovdje, eto", kaže Dajana.

Drugi egzodus

Umjesto proizvodnog sektora, u posljednjih 25 godina razvijao se uslužni i trgovina.
No, odmah preko obližnje granice u Bosni i Hercegovini je bilo jeftinije, pa se tamo kupovalo.
Na kraju svaki drugi poslovni prostor u Imotskom, kaže Ćosić, zjapi prazan.
"I sad dolazi do tog drugog egzodusa, gdje sad ne idu više samo očevi, sad idu cijele obitelji, mlade obitelji, čak imamo više slučajeva visokoobrazovani kadrovi, oca i majku, imaju malo dijete, nemaju ovdje posla, ne mogu plaćati stan, odlaze van. U posljednjih godinu ili dvije dana sigurno nekih tri-četiri tisuće tih mladih ljudi s područja Imotske krajine ponovno je otišlo van.'

"Svi mladi idu u Njemačku, puno ih se iseljava, kod prijatelja... Perspektiva bi mogla biti bolja, ali tako je sada svugdje. Ja mislim studirat' nakon srednje škole i ne planiram ostat' ovdje. Nema se baš šta radit'", izlaže planove Anamaria.

Cista Velika svijetla točka

Ipak, "svijetla točka" je Cista Velika - ovdje su se vratile dvije obitelji iseljenika, svaka s dvoje djece. Za ovaj kraj čisto bogatstvo.

Ivan Dajak došao je ove godine iz Bochuma sa suprugom Danirom i kćerkama - devetogodišnjom Milom i osmogodišnjom Ivanom. S njima je i Ivanov otac Milan, koji je podignuo prizemni kat kuće, koju uređuju kako bi se u njoj moglo normalno živjeti. Planiraju živjeti od turizma, od kuće u Podstrani.

"Gore, u Njemačkoj, nema više života, pa sam rekao - ovdje ću pokrenuti valjda bolji život. Iako sam rođen gore, ipak srce vuče u svoje krajeve."

Danira je rođena ovdje. Udajom za Ivana otišla je u Njemačku.

"Petnaest godina mi je, ipak, bilo vrlo teško gore, u stranoj zemlji. Meni je ovdje super, ja imam ovdje i prijateljstvo, i moji su roditelji odavde. Ja sam zaboravila Njemačku u roku od 24 sata."

Turističko buđenje

Kćer Mila pohađa četvrti razred.

"Bolje mi je ovdje. jer ovdje mi je lipše sve, lipši zrak i moja baba i dida su ovdje. i nema šta da fali ovdje", kaže Mila.

No, realnost priča drugu priču, iako zamjenik gradonačelnika Ivan Glibota Imotski ne bi posebno izdvajao u odnosu na cijelu Hrvatsku i moderni način života što se tiče braka i djece.

''Krivaca'' za nepovoljne trendove navodi više - obrazovni sustav kasni u praćenju razvoja tehnologije i trendova na tržištu, nepovoljna i nesigurna investicijska klima, financijske teškoće, politika...

Grad trenutačno pokušava završiti poslovnu zonu. Imaju naznake da bi nekoliko poduzetnika mogli u njoj započeti s ozbiljnim radom.

'Svi smo zaslužni za ovo'

Ante, stanovnik Imotskog, poziva nas da fotografiramo prazne ulice grada.

No, razloge za to ne nalazi samo u iseljavanju i drugim posljedicama loše ekonomske situacije.

'Možda ljudi da se sami zapitaju šta oni sami da naprave, da se malo više potrude oko toga da ne odbijaju a priori svaki posal koji dobiju. Da ne očekuju da će svi biti zaposleni u kancelariji. Da oni koji završe fakultete pomognu onima koji nisu završili ništa, da svojim znanjem pokažu primjer. Ne završit' fakultet, pa čekat' ko će me zaposlit'. Malo je to složenije pitanje od onoga šta napravit', šta ne napravit', tko je kriv, tko je prav. Svi smo mi zaslužni za ovo šta nam se dešava.'

S otvaranjem tunela "Sv. Ilija" kroz Bikovo počeli su se i turistički buditi - ovdje su dva bisera prirode, Modro i Crveno jezero. No, problem je infrastruktura.

"Nedostaje kronično pristupna cesta tom tunelu. Pa mi prolazimo skoro kroz kuće nekakve, idemo prema autocesti i očekujemo da šleperi voze, a prolazimo skoro kroz kuće. A to ne možemo mi sami ovdje riješiti, to nam mora pomoći država", kaže Glibota.

'Nije ni u svitu baš sjajno'

Od 6.000 radnika početkom 80-ih godina u jakim proizvodnim pogonima Imostroja, Agrokoke, Trimota, Napretka... navodi dugogodišnji dopisnik Slobodne Dalmacije iz Imotskog Braco Ćosić, ostalo je njih svega 70-ak njih u vinariji.

Imoćani, tvrdi, u pravilu uspijevaju kada odu iz Imotskog. A u njihovim ''kesama i kasama'', ističe, velik je kapital i potencijal, samo ga treba privući. Velika je, kaže, odgovornost lokalnih vlasti koje trebaju pokrenuti razvoj.

"Jedina šansa za Imotski danas je turizam i poljoprivreda. Otvaranjem tunela 'Sv. Ilija' kroz Biokovo otvorila su se širom vrata, Imotski je praktički na moru za 20-ak minuta. Nešto se pokrenulo u privatnoj inicijativi, to je ovaj ruralni turizam, izgradnja kuća za odmor s bazenima i to je pun pogodak, 50-ak objekata su sad bili puni. Ali, sve je to vrlo malo", kaže Ćosić.

Istovremeno, povratnik Ivan, unatoč svemu, poziva mještane da ne napuštaju svoj kraj - jednog dana, smatra, bit će bolje. Tome se i on, na novome početku, nada.

"Ljudi koji ovdje živu, njima znam da je teško, ali nije ni u svitu baš sjajno, ni u Njemačkoj, ni u Americi. Zato ljudi, nemojte otić', nemojte napuštat' ovu lipu domovinu", poručuje Ivan.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.