Anti-Watergate: Trumpov udarac američkom novinarstvu

Piše: Ivica Đikić

I u prošlosti se znalo relativno često dogoditi da predsjednik Sjedinjenih Država ne postane netko koga su favorizirale velike, moćne i uglavnom liberalne mejnstrim novine i izdavačke kuće, od New York Timesa do Washington Posta, od Boston Globea do Houston Chroniclea, ali sad se prvi put dogodilo da su te perjanice američkog žurnalizma – profesionalni uzori cijelom esnafu u posljednjih najmanje pedeset godina i najpredaniji kolekcionari Pulitzerovih nagrada – doživjele težak poraz u otvorenom ratu s predsjedničkim kandidatom koji će se, na kraju, useliti u Bijelu kuću.

Doslovno sve velike i važne američke novine – a tu, ipak, ne računamo tabloid National Enquire – izravno su pozivale i sistematski navodile Amerikance da glasaju za demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton, to jest da glasaju protiv Donalda Trumpa, i pritom su se utrkivale u otkrivanju širokog raspona Trumpovih afera, od financijsko-poreznih do prostačko-čudačkih.

Trump je na to uzvraćao ignorantskim optužbama o koruptivnoj političkoj svrstanosti tih novina uz vašingtonski establišment, koji osjeća opasnost od njegovog, Trumpovog, zauzimanja Bijele kuće, garnirajući optužbe uvredama i psovkama. I pobijedio je Trump, milijarder bez političkog iskustva i bez suvisle političke ideje, polupismeni lakrdijaš rasističkih i seksističkih nagnuća, primitivni lažov s darom za podilaženjem najnižim strastima masa i vješt manipulator koji se uspio prodati kao čovjek iz naroda, glas deprivilegiranih i poniženih klasa.

Ono što poznajemo kao „veliko američko novinarstvo“ suočilo se u utorak s pravim razmjerima vlastite nemoći: kao što je napisao Kyle Pope, glavni urednik Columbia Journalism Reviewa, u utorak se dogodio „anti-Watergate“.

Uspon i pad

U tih nepunih 45 godina između obaranja predsjednika Richarda Nixona zahvaljujući otkrićima Washington Posta i ovotjednog Trumpovog trijumfa velike američke novine prešle su put od točke svog najvećeg utjecaja i slave do točke na kojoj sebi moraju priznati da su se ozbiljno urušili temelji na kojima je počivao koncept njihovog funkcioniranja i njihove važnosti u liberalnoj demokraciji.

Taj koncept, pojednostavljeno, podrazumijeva da skupina dobro obrazovanih, iskusnih, talentiranih i pristojno plaćenih ljudi stoji poput filtera između stvarnosti i svojih čitatelja, da pročišćava stvarnost u skladu s postulatima svog zanata i s vlastitim osjećajem za lučenje nebitnog od bitnog te da čitaocima isporučuje profesionalno „uređenu“ sliku realnosti „najboljeg od svih svjetova“.

Internet i društvene mreže doveli su do toga da nove generacije, ali i one odrasle na novinskom papiru, više ne žele i ne trebaju urednike i reportere, nego i oni hoće biti urednici i reporteri, a tehnologija im je omogućila da to mogu biti i da mogu imati direktni pristup realnosti, mimo posrednika.

Mišljenje svakog internetski pismenog građanina o ISIS-u ili o ratu u Siriji na Facebooku i Twitteru potpuno je ravnopravno razmišljanju Roberta Fiska, britanskog reportera koji je praktički čitav život posvetio istraživanju i razumijevanju Bliskog istoka.

Postoje, dakako, i uvijek će postojati čitaoci koji neće pristati na ravnopravan tretman amaterskih objava i produkata profesionalnog žurnalizma, ali broj takvih pada iz sata u sat. Oni, pak, čiji broj raste iz sata u sat misle, zapravo, da je žurnalizam kao profesija i kao skup procedura te etičkih normi nepotreban i bezvrijedan, i to nema veze samo s „papirnatim“ novinarstvom, nego sa svakim novinarstvom „svisoka“, bez obzira na platformu.

Dugogodišnja nezainteresiranost

Do toga nije došlo ni slučajno, ni preko noći, ni djelovanjem neke neobjašnjive sile na građanske mase. To je, uz neslućeni tehnološki razvoj, posljedica dugogodišnje nezainteresiranosti velikih redakcija za realni život te realne nedaće i preokupacije ljudi, pa agresivnog forsiranja životnog stila nedostižnog i neshvatljivog golemoj većini građana, kao i obraćanja ponajprije pripadnicima establišmenta te bolje obrazovanima i boljestojećima.

To je, osim toga, posljedica izdavačkih pritisaka i financijskih rezova, inertnosti i socijalne uljuljkanosti, svakovrsnog kompromiserstva, odsustva kritičnosti i dubokog političkog i ljudskopravaškog licemjerstva tih ikona američkog žurnalizma.

Sve ovo, naravno, ne znači da je New York Times propao ili da će sutra propasti, niti znači da L.A. Times više neće objavljivati izvanredne i utjecajne članke, ali tendencija društvene moći velikog američkog novinarstva nepovratno je silazna. Kao što je nepovratno silazan trend njihove tiraže, klikova, oglasa, broja zaposlenih, visine plaća i profesionalnosti, pa onda neizbježno i kvalitete.

I to nije slučaj samo s tim tipom žurnalizma u Americi, nego i posvuda na Zapadu, naročito u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Španjolskoj. Agonija i još dublje srozavanje u irelevantnost na velikim će tržištima, po logici brojeva, trajati duže, dok se u zemljama poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije o relativno ozbiljnom novinarstvu već odavno može govoriti tek kao o marginalnom fenomenu: ovdje su centralni mediji više u funkciji ostvarivanja nekih drugih interesa svojih gospodara, nego u funkciji novinarstva.

Spas novinarstva

Može li se dugoročno spasiti i održati u mejnstrimu ono što je – po mom mišljenju – itekako vrijedno spašavanja iz žurnalističke tradicije velikih američkih i zapadnoeuropskih novina: skrupulozno provjeravanje činjenica, kontekstualiziranje, upućenost, kritički i istraživački pristup, nezavisnost, dobro pisanje, slobodarstvo?

Ne mislim pritom na puko održavanje na životu zahvaljujući financijskim i poreznim intervencijama mudrijih među državama; mislim na snažan društveni utjecaj i na popravljanje svijeta. Vjerojatno će biti pokušaja radikalnog prilagođavanja uređivačkih koncepcija novim okolnostima, vjerojatno će visoka politika i komentari biti maksimalno reducirani u korist reportaža i izvještavanja o običnim problemima običnih ljudi, i vjerojatno će neki od tih pokušaja biti uspješni i zanatski i žanrovski inovativni i inspirativni, no generalno nema mjesta optimizmu.

Stvorili smo svijet u kojem biti uhvaćen u laži nije razlog za diskvalifikaciju ni povod za sram. U takvom svijetu pravo novinarstvo je suvišno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera