Aneksija Podrinja pod krinkom ekologije

Ovo što se sad čini kroz igru s nacionalnim parkovima je novo protjerivanje Bošnjaka specijalnim metodama te uvođenje Srbije na lijevu obalu Drine, piše autor (Arhiva)

Najnovije kao i svako prethodno aktueliziranje “graničnog spora” između Bosne i Hercegovine i Srbije i nuđenje “rješenja” ima neku pozadinu i začkoljicu koja bosansku stranu tjera na oprez.

U trenutku kada nema zvaničnih razgovora Beograda i Sarajeva na tu temu, a samo nekoliko dana prije isteka prvog osmomjesečnog predsjedavanja Predsjedništvom BiH, Milorad Dodik izlazi u javnost sa stavom da “granica na Drini nije nikakav problem i samo treba prihvatiti Vučićev prijedlog!”

NP “Drina“ – okvir za novi progon Bošnjaka

Posljednji put se o tome zvanično razgovaralo između Bosne i Hercegovine i Srbije 2017. godine kada Vučiću nije uspjelo da sa tadašnjim sazivom Predsjedništva BiH uz ručak dogovori razmjenu teritorija i napismeno legalizira ratni plijen Srbije (HE na Drini). Nakon toga, u bh. entitetu Republici Srpskoj i Srbiji su se dosjetili da ovo strateško područje počnu zaokruživati na drugačiji, perfidniji način.

Početkom 2018. godine vlasti RS-a su pokrenule projekat formiranja Nacionalnog parka „Drina“ na preko 6.315 hektara općine Srebrenica. To bi bio samo primjer izuzetne ekološke osviještenosti i brige za prirodna bogatstva da legislativa koja prati NP ne sadrži odredbe koje gotovo da onemogućavaju život i opstanak lokalnog stanovništva. A treba li reći – mještani sela na „zaštićenom području“ u pravilu su povratnici, malobrojni Bošnjaci koji su preživjeli agresiju i genocid!

Sumnje su počele već u martu 2018. kada je na brzinu provedena javna rasprava u općini Srebrenica. Odbijeni su svi prijedlozi Bošnjaka iz sela Luka, Osatica, Radoševići…, koji se nisu protivili formiranju zaštićenog eko-područja na društvenom zemljištu, nego nametanju pravila korištenja privatne imovine. Zatim je već u junu 2018. godine u Narodnoj skupštini RS-a izglasan Zakon o Nacionalnom parku „Drina“ i time je i „crno na bijelo“ ozakonjeno ograničavanje korištenja imanja i imovine povratnicima. Osim što nakon preživljenog genocida doživljavaju stalno zagorčavanje života, mještani u čitavoj ovoj „operaciji“ naslućuju krajnje namjere vlasti.

„Povod za formiranje NP-a navodno je bila namjera da se zaštiti Pančićeva omorika i još neke biljne i životinjske vrste. Međutim, nakon rata i protjerivanja stanovništva te slabog povratka, flora i fauna nemaju od koga biti ugroženi… tu u mnogim selima više niko ne živi. Nacionalni park je samo način da se stanovništvu zakonski onemogući korištenje i uživanje imanja. Jer, kao „radi ekologije“ zabranjuje nam se zakonom da napravimo put, siječemo šumu, obrađujemo i uzgajamo žitarice, voće i povrće uz korištenje zaštitnih sredstava, gradnja novih kuća, ograničava se lov… Suština problema je da se nama onemogućava opstanak, čak i ovim malo brojnim povratnicima, jer mi živimo od poljoprivrede i prirode,“ tvrde mještani sela uz bosansku obalu jezera Perućac.

Sljedeći korak – objedinjavanje NP Tara i Drina

Osim ovog suptilnog načina onemogućavanja života i jasne namjere da se Bošnjaci sa južnog ruba srebreničke općine ponovo otjeraju u svemu ovom još više je sporan nagovješteni naredni korak organa RS-a u koordinaciji sa srbijanskim vlastima. Naime, iz krugova koji su već kreirali legislativu NP „Drina“, po kojoj povratnici više ne mogu provoditi tradicionalne oblike uzgoja kultura, stoke, gradnje i života uopće, procurio je plan da vlade Srbije i RS-a, oslanjajući se na Sporazum o specijalnim vezama, namjeravaju i formalnim sporazumom povezati nacionalne parkove „Tara“ u Srbiji i „Drina“ u Bosni i Hercegovini (RS) u tzv. „jedinstvenu prirodnu cjelinu prostora endemičnih i reliktnih biljnih vrsta sa izuzetnim diverzitetom flore i faune.“ Objektivno i u prirodoslovnom smislu, to jeste jedinstven prostor uz srednji tok rijeke Drine, ali u državno-pravnom i administrativnom smislu to su teritorije dvije različite države.

Upravo ovu drugu činjenicu namjerava se derogirati proizvođenjem pravnog osnova za legalizaciju nadležnosti Srbije nad dijelom teritorije BiH, u domenu ekologije za početak. Upravo to bi bila posljedica formalno pravnog objedinjavanja područja dva nacionalna parka u dvije države čime bi rijeka Drina prestala biti granica, a što je strateški interes Srbije. Srbija bi putem gazdovanja objedinjenim područjem (nije realno da RS gazduje) stekla određena prava upravljanja nad zaštićenim područjem, a to bi bila pogubna činjenica za opstanak Bošnjaka na lijevoj obali Drine i Perućca. Nacionalnim parkom „Drina“ već sada upravljaju direktor i nadzorni odbor sastavljen od ljudi koji uopće nisu iz tog kraja, i svi su Srbi, pa je nepovoljna pozicija mještana očekivana. Jasno je u kojem pravcu bi išle neke nove nadležnosti i kadrova iz Srbije. A sada i o razlozima ovog srbijanskog kidisanja na Podrinje.

Krađa hidropotencijala

Područje uz Drinu i jezero Perućac od početka agresije Srbije na BiH je prostor bjesomučnih napada Vojske Jugoslavije čiji je jedini cilj bio uništenje imovine Bošnjaka i njihovo protjerivanje sa tog područja kako bi Srbija u potpunosti kontrolirala izuzetni energetski resurs (HE Bajina Bašta), koji je do početka rata bio u posjedu SR Srbije i SR BiH sa ugovorenom podjelom proizvedene električne energije u omjeru 40 – 60 posto (u korist BiH). Međutim, okupacijom ovog prostora hidroelektrane na Drini postaju ratni plijen Srbije, svu proizvedenu struju preuzima Srbija, a od tada Bosni i Hercegovini nije plaćen ni cent. U međuvremenu, taj dug je dostigao cifru od preko 1.8 milijardi eura! Uključujući i neplaćenu struju iz HE Zvornik taj dug je blizu 2,5 milijardi eura. Srbija niti može, niti želi to platiti što je osnovni razlog manipulacija graničnim pitanjem.

Intencija Beograda je da područje hidroelektrana proglasi teritorijom Srbije. Ovo što se sad čini kroz igru s nacionalnim parkovima je novo protjerivanje Bošnjaka specijalnim metodama te uvođenje Srbije na lijevu obalu Drine pod krinkom ekologije. Za očekivati je da će poteza u tom pravcu izvan državnih institucija biti još. Na državnom nivou, kako tvrdi Željko Obradović, predsjednik državne Komisije za granice BiH, nije bilo nikakvih aktivnosti već godinama. Državne komisije za granicu BiH i Srbije su još 2003. godine izvršile identifikaciju granice na kartama, a nakon toga Srbija je dostavila zahtjev za korekciju granice na četiri lokacije sa spiskom želja šta bi trebalo pripasti Srbiji (HE Bajina Bašta i Zvornik, Štrpci i selo Međurečje/Rudo). Naredne godine (2004.) Vijeće ministara BiH donijelo je zaključak da nema izmjene prije ratifikacije već utvrđene granične linije u parlamentima obje države.

Pravo na strani BiH

Bez obzira šta će uraditi srbijansko-entitetski dvojac Vučić-Dodik očigledno je da je međunarodno pravo na strani BiH. Potrebno je samo da se probosanski lideri drže načela međunarodnog prava „uti possidetis“ („kako posjedujete“) što u biti znači da je granica između BiH i Srbije ona koja je postojala dok su te dvije države kao republike bile u sastavu Jugoslavije. Svako mijenjanje granice moguće je učiniti, a da međunarodno budu priznate, samo putem sporazuma dvije države, a nikako silom. Dakle, bit loše međunarodne pozicije Srbije u ovom slučaju je u tome što je aktuelno stanje posljedica rata pa to nikako ne može biti osnov za izmjenu granice po Vučićevom prijedlogu. Sada je na bh. političarima odgovornost da koristeći povoljnu pravnu poziciju konačno zaštite jedan od vitalnih državnih interesa, što teritorija i resursi svakako jesu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera