Andrićevo djelo između umjetničkog štiva i udžbenika historije

Život Bosne bio je neiscrpna tema Andrićevog stvaralaštva (Ustupljeno Al Jazeeri)

Čitati i razumijevati djelo Ive Andrića, jedinog bosanskog i jugoslavenskog književnog nobelovca, u današnje vrijeme znači suočiti se sa činjenicom da je za 45 godina od njegove smrti napisana biblioteka komentara i interpretacija njegovog literarnog djela. Pogled na njegov književni opus za neke znači potragu za najvećim literarnim vrijednostima napisanim na južnoslavenskim prostorima, a za druge je to mukotrpna odbrana njegove književne ostavštine od piščeve kontroverzne biografije.

Univerzitetski profesor iz Sarajeva Edin Pobrić kaže da se recepcija Andrićevog literarnog naslijeđa u pravilu sagledava iz dva aspekta: jedan je pogled koji dolazi iz miljea književnosti, a drugi iz ideološkog osvrta.

Književnost i ideologija

“Ova prva se slaže s Andrićem, čitajući ga, da svijet ne postoji, jer to što vidimo oko sebe i nazivamo svijetom – to su ljudske strasti. To je onaj čitatelj koji uviđa majstorije Andrićevog jezika, pisca koji, paradoksalno rečeno, nije mislio mislima već gledištima, svijestima i glasovima. Nobelova nagrada, popularnost i uopšte čitanost Andrićevog djela u dobroj se mjeri zasniva upravo na toj vješto izgrađenoj ulozi pripovjedača: tog jednostavnog, a uvjerljivog naratora, čija se uloga poistovjećuje s njegovim prirodnim talentom za posmatranje i koji se, s druge strane, u razobličavanju ljudskih slabosti s latentnom ironijom i nepouzdanošću distancira od samog sebe. Bio je ono što nije, jer to je, kako dobro primjećuje Vladimir Pištalo, definicija pjesnika.”

Ali, primjećuje Pobrić, Andrićevom djelu pristupa se i iz jednog sasvim drugačijeg ugla, onoga koji u njegovoj literaturi ne traži prostor za umjetničku afirmaciju njegovog književnog pisma:

“Druga vrsta čitatelja dolazi iz medijski pripremljenog prostora, a državnim aparatima BiH, Srbije i Hrvatske omogućeno, u kojem Andrićevo djelo u srednjim i osnovnim školama, na fakultetima (ako se uopšte izučava), nije namijenjeno afirmaciji umjetničkog stvaralaštva, već pomaganju društvenog jedinstva i političke stabilnosti unutar nacionalnog korpusa. Stavljanjem umjetnosti pod ‘zakonodavnu’ kontrolu namjerava se svim mladim ljudima, unutar jednog nacionalnog korpusa, predložiti isti herojski i poučni modeli, da se uzdižu patriotska osjećanja, veliča nacionalna prošlost. Najveći paradoks takvog tumačenja Andrićevog djela jest to što se te nacionalne zajednice, ustvari, međusobno legitimiraju. Bošnjačka interpretacija, koja u osnovi ima Andrićevo diskreditiranje bošnjačkog identiteta, potvrđuje srpsku interpretaciju, koja u osnovi ima neku historijsku krivicu Bošnjaka za usud naroda Bosne i Hercegovine.”

Najveći problem u recepciji Andrićevog djela jest njena krajnja “ispolitiziranost”, kaže profesor književnosti iz Sarajeva Vahidin Preljević, a pokušaji da se Andrićevo djelo izvede iz sfere književnosti u prostor političnog često su sasvim neprimjerena, a najočitiji primjer “zloupotrebe” njegovog književnog naslijeđa jest projekt izgradnje Andrićgrada.

“Nažalost, dominantna recepcija djela Ive Andrića na našem jezičkom prostoru, a tu mislim prvenstveno na onu koja je prisutna u tzv. javnosti, krajnje je ispolitizirana. Andrića se u tim okvirima puno manje čita kao književnika, a puno više tretira kao političkog proroka, s pozitivnim ili negativnim predznakom, svejedno. Kulturno-politički projekt Andrićgrada nije jedini, ali je možda najrječitiji primjer za taj pokušaj da se Andrić izvede iz književnosti u politiku. Ima, naravno, i sijaset suprotnih primjera, u kojima se Andrić predstavlja kao mrzitelj muslimana i Bošnjaka. Takva nedopustiva prekoračenja stvaraju nepotrebnu napetost i čine ogromnu štetu. Andrića valja ponovo otkriti kao književnika, vratiti ga čitaocima i osloboditi ideološkog obruča u kojem se nalazi.”

Površan odnos

Predstavljanje Andrićevog književnog naslijeđa jedan je od najvećih izazova u razumijevanju ne samo njegove literature nego i književnosti uopće, kaže kustos Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića” Enes Škrgo, koji smatra da je odnos prema Andriću uglavnom površan i pojednostavljen.

“Andrićeva literatura ulazi u taj način doživljavanja literature, a kada se ona uglavnom čita i proučava u okviru obavezne školske literature – a i to je od slučaja do slučaja i u zavisnosti od nastavnog osoblja, koje to može potencirati u većoj ili manjoj mjeri – to je ponekad veoma površno. Onda smo vidjeli na nekim primjerima kako se falsificira Andrićevo književno djelo u interpretacijama tog lektirskog štiva u ta tri različita nacionalna narativa u Bosni i Hercegovini.”

Iako ponekad korisno, i uobičajeno zadiranje u biografiju pisca često zna dati sasvim neprimjereno svjetlo njegovom djelu, što je, kako pojašnjava Škrgo, slučaj i s Andrićem. Umjesto da se suoče s Andrićevom književnošću današnji čitaoci stvaraju sud o njemu na osnovu nekih pogrešno kontekstualiziranih biografskih podataka.

“Vjerovatno je uticalo i kako se biografija jednog pisca prezentuje u njegovo književno djelo, kada biografija biva značajnija od onoga što je pisac napisao, a to ne bi trebalo biti tako. Jer, sljedeći misli drugih nekih pisaca, moram reći – sve je u djelu. Dakle, ono što je za nas važno kao čitaoca je djelo, a često je i otkrivanje izvjesnih pojedinosti iz životopisa Ive Andrića dalo neke putokaze čitaocima a mnogi ne čitaju njegovo djelo nego pročitaju takvu neku zanimljivost i na osnovu nje donose zaključak o djelu. Onda se to prihvati kao jedan od stereotipa i to postaje uvriježeno, ljudi to ne provjeravaju iskustveno i ne idu čitati Andrićeva djela i ta određena mjesta koja mu tzv. kritičari zamjeraju i spočitavaju.”

Slika Bosne u Andrićevom djelu

Jedan dio kritike zamjera Andriću to da je u svojim djelima namjerno negativno predstavljao Bošnjake, islam i osmanlijsku vladavinu na ovim prostorima. Škrgo kaže da je to legitimno, ali istovremeno anahrono gledanje na Andrićev literarni opus.

“Pristup, takav kakav jest, zastario je i ne odgovara onome što je savremeno čitanje literature kao umjetničkog štiva, a ne kao udžbenika historije ili činjenica života u tom periodu o kojem Andrić piše, dakle, vladavini Osmanske imperije. To je jedan od pristupa i jedno od legitimnih tumačenja. Legitimno kao i svako drugo ako je zasnovano na znanstvenim činjenicama i znanstvenoj metodologiji izučavanja književnosti.”

I prof. Pobrić smatra da je takav pristup Andrićevom djelu pogrešan ne samo zato što bi bosanskohercegovačka kultura trebala Andrića promovisati kao svoj “najveći brend” već još prije zato što knjige s takvim idejama računaju na spektakularnost lišenu suštine.

“Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici, ustvari, govore u ime nacionalnog kolektiva, govore iz neke atemporalne, nathistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, nego je naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike. Dakle, ovdje u prvi plan dolazi mogućnost koju interpretacija ustvari i nudi – zanemaruju se tekstualne strategije u korist drugih samovoljnih pretraga. To, naravno, ne znači da postoji tekst koji je ideološki nevin – ne postoji – ali, u ovom slučaju, to isto tako znači da je Mahmutćehajić, ako već ima problem sa znanjem iz estetike, morao posegnuti za svojom izgubljenom nevinošću kako bi umjesto vlastitih ideja prepoznao ‘stvarnu’ ideološku pozadinu Andrićeve tekstualne ontologije.”

Problem s takvom vrstom interpretacije Andrićeve književnosti, objašnjava Preljević, jest to što se njegovi zapisi često dekontekstualiziraju i onda interpretiraju iz jedne sasvim pogrešne i zlonamjerne perspektive. Ali, potcrtava Preljević, i Andrićevo djelo mora biti otvoreno da se podvrgne kritici i da se u njemu, korištenjem naučno-kritičarske metodologije, pronalaze neke političke ideje.

“Nesporazumi na toj liniji događaju se zbog toga što se dekontekstualiziraju neki citati, miješaju registri, brkaju fikcija i historija. S jedne strane – i to želim podvući – legitimno je Andrića, kao i mnoge druge pisce, iščitavati i iz postkolonijalne perspektive, koja može imati određene političke implikacije u semantici teksta. Takve akademske diskurse ne treba po automatizmu dočekivati na nož. Oni, pored drugih čitanja, moraju imati svoje mjesto. No, s druge strane, intimno pitanje da li je i koga mrzio ili volio Andrić potpuno je besmisleno. Reći ću možda još i ovo: opsesija s kojom se Andrić u svom književnom djelu bavio Bosnom i bosanskim čovjekom kao svojom književnom građom govori o njegovoj suštinskoj vezanosti za ovu zemlju.”

Travnik, Višegrad, Sarajevo

Škrgo, s druge strane, kaže da je neke od “najljepših stranica” svog djela Andrić napisao upravo o Bosni, a posebno o tri grada koja su obilježila njegov život i literaturu – rodni Travnik, Višegrad i Sarajevo.

“Andrić je uvijek bio – i ne samo biografski i književno – povezan sa tri grada, u kojem je rođen i u kojima se formirao kao osoba i kao umjetnik, a to su Travnik, Višegrad i Sarajevo. On se tim gradovima vraćao kroz svoju književnost i neke od najljepših stranica svoje književnosti posvetio je baš tim gradovima. Osim toga, on je i neke pripovijetke napisao u Višegradu, što znači da ih nije samo tematizirao u svojoj književnosti nego je u njima i stvarao. Travnik je grad njegovog prvotnog djetinjstva, a kojem se vratio kroz Travničku hroniku i Priču o vezirovom slonu, a znamo da je neke dijelove prve knjige Ex ponto pisao u selu Ovčarevo, kada u njemu boravi u internaciji. S druge strane, najviše je književnih djela posvetio Sarajevu. Najveći dio radnje njegovih djela odvija se u Sarajevu. Tu treba spomenuti jedan antologisjki Andrićev tekst Jedan pogled na Sarajevo. Govorio je da je Višegrad jedini njegov pravi grad – ne samo grad njegovog djetinjstva nego uopšte da je to jedini grad koji on smatra svojim gradom.”

U godini kad se slavi 125 godina od rođenja Ive Andrića njegovo djelo izaziva jednako interesovanje kao i u godinama kad su njegovi romani i knjige priča bili objavljivani prvi put. Taj pisac, koji je, nadahnut jednom “nestalom” Bosnom, stvorio jedinstven književni svijet, svojim je životnim izborima zbunjivao javnost i stvarao kontroverze, čime je dao povod svim onim kritičarima koji iz njegove biografije nastoje tumačiti njegovo književno djelo.

Ali, i pored svih mnogostrukih – zlonamjernih ili ne – interpretacija njegovog književnog djela, uprkos životopisu, koji je možda nosio neke neobjašnjive unutrašnje kontradikcije, Andrića treba čitati kao jednog od najvažnijih “pripovjedača Bosne”, jasan je Preljević.

“Kao i kod drugih velikih pisaca, i ovdje vrijedi da je na svojim najboljim stranicama Andrićevo djelo izražavalo svoje vrijeme i nadilazilo ga u isti mah. Otud su njegova disertacija i neki njegovi eseji danak vremenu u kojem je živio, ali najveći dio njegove proze i romana veličanstvena su remek-djela i spadaju u sam vrh svjetske književnosti.”

Izvor: Al Jazeera