Oglasi

Andrić i Sušić historiju Bosne predstavljali su iz ugla stranaca

Andrić je putopisnu građu, sasvim je sigurno, koristio u radu na svojim prozama, kaže Matija Bošnjak.
'Andrić i Sušić pisali su o temi špijuna', kaže Bošnjak

Pisati o književnoj tradiciji Bosne, a ostati suzdržan od iznošenja velikih kulturno-historijskih istina znači prije svega ograničiti svoje esejističke napore da se u kombinaciji duhovne opservacije i potrebe za uspostavljanjem neophodnih sinteza nađe savršena mjera. Ta mjera ogledalo je literarne vještine pisanje i kada za Matiju Bošnjaka i njegovu knjigu eseja Lijevo od istoka, desno od zapada (objavljenu u ediciji "Behar" Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske "Preporod") kritika ustvrdi da je štivo u kojem je, da parafraziramo, ostvarena prava svrha kritike, onda je takav sud mnogo više od "esnafske" pohvale.

Sublimirajući znanja o historiji bosanskohercegovačke književnosti, Bošnjak je napisao knjigu u kojoj je tematizirao vjerovatno najvažnije literarne pojave bosanskohercegovačke umjetničke moderne, a predmet njegovih kritičarskih "analiza" bilo je djelo Ive Andrića, Derviša Sušića, Avde Hume, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, Tvrtka Kulenovića, Asmira Kujovića i Dževada Karahasana.

Pedantan u iznošenju zapažanja o vrijednosti književnog djela, Bošnjak je napravio otklon od ustaljenog kritičarskog odnosa prema književnoj umjetničkoj tradiciji, dajući prednost hermeneutičkom uvidu i esejističkoj praksi pisanja nad prevaziđenim oblicima pozitivističke kritike.

Bošnjak je urednik književnog časopisa Behar, član redakcije časopisa Život i urednik u izdavačkoj kući "Connectum" iz Sarajeva.

  • Sam naslov knjige sugerira da je u nekom simboličkom smislu Bosna, a samim tim i njena književnost, jedan imaginarni i stvarni prostor smješten između duhovnih istoka i zapada. Koliko ta metafora opisuje suštinu Bosne i njene književnosti?

– Čini mi se da je osnovna sugestija ovakvog naslova, to da je u pitanju prostor ili mjesto čiji se položaj, u smislu pripadanja, ne može jednostavno i definitivno odrediti. Drugo što bih se usudio prepoznati kao stvar vlastite namjere jest metafora kompasa, a samim tim i dojam gubitka orijentacije pri susretu sa jednim svijetom koji je i svugdje i nigdje, odnosno lijevo od istoka, desno od zapada. Sasvim je tačno, a možda čak i preciznije, govoreći o tome upotrijebiti riječ "između".

Isto tako se već nekoliko decenija unazad mnogo piše o Bosni kao "granici", mjestu krajnjeg dosega dviju civilizacija, triju ili više religija itd., što su zapravo varijacije na najplodonosniju ideju koja se uopšte pojavila u samosvijesti nas kao nekakvih ljudi iz Bosne. Odjeke te ideje ćete pronaći posvuda u esejistici, književnosti, likovnim umjetnostima i arhitekturi, čak i u putopisima koje su o nama pisali stranci. Ona se izgovara danas najčešće kao jedna vrsta nezaobilaznog retoričkog ukrasa pri ceremonijalima obnavljanja građevina od kulturno-historijskog značaja, ona je ubilježena na pločniku ulice Ferhadije, ona je, zapravo, posvuda, no jedan komad te sveprisutnosti stekla je u novije vrijeme kroz teoriju multikulturalizma (multikonfesionalizma, multietničnosti itd.), kada nas je, na naše iznenađenje, zaskočila odjednom i niotkud iako je realno tu već barem nekoliko stoljeća.

Jednako nas određuju i njena istina i njena banalizacija, i njena ozbiljnost i njena smiješna strana, a književnost je znala kako ih obje sagledati i artikulirati.

  • Andrića i Sušića – njihove romane Travnička hronika i Uhode – uzimaš kao primjer književnosti u kojoj se pojavljuje figura špijuna. Koliko se tom figurom može opisati suština njihovog umjetničkog pogleda na Bosnu, odnosno jesu li špijuni, kako to Andrić i Sušić u svojim romanima sugeriraju, stvarali predstavu Bosne?

– Ne mislim da je djelovanje "stranih posjetilaca" toliko odlučujuće u posredovanju tih nesporazuma jer mi se čini da je nevolja historije, između ostalog, i to što narodi koji "vječito sustižu korak" urade mnogo više na pogrešnoj predstavi o sebi od onih koji, uslovno rečeno, diriguju ritam. Zaostavštinu takvih nesporazuma ćemo radije proglasiti autentično "našim" kulturnim naslijeđem nego si postaviti pitanje kako misliti vlastitu kulturu, naprosto zbog toga što skraćuje proceduru.

Špijun je, s druge strane, nešto zanimljivo za književnost, rekao bih, prije svega radi samog potencijala tog žanra jer, ako ste imalo vješti, pa da čitavu stvar ne upropastite, šansa da ćete napisati uzbudljiv roman je ogromna. Dodatna vrijednost i originalnost Andrićevog i Sušićevog poteza leži u tome što su historiju Bosne odlučili predstaviti iz ugla "njenih stranaca", kako je to rekao jedan autor, pa bili to špijuni (Uhode) ili diplomati (Travnička hronika). Za Andrića možemo pouzdano tvrditi, jer je temeljito ispitano u više navrata, da mu je korpus putopisne literature o Bosni iz 19. stoljeća poslužio kao građa za taj roman, što je, također, vrlo vjerovatno i za Sušića.

Moglo bi se reći da je obojicu mučilo pitanje kako nam se dogodi to da postanemo stranci u svijetu koji sami stvaramo. To je priča o nevoljama političkog čovjeka ili, zapravo, melankoliji čovjeka kao političkog bića, bića koje djeluje da bi pravilo vlastiti svijet. Uostalom, špijun je književnosti iznimno zanimljiv onda kad stvarnost ustupi mjesto paranoji i kada nismo u stanju tako lako povući granicu između dobra i zla u domenu svog djelovanja.

  • Napisao si i da je kod njih dvojice odnos prema "podneblju zvanom Bosna i njenim geografskim, političkim, historijskim, kulturnim i duhovnim koordinatama posebno naglašen". Šta si tačno pod tim podrazumijevao?

– Pod tim sam mislio na to da u njihovoj književnosti Bosna nije samo pasivna arena u kojoj se odigravaju neki krupni historijski događaji nego i neka vrsta, kako bismo to danas rekli, aktera. Koliko puta se i u Uhodama i u Travničkoj hronici (i ne samo u tim romanima) govori o neugodnoj klimi, divljoj prirodi, zimi, utjecaju godišnjih doba i njihove smjene na ljude, njihova raspoloženja, pa samim tim i na njihove odluke, o zemlji, vodi, magli?

I to po logici, naime, da su neki naumi tu neizvedivi, neki procesi nedovršivi samo zato što jedna rijeka ne dozvoljava ili što se na takvoj vlažnosti zraka naprosto ne da trezveno razmišljati niti suvislo djelovati. Prostor se, drugim riječima, mitologizira, a Bosna, kao jedna neprohodna, u sebe zatvorena, autistična postojbina, postaje jedna od velikih tema bosanske književnosti, što je, po mom mišljenju, jedna od specifičnosti te književnosti, koju bi trebalo dalje istraživati, i to u usporedbi sa drugim sličnim primjerima.

  • Predstavlja li se Bosna u književnosti kao prostor Drugog i drugačijeg i je li taj diskurs drugosti izražen u simboličkom poimanju Bosne?

– Predstavlja se u onoj mjeri u kojoj je potrebno zaradi karakterizacije likova, jer je u tom slučaju obično riječ o svjetonazorima, pogledima na svijet itd. Ako uzmete Travničku hroniku i uporedite je sa putopisima o Bosni, koje sam spominjao maloprije, primijetit ćete da je dobar dio tog diskursa o drugosti raspoređen po tačkama gledišta pojedinih likova u tom romanu. U samom korpusu putopisne literature diskurs o Bosni se mijenjao iz generacije u generaciju, a, naravno, i s obzirom na kulturne i političke prilike u Europi, pa je imagološka matrica bila nadahnuta idejama prosvjetiteljstva i racionalizma, a nekada romantičarskim eskapizmom u potrazi za tzv. noble sauvage.

Dok ovi prvi uglavnom primjećuju zaostalost i preporučuju da se ta Bosna svim raspoloživim sredstvima civilizira i približi nekakvoj europskoj modernosti, koja je, po paradoksu, i prosvjetiteljska i kršćanska istovremeno, drugi su u tom kašnjenju prepoznavali nešto bezazleno lijepo, egzotično i utješno, no uglavnom kao vid kompenzacije za nešto izgubljeno. To jest onaj isti obrazac koji će Edward Said maestralno prepoznati kao princip proizvodnje "Orijenta" na Zapadu. Međutim, teze njegove druge najvažnije knjige, Kultura i imperijalizam, predstavljaju problem druge vrste jer je tu književnost, i to ona klasična, kanonska, zapadnjačka, ništa drugo nego instrument disperzije nekakvih ideoloških predodžbi, te bi razlika između fikcije i pamfleta bila samo pitanje stila.

Po tome bi to što francuski konzul kao lik u romanu Travnička hronika misli o Bosni nužno vodilo do zaključka da je riječ o romanu koji Bosnu predstavlja kao zaostalu zemlju, kao "europsko Drugo". A šta ćemo onda s ostalim likovima, kakav je, npr., Mario Kolonja, koji se osjeća kao "drugo" u odnosu na sve što postoji jer ne pripada nigdje? I upravo taj Mario Kolonja o Bosni govori potpuno iznutra. Na kraju krajeva, neiskreni smo ako tvrdimo da se i sami ne krećemo u okvirima tih diskursa: zaostalost, egzotičnost, nepripadanje...

  • U eseju o Maku Dizdaru bavio si se problemom "poznavanja srednjovjekovne duhovnosti Bosne". Tragajući za izvorima Makovog intelektualnog i pjesničkog nadahnuća, pokrenuo si niz pitanja o prirodi srednjovjekovne bosanske religioznosti. Šta je to bila Crkva bosanska i je li bila zasnovana na svojevrsnom "heretičkom dualizmu"?

– Taj esej je bio ujedno i prvi koji sam napisao o nekom bosanskom pjesniku (po svemu sudeći, i moj prvi ozbiljan esej), u okviru temata posvećenog Maku Dizdaru, povodom stogodišnjice njegovog rođenja, u časopisu Život, dok još nije postojala ideja o tome da objavim knjigu. U prethodnim odgovorima, nadam se, pokušao sam nagovijestiti u kojoj mjeri pisati književnosti znači biti istraživač, a Mak Dizdar bio je upravo to.

On se bavi kulturnom historijom, čita recentne historiografske radove i arheološke nalaze, sudjeluje u diskusiji, istražuje samostalno, prikuplja građu i priređuje knjigu Stari bosanski tekstovi, gdje elaborira svoje viđenje tog kompleksa pitanja koji se razvija oko zagonetke Crkve bosanske i njene religioznosti. Na osnovu toga što pronalazi zaključuje da je ta religioznost heretična u odnosu na tadašnje kršćansko "pravovjerje". U predgovoru citira taj jedan "stari bosanski tekst", koji je, između ostalog, zanimljiv i zbog toga što propovijeda nešto neuskladivo s kršćanstvom: ovaj svijet nije tvorevina onog dobrog starozavjetnog Boga nego Satane ili lažnog boga.

Dakle, ako je Dizdarov istraživački poduhvat na terenu bosanskog srednjovjekovlja komplementaran njegovoj poeziji, a očigledno jest, onda smo se s Makom Dizdarom kao pjesnikom našli na tlu jedne beskrajno zanimljive religijske ideje po imenu gnoza. Ta ista gnoza, po jednoj liniji tumačenja, potaknula je tzv. katarsku herezu, unutar toga i slavnu provansalsku renesansu, a katari su sa nama poznatijim (ili barem bližim, zbog Bugarske) bogumilima, najednostavnije rečeno, braća po herezi. To sve, naravno, ne mora nužno biti, iz ugla nauke, tačno ni istinito; postoje, uostalom, brojna druga, jednako uvjerljiva tumačenja što porijekla bogumilske ili katarske hereze, što religioznosti Crkve bosanske, ali je ova linija utjecaja nezaobilazna ako vas Mak Dizdar zanima kao pjesnik.

Da budem iskren, to mi je svakako daleko zanimljivije nego u Crkvu bosansku projicirati nešto nacionalno ili liberalno, a Maka Dizdara proglašavati državotvornim pjesnikom.

  • Ponornica i Grozdanin kikot pomalo su zaboravljena djela bosanskohercegovačke knjiežvnosti i romani koji zbog svoje lirske note teško komuniciraju sa čitaocima digitalnog doba. Koliko takva knjiežvnost ima šanse preživjeti vrijeme banalizacije i trivijalizacije umjetnosti?

– Ja uopšte nisam siguran da smo mi u vremenu banalizacije i trivijalizacije umjetnosti, barem ne značajnije nego u bilo kojem drugom periodu ili u odnosu na druge fenomene. Jako je, doduše, zanimljiva naša potreba da to tako vidimo. Umjetnost se na tom pijedestalu svetinje, pred kojim ljudi trebaju stajati mirno ili se bojati, "jer je Sudnji dan blizu", osjeća jako neugodno.

Umjetnost nije tu da nama proizvodi kulturu, ona je plod nekakve kulture, a kultura – to je mnogo toga i ako, eto, književnost predstavlja interes čovjeka prema zagonetki života, prema životu samom, štaviše, onda u opticaj toga ulazi gotovo sve, uključujući i glupost. A mi, kao što smo od humanistike napravili skolastiku (elem, disciplinu koja sama sebi dokazuje valjanost vlastitih pretpostavki), tako smo i umjetnost, književnost, pa konačno i tu kulturu proglasili mrtvacem čiji je posmrtni zadatak taj da negoduje iz groba. Grozdanin kikot, ako mene pitate, najljepših je stotinjak stranica napisanih na bosanskom jeziku o ljetu, mladosti, životu naprosto, njegovom vrhuncu i njegovoj prolaznosti, koja je, istovremeno, i njegova ultimativna vrijednost.

A Kulenovićeva Ponornica je roman o momku kome je mjesto gdje se rodio postalo usputna stanica do studija u Beču i u njegovoj potrebi da se drži po strani u odnosu na propadanje svoje porodice i svog društva možemo prepoznati nešto dekadentno, ali više u smislu pogleda na život nego u smislu moralne kvalitete. Zar naše društvo, ovo bosanskohercegovačko, u 21. stoljeću ne propada nedvojbeno i kojom etičkom dispozicijom se mi odnosimo spram toga? Ne mogu prihvatiti da se nešto suštinski urotilo protiv umjetnosti u vremenima kada postoji, recimo, obrazovni sistem koji raspolaže čovjekovim vremenom od cca. šeste do 18. godine i ne uspije mu za to vrijeme ponuditi nijedan razlog zašto bi trebao pročitati nešto tako dobro kao što je Grozdanin kikot. A što se tiče nas koji stojimo u redu za status klasika, ko zna... Možda samo ne pišemo dovoljno dobro.

  • Romani Tvrtka Kulenovića Istorija bolesti i Dževada Karahasana Noćno vijeće suštinski se bave ratom i agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Koliko je tzv. ratno pismo bosanskohercegovačkih autora u stanju opisati nesreću koja nam se dogodila?

– Mislim da i jedan i drugi roman čine to na način koji je briljantan i pritom posve drugačijim sredstvima. Karahasan se, i ne samo u Noćnom vijeću, presudno oslanja na žanr, u ovom slučaju kriminalističku priču, ali samo zato da bi u nekoliko poteza svjesno iznevjerio konvencije tog žanra i time genocidu i genocidima koji su se dogodili pristupio novim nizom pitanja, a na izvjestan način i nagovijestio zašto će se dogoditi opet, negdje i nekome drugom, ili se već događa.

"Noćno vijeće" je ime jedne institucije u Platonovom dijalogu Zakoni, čija je svrha da čuva društveni poredak time što je sposobna svakome dokazati da zakoni nisu samo stvar dogovora nego su utemeljeni u nečemu što je suštinsko, te utoliko neopozivi jer će u suprotnom ono što se danas smatra zločinom sutra postati legitimna praksa. Nekoliko suvremenih mislilaca političke filozofije u koncentracijskim logorima 20. stoljeća prepoznat će upravo primjer toga. 

Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića, s druge strane, preispituje sposobnost umjetničke forme da artikulira užase historije, dakle, stvarnosti, koja ti je oduzela mogućnost da u književnosti glumiš Borgesa, kao što ti je oduzela mogućnost da na ulici glumiš Sartrea. Zato je njegov roman sav u borbi s materijalom, iskustvom, no istovremeno je i velika pobjeda književnosti u ime života.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.