Andraš Urban: Pozorišta ne mogu izlaziti na tendere

Tvorac i selektor festivala reditelj Andraš Urban (Edvard Molnar)

Pozorišni festival “Dezire” obeležio je 10 godina postojanja. Ako govorimo o Dezireu neophodno je da imamo u vidu da je njegov tvorac i selektor reditelj Andraš Urban, onda bi, logično, ključne reči u opisivanju Dezirea bile: urban, gerila, Breht, ukidanje  konvencije, solidarnost… Jednu deceniju na kraju jeseni u Subotici u toku Dezirea vidimo intenzivnu i dobro organizovanu pozorišnu energiju. Ako govorimo šta najpre pamtim kada govorimo o ovom festivalu, koji pratim od osnivanja, jesu performansi Iva Dimčeva, predstave Joževa Nađa, Frljić i prepoznatljiv Urbanov način na koji kreira festival. U razgovoru pred vama govorimo o identitetu festivala i svetu čiji smo deo.

Barbarikum, naslov ovogodišnjeg festivala potiče od Lasla Vegela, mada pruža mnoštvo asocijacija, moja prva je bila Kavafi i ‘’Iščekivanje varvara’’- bez varvara sada što će biti s nama.

  • Koje su po Vama najmarkantnije asocijacije na taj naslov?

Vegel je to koristio u eseju What is Yugoslavija? U kontekstu koji govori da delovi srednje – istočne Evrope, i šire prostor balkana predstavlja barbaricum, neku divlju teritoriju. Sa druge strane određeni birokratski obrasci Evrope, na kraju krajeva, su za mene svojevrsni barbaricum. Opet činjenica je da se ovde, na festivalu, predstavlja svojevrsna umetnost koja u odnosu na mejnstrim, na konvencionalnu umetnost jeste barbaricum u pozitivnom smislu, na kraju jedno od tumačenja može biti da se mi bavimo određenim problemima društva koji su varvarski iz aspekta civilizovanog.

  • Ako bismo definisali kakvog teatra je Dezire festival, čini mi se da predstavlja pozorište koje nije konvencionalno. Kako biste Vi to definisali?

Selekcija je uslovljena uvek i finansijskim i drugim okolnostima. Ako govorimo o ovogodišnjoj selekciji svakako ima puno predstava iz regiona, ali činjenica je da su ljudi koji su ih napravili u zapadnom Berlinu, a ne u regionu – jednako bi tim predstavama bilo mesto na Dezireu. To je, na jedan način, naša Evropa, naš Barbaricum. Mislim da se da se bavimo savremenim pozorištem u najboljem smislu te reči. Teatrom koji koristi iskustva alternativnog, eksperimentalnog, avangardnog teatra i naravno ne podleže konvencijama, nego se one ruše na svojevrstan način. To je bitno. Čak smatram da bi bilo tačno reći: ovo je mejnstrim. Kada kažemo alternativa onda je to uvek na margini. Ovo je glavna struja u pozorišnoj umetnosti, a ne ono što se predstavlja kao glavna struja.

  • Edukacija i odnos sa publikom na Dezireu je posebna priča, odličan ste primer kako se publika obrazuje, uvek to pomislim kada vidim koliko je danas u fokusu obrazovanje i formiranje publike. Koliko je to deo promišljenog plana?

Trudili smo se da uključimo mlade, ali su oni to i prepoznali. Nije to neka promišljena edukacija bila startno, mi smo se samo radovali mladima. Taj edukativni deo – to smo videli da su od srednjoškolaca koji prate festival postali diplomci, e onda shvatiš da smo socijalizovali celu jednu generaciju. Sa druge strane to je festival koji je nama bitan. Dezire nije pokret, ali nam jeste jako bitno da ga stvaramo, zato nam je i publika jako bitna , tu postoji simbioza sa subotičkom publikom, jer postoji sloj ljudi kojima je to isto toliko bitno. Publika je svesna kako mi to radimo – da ne idemo posle na salaše da slušamo tamburaše i napijamo se… Nisu ponosni na provincijski način. Publika voli festival i zna da nam je jako bitna. Menja se publika: puno je ljudi otišlo, a opet su došli novi ljudi, opet smo bili rasprodati bez velike reklame. Kasno smo krenuli sa najavama, ove godine najave smo krenuli da radimo sedam dana pred festival, inače to radimo mesec i po dana ranije.To nam je odličan signal. Super je kad vidiš klince, njih 20 srednjoškolaca koji su volonteri. Pri tome ne dobijaju poseban status, ne stižu ni da vide sve predstave, oni jednostavno pomažu.

  • Dezire je uvek ‘dobro zipovan’- ima intenzivan tempo. Velika energija je involvirana u festival. Koliko je to nešto o čemu se vodi računa ili se dešava po sebi?

Kapitalistički, zapadni festivali, pa često i ovdašnji festivali su revije za publiku: mi vam ovo nudimo, puno je sveta na festivalima, gde se svako sa svakim učtivo pozdravi i to je to. Festival mora da ima duh. Idejni, intelektualni, emotivni koncept dešavanja je bitan. I tempo je bitan – to je koncentrisanih devet dana o teatru i ni o čemu drugom. O raznim problemima kroz teatar, to je važno i to nije egzaktno i nije manipulacija. I dobar rokenrol je stvar duha. Duh je najtačnija reč kada govorim o kreiranju festivala, jednako kao i predstave.

  • U kontekstu naslova kako komentarišeš ono što se dešava na sceni – pre svega mislim na ovo što se desilo sa Sergejem Trifunovićem – predstava u kojoj igra nije odigrana na festivalu u Aleksincu, zbog ‘sukoba interesa’ kao i na smenu Željka Hubača u Narodnom pozorištu?

Uglavnom ne reagujem, ali ovde sam priuštio sebi da reagujem, Hubačevo sklanjanje je glup i veoma štetan korak. Ali tako tipičan – ti pokažeš da znaš nešto dobro da radiš i onda određena vlast ili osrednjost reši da te preseče. Kad neko u IT sektoru napravi nešto dobro, neće ga skloniti, daće mu da radi. Hajde na mom primeru da govorim, da budem prepotentan – vodim pozorište “Deže Kostolanji” pokazujem da može – sa malim budžetom, nas 14 radi u pozorištu i imamo često jači repertoar od velikih teatara. Znam to da radim. Niko ti ne kaže: on zna da vodi pozorište, neka vodi neko još veće pozorište. Tako Hubač, koji je napravio ogromne rezultate, i onda ga presečeš zbog gluposti. A ovo što se desilo sa Sergejem, to je debilno, pričati o sukobu interesa na taj način, naročito u njihovom slučaju. Čak i da je reč o nepoznatom glumcu i onda bi bilo glupo. Tu nema sukoba interesa, ali to je politička priča.

Jednako je glupo što pozorišta moraju da izlaze na tendere isto kao da smo, recimo, Vojvodina put – ne može se tako raditi.

Setio sam se kako su jednog našeg prijatelja, koji vodi festival u Novom Sadu, jednom prilikom, kada se pojavila inspekcija, pozvali na odgovornost da nije ispisao tendere za predstave. Šta je trebalo – da napravi festival od najekonomičnijih predstava? Tu je administracija neprohodna.

Strašno je da je otac Sergeja Trifunovića morao da da ostavku. To je bedno, naterati ljude na takve poteze.

Da budem jasan – pisana reč, pravo ako hoćeš, postoji da pomogne ljudskom životu, a ne da služi izobličavanju značenja zakona. To je pitanje ljudske kulture. Kad vidiš ovo što se dešava vidiš da je to sloj koji ne prepoznaje ni najnormalnije značenje reči, zato smatram da je to nepismeno. Odvratna politička manipulacija.

Jubilarni, deseti pozorišni festival Desire u Subotici

  • Pošto je jubilarni festival iza Vas šta je ono što su planovi za dalje?

Mi zavisimo od finansija koje nisu utvrđene unapred. Imamo problem, jer u tekućoj godini saznajemo koliki je budžet za tu godinu. Trebali bi da znamo nekoliko godina unapred budžet da bi pažljivo kreirali festival. Mislim da ćemo još par godina biti projekat pozorišta “Deže Kostolanji”, a videćemo za kasnije. Želimo da radimo festival i radićemo ga i dalje. Da izađemo iz ove priče ne znam da li bi festival nastavio da postoji. To je ista priča kao sa institucijama – ne postoji statut, zakon koji će ti obezbediti da funkcionišeš dobro. Institucija se sastoji od ljudi, festivali isto. Tim festivala vodi festival, a svi radimo i druge poslove i to je vrlo teško.

Moglo bi biti bolje, ali mi i na ovaj gerilski način pravimo dobar festival. Upravo nekonvencionalnost, gerilski način koji je nama prirodan, jer dolazi iz iskustva nezavisnog teatra – to svakako treba da se održi,  jer je to deo duha o kojem sam govorio.

Opet da budem jasan – to ne treba mistifikovati. Razvijaćemo se i dalje i da budem samokritičan – smatram da pružamo dobre uslove i publici i gostima festivala, a ono što je opasno je da festival počne da ima “svoje klijente”, ne mora to biti problem, ali može nastati problem ako zovete jedne te iste ljude bez obzira šta su napravilii. Eventualno to vidim kao mogući problem, ali ni tu ne treba da se opterećujemo. Kada Frljić, recimo, uradi dobru predstavu prirodno je da je na festivalu, iako je bio i prošle godine.

Izvor: Al Jazeera