Analiza: SAD mora biti lider rješenja makedonske krize

Priredila: Snježana Mulić-Softić

Vijeće za demokratizaciju politika (DPC), objavilo je analizu o makedonskoj krizi političkog analitičara Kurta Bassuenera, pod nazivom „Odgovornost Zapada u Makedoniji“, a koja pruža prijedloge za izlazak iz te situacije.

Politička kriza u Makedoniji je proizašla iz niza faktora, kaže se u uvodu analize, pri čemu se posebno ističe zastoj te države na putu euroatlantskih integracija, a u čemu određenu kočnicu predstavljaju susjedne zemlje – Bugarska i Grčka –  zbog korištenja imena „Makedonija“.  To, samo po sebi, nije proizvelo krizu, kaže se u analizi, ali je pomoglo uspostavljanje tzv. ekosistema (plodnog tla) za rađanje novog brenda autoritarne vlasti bazirane na populističkoj legitimaciji, putem mitinga podrške Vladi.

Među faktore iz kojih je proizašla kriza, na visokom mjestu analitičar ističe političku simbiozu vladajuće partije i države, koja je, kaže, proizvela dinamiku odnosa unutar sistema koji kontrolira administraciju i sistem zapošljavanja, te dominira svim sferama društvenog života, medijima i sl., kao i nedostatak pravne i političke odgovornosti vlasti koja je „postala neodgovorna i neosjetljiva spram zahtjeva i potreba građana, ali koju održava klijentelizam (aparat podobnih, a ne sposobnih državnih službenika koji svojom lojalnošću održavaju vlast u životu)“.

Evropska unija najmanje pomaže

Za krizu u Makedoniji, analitičar DPC-a krivi i Zapad: „Situacija u Makedoniji predstavlja krizu nedostatka zapadne vizije i krizu demokracije u Makedoniji, koja je širom otvorila vrata domaćim oportunistima u Makedoniji, ali i vanjskim igračima da destabiliziraju ovu zemlju.“

Također, ističe pasivnost Evropske unije, pa kaže kako u  Makedoniji preovladava osjećaj da su EU i Zapad okrenuli leđa lokalnim eksponentima i braniteljima evropskih i demokratskih vrijednosti.

„Popularna percepcija je da Evropska unija ima više uticaja od drugih. Ali, ona  najmanje pomaže. Evropska unija je previše birokratska“, piše Bassuener i dodaje kako se „čak čini da je strategija EU-a pružanje podrške jačima, dok slabije pritišće čisto radi zadovoljavanja birokratskih zahtjeva“.

„Niko u Vladi Makedonije ne strahuje od pritiska Evropske unije, sve dok popunjavate formulare“, ističe analitičar jedan ironični navod.

Smatra da se politika EU-a prema regionu pretežno temelji na brizi za stabilnost i borbi protiv nasilnog ekstremizma, dok joj je unapređenje demokratskih vrijednosti i prakse sekundarna stvar, ili čak i niže na listi prioriteta. Stoga, kaže, postoji opasnost da bi događaji poput nedavnog u Kumanovu mogli skrenuti pažnju s problema nedostatka odgovorne vlasti i neoautoritarizama ka narativu međuetničkih napetosti, koje su prije te krize bile neizražene, a što je, možda, i namjerni cilj same makedonske Vlade.

Na osnovu istraživanja koja su vršena za ovu studiju, ističe se kako većina građana smatra Sjedinjene Američke Države ključnim igračem, odnosno „jedinim kojeg se plaši premijer Gruevski i njegov režim“.

Kriza vladavine prava

Razmatrajući opcije za rješenje krize, u analizi se kaže da medijacija i posredovanje između vlasti i opozicije u ovom momentu ne rješava problem i to zbog disproporcijalnog odnosa snaga – na štetu opozicije i civilnog društva, a što bi samo još više  moglo legitimirati politiku režima.

„Strukturni i institucionalni problemi se moraju riješiti te prepreke regionalnog karaktera prevazići i ukloniti, a koje ovu zemlju sprečavaju da postane dio klubova (EU i NATO), koje žele njeni građani svih etničkih orijentacija.“

Ističe kako postoji bojazan da će Vlada, ako aktuelni protesti ne uspiju, „čak iskoristiti i etničku kartu radi ostanka na vlasti“, pa navodi kako je komemoracija u Prištini, nakon krize u Kumanovu, pokazala da Vlada u Skoplju u tome ne bi bila sama, odnosno da postoji opasnost da to učine i Albanci.

Stvari se, kaže, ne mogu samo prepustiti institucijama EU-a, čisto iz razloga dokazane sklonosti Unije ka kompromisu u nadi da će navodna transformativna moć ideje Evrope, sama po sebi, dovesti do demokratizacije. Stoga je, kaže, itekako važno na sonu imati alternativne načine promoviranja ljudskih prava, demokratskih vrijednosti i vladavine prava.

„To se ne može samo prepustiti EU-u, u tome veliku ulogu također treba da imaju NATO, OSCE i SAD, kako bi se stvorile pretpostavke za dugotrajni progres i stabilnost u Makedoniji.“

Najveći izazov u Makedoniji je, kaže, kako spriječiti zloupotrebu vlasti od strane bilo koje političke opcije kada je ona na vlasti. Demokratske politike Zapada moraju se fokusirati na to da pomognu zagovaračima ovakvih promjena i vrijednosti u Makedoniji.

Demokratski Zapad, EU, NATO i SAD, moraju shvatiti i priznati da kriza u Makedoniji nije samo sukob vladajućeg VMRO DPMNE-a i opozicionog SDSM-a, zajedno sa njihovim albanskim komponentima (koalicionim partnerima), već da je ona puno više od toga. Radi se o krizi vladavine prava i odsustvu političke i pravne odgovornosti. Politička rješenja krize u Makedoniji moraju biti bazirana na toj osnovi i usmjerena ka tom cilju.

Također dodaje kako nepostojanje čvrstih i jasnih eksternih garancija makedonskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ne idu u prilog stabilizaciji i rješenju krize. Posebno su, kaže, važne garancije NATO-a koji treba da spriječi izbijanje etničkih nemira te je potrebno izvršiti snažan pritisak na one grupacije i političke snage, posebno na Kosovu, koje se zalažu za etnički separatizam ili za prekograničnu etničku konsolidaciju, a to uključuje aspiracije za stvaranjem „Velike Albanije“ ili „Velikog Kosova“.

Formirati tranzicijsku vladu

Da bi se kriza smirila, DPC ističe kako je “posebno nužno i neophodno američko vodstvo”.

Potrebno je, kaže se, jasno staviti do znanja da nema licitacije sa suverenitetom Makedonije, te da će svaki unutrašnji ili vanjski pokušaj destabilizacije biti onemogućen, a da paravojne snage susjednih zemalja neće biti tolerirane”, da SAD ovo treba odmah unilateralno artikulirati, ali treba tražiti i od NATO-a da to usvoji na ministarskom nivou.

Amerika i članice NATO saveza moraju izvršiti pritisak na Grčku da prihvati dogovor o imenu Makedonije koji su predložile velike Članice EU-a, kako bi se uklonile prepreke za ulazak Makedonije u Evropsku uniju, a to isto treba učiniti  i prema Bugarskoj.

Vladi na Kosovu se mora jasno staviti do znanja da se podrška albanskom separatizmu u Makedoniji neće tolerirati i da će svako pozivanje na promjenu granica imati oštre sankcije.

Analitičar DPC-a kaže kako je potrebno formirati tranzicijsku vladu u kojoj će sudjelovati članovi svih većih parlamentarnih stranaka, a koju će odobriti ugledne ličnosti u društvu, s mandatom do dvije godine, a s ciljem da, uz pomoć EU-a, sprovede istragu spornih ilegalnih snimaka prisluškivanja, da za sve navode, za koje se dokaže da su tačni, oštro po zakonu sankcionira krivce, da pruži podršku nezavisnoj istrazi incidenta i operacije u Kumanovu, te dovede u red nezavisnost sudstva, uspostavi slobodu medija i drugih.

Ako se to ne postigne za dvije godine, onda DPC predlaže arbitražu koja će biti obavezujuća – Vijeće Evrope treba uspostaviti prisustvo u Makedoniji na visokom nivou radi monitoringa situacije i pomaganja u implementaciji. Finansijske institucije moraju tražiti finansijsku reviziju prije nego što odobre raspodjelu razvojnih kredita…

Na kraju analize se ističe, kako treba jasno naglasiti da je proglašenjem nezavisnosti Kosova i Crne Gore završen proces postjugoslovenskog nastanka novih država i da na Zapadnom Balkanu više nema promjene granica, bilo da to pokušaju države ili nedržavni akteri, i da će se NATO tome žestoko suprotstaviti.

“Amerika u tome mora da bude lider, a KFOR i EUFOR moraju biti spremni da to spriječe”, zaključuje analitičar Vijeća za demokratizaciju politika.

Izvor: Al Jazeera