Amira Medunjanin: Nesuvislo je zvati me divom, to je oprečno sevdahu

Ne želim naučiti čitati note, jer bih izgubila metafizički odnos sa muzikom (Dušan Vojnovi?)

Šesti decembar Sarajevu će biti poseban dan, makar onom Sarajevu koje se prema svojoj djeci odnosi majčinski i s beskrajnom dozom opravdanog ponosa.

Od svih onih koji su u svijetu pustili glas o Sarajevu, a bilo ih je, na ovaj ili onaj način, više nego mnogo, vjerovatno je najljepši došao iz grla Amire Medunjanin, umjetnice emotivno-hipnotizirajućeg glasa čija raznovrsna interpretacija sevdaha već deceniju i po tjera svijet na naklon i poštovanje.

Nakon pet godina, Amira se vraća pod svjetla svog grada, u kojem će, u Olimpijskoj dvorani Zetra, održati koncert sa veličanstvenim norveškim orkestrom Trondheim Solistene, koji je učestvovao u snimanju njenog albuma Ascending.

  • Hajde da započnemo floskulom – šta da očekujemo od 6. decembra?

Prvo, nadam se da će doći što više raje. To mi je velika želja. Pet godina nisam pjevala u Sarajevu, jer sam čekala pravu priliku. Čekala sam nešto novo što ću moći ispričati publici. Sada su se stvari poklopile, jer se navršava 15 godina od mog prvog albuma, a uz to, decembar je i to je prilika da se napravi puni krug. Razlog više za dobru posjetu je to što u Sarajevo dovodim sjajne soliste iz Norveške. Trema zbog nastupa u Sarajevu postoji, ali radost je jača, jer sam uzbuđena što ćemo imati priliku podijeliti sve lijepe stvari koje imamo reći jedni drugima.

  • Zašto je sarajevska publika čekala tako dugo da Vas ponovo vidi i čuje?

– Odgovor je korijenu cijele moje priče. Ona je usmjerena na promociju naše tradicije na zapadu. Mogla sam ja svake godine pjevati u Sarajevu, ali nije mi prioritet držati koncert samo radi nastupa, već mi je želja nastupati kada imam nešto novo reći. Kažu da je kod kuće najteže nastupati, ali meni je to najslađe jer ovaj grad najbolje zna šta je sevdah. Možda zvuči nesuvislo, ali trudim se zadržati stav da ova moja priča treba da se čuje van granica BiH. To je jedini razlog što me dugo nije bilo.

  • Recite nam nešto o muzičarima iz Norveške koje dovodite u Sarajevo.

– To je gudački sastav, kamerni orkestar koji svira isključivo klasičnu muziku. Imaju čak 10 nominacija za Grammy i jako su ozbiljan orkestar. Dolaze iz Trondheima, krasni su ljudi i jako širokih shvatanja kada su pogledi na muziku u pitanju. Nakon saradnje sa zagrebačkom filharmonijom i dubrovačkim simfonijskim orkestrom, bit će mi čast nastupati i s njima. Sretna sam i ponosna što su uspjeli pronaći slobodno vrijeme da dođu u Sarajevo.

  • Uprkos tome što se muzički trendovi brzo mijenjaju, Vi ste sve ove godine, uz koketiranje s ostalim žanrovima, ipak ostali vjerni onom osnovnom, sevdahu. Stiče se dojam da prkosite današnjem iskrivljenom sistemu vrijednosti.

– Pa, različiti ljudi imaju različite sisteme vrijednosti. Išla sam i u druge žanrove, ali sve je to meni sevdah, pojam koji ne mora biti nužno vezan uz sevdalinku kakvu svi poznajemo. Ja nisam u sve ovo krenula da bih pravila pjevačku karijeru, jer sam je imala i prije 15 godina. Zvuči pomalo izlizano, ali nisam neko ko se uklapa u šablone. Ne volim to. Radim ono što srce nalaže, a to je promocija lijepe priče sa naših prostora. Svi znamo da danas stanje nije dobro, a znamo i zašto je to tako, no, to je već neka druga priča

Ono što želim reći je da ću biti sretna ako sve ovo što radim doprinese da budućim generacima bude bolje. Ako svojim djelovanjem i širenjem pozitivne priče u ovom našem ludilu uspijem postići to da nekome bude bolje, misiju ću smatrati ispunjenom. Ukoliko tokom koncerta u Londonu uspijem privoljeti pet Engleza da promijene mišljenje o zapadnom Balkanu, to je meni veliki uspjeh. Tradicija ovih prostora je ogromna riznica koju smo tek počeli istraživati, a mi ponekad niti sami nismo svjesni kakvo blago imamo. Blago kakvo ima malo zemalja.

  • Kakav je Vaš stav prema opštem stanju kulture u Sarajevu i, općenito, našoj regiji?

– Naša muzička industrija nekako živi, ali ne živi punim plućima. Nije onakva kakva je bila ranije. Na ovim prostorima postoji nekoliko izdavačkih kuća koje pokušavaju nešto promijeniti i to je za pohvalu, no, u BiH ih nedostaje. Sarajevo je uvijek bilo centar dobre muzike i zato želim vjerovati da je sve to samo privremeno stanje.

Jer, ko će u ovim okolnostima misliti u muzici, kada je egzistencija apsolutni prioritet. Meni je to jasno i sve mi to daje još veći elan da pokušam napraviti što više mogu.

  • Izaziva li ovaj nastup u Sarajevu posebne emocije ili možda budi sjećanja na same početke Vaše muzičke avanture?

– Ja nisam osoba koja voli obilježavanja kojekakvih datuma. Ne volim niti svoj rođendan, niti praznike. Kada je čovjek zdrav, sretan i voljen, svaki dan mu je praznik. Po tom načelu nastojim i da živim. No, ovo me, priznajem, emotivno pokrenulo. Prvo, ne mogu da vjerujem da je prošlo 15 godina. A drugo, sjetila sam se prvog koncerta u Sarajevu, 2008. godine na jazz festivalu. To što sam bila dio manifestacije koju toliko volim, bilo mi je poput sna. I onda pomislim – šta se sve od tada izdešavalo. Prošli smo cijeli svijet, upoznali toliko ljudi… Zato i kažem da će se koncertom u Sarajevu krug zatvoriti. A onda, idemo dalje.

  • Kojim putem?

– Ne znam da li ovim, ili nekim drugim, ali u tome je čar. Imam sreću da radim sa vrhunskim muzičarima i da je sreća na mojoj strani. Ništa nije slučajno. Sve je zapisano, samo treba pročitati na pravi način.

Promijenilo se jeste, ali Sarajevo koje nosim u sebi je isto

  • Ako se malo vratite unatrag, može li se iz Vaših tadašnjih ambicija i današnje perspektive reći – to je to?

– Nije još to to. Ima se još raditi, a i tu je dosta gradova koje treba posjetiti i upoznati. No, odgovorno tvrdim da smo na pravom putu.

  • Kada pogledamo gdje, i s kim ste sve nastupali, nužno se nameće pitanje imate li ponekad dojam da ste cjenjeniji van granica BiH nego u njoj?

– Šta to, uopšte, znači? Ja sam rođena u Sarajevu i znam kako njegova duša diše. Promijenilo se jeste, ali Sarajevo koje nosim u sebi je isto. Ono me naučilo da na stvari trebam gledati pragmatično i objektivno. Nema prostora za egoizam ili uzdizanje ka visinama. I na tome sam zahvalna. Kod nas je svijest malo drugačija u odnosu na ostatak planete i zato nas beskrajno volim.

A u inostranstvu, smatram da te neke hvalospjeve i kritike koje dobijam trebam jednostavno proslijediti na samu muziku, jer ja samo prenosim tu privilegiju, isporučujem muziku slušateljima. To što me ponekada nazivaju divom mi zvuči nesuvislo. Taj pojam nimalo ne stoji. Diva i sevdah su dvije oprečne stvari. U sevdahu ne postoje niti dive, niti kraljice, niti kraljevi. To je nedopustivo. Priznanje koje dobijem uvijek jeste bitno, naravno, isto kao što mi je i jako bitno kada nakon koncerta ljudi dođu razgovarati sa mnom. Taj osjećaj je isti svugdje, i u Sarajevu, i van BiH.

  • Znači, vjerovatno Vam se ne sviđa niti poređenje s Billie Holiday, kako je jednom prilikom primijetio jedan novinar?

– Ja samo tu opasku bila sklonila sa svoje web stranice, ali su se naljutili na mene, pa smo je vratili. To poređenje se desilo u jednom od prvih intervjua sa mnom, koji je objavio The Guardian. Naravno da imponuje, kako da ne, ali ispalo je malo nezgodno. Vjerujem da je autor želio uporediti način na koji se Billie Holiday igrala sa jazzom, s načinom na koji se ja igram sa sevdahom, spajanem nespojivog. To je bilo njegovo viđenje, ali ostade mi na kraju to Billie Holiday. No, ostade i to da je nesuvislo, jer se ličnost poput nje vjerovatno nikada neće pojaviti dok je čovječanstva.

  • Zašto nikada niste išli u muzičku školu?

– Ja ne znam niti čitati note. Jedno vrijeme sam mislila da trebam znati, ali shvatila sam da to ne želim, jer bih izgubila metafizički odnos sa muzikom. Mislim da mi ta škola ne treba, jer sam oduvijek bila svjesna toga da znam pjevati. Imala sam želju da sviram klavir, ali moja porodica nije bila u finansijskoj mogućnosti da mi ga priušti. Otac je brinuo o nama troje i naglašavao nam značaj finansijske neovisnosti. Šve što je govorio sam poslušala, ali muzika je uvijek bila tu, kao lijek i uputstvo za život. Završila sam ekonomiju, što je drugi svijet, ali ostala mi je žal što nisam naučila svirati neki instrument. Ali i to mi je u redu, vjerovatno je trebalo biti tako.

  • Kako Vi doživljavate sevdah, kao, kako sami kažete, njegov narator? Šta se u Vama dešava dok izvodite određenu pjesmu?

– Shvatam ga isto kao i svaki drugi Bosanac, sa istom hemijskom reakcijom u mozgu. Meni je svaka od njih biser, priča za sebe. Dešava se da neku pjesmu izvodim 3-4 puta u 10 dana, a ona mi svaki put izazove drugi osjećaj. Sve ovisi od prostora, interakcije s publikom, raspoloženja… Desi se da bude niz različitih osjećanja. Povezanost sa tim stihovima je nevjerovatna, teško se opisuje. 

Kada je čovjek zdrav, sretan i voljen, svaki dan mu je praznik

  • Je li tačno da ponekad zaplačete tokom nastupa?

– Plač… Pa, to je normalno. I ljudi koji dođu na moje koncerte, sjete se nečega, neke jake priče i nije lako ostati ravnodušan. Svaki put je reakcija ista, samo je rezultat drugačiji. Nisam profesionalac, ne želim ostati ravnodušna i ne pokazati šta me muči. Ljudsko sam biće, znam za sreću i tugu. Volim gledati publiku, a ako vidim nekoga da plače, i ja sam gotova.

  • Zašto volite Nicka Cavea? Šta Vas to kod njega oduševljava?

– Malo je reći da ga volim, Volim ga od samog početka. Sve što je uradio meni je sjajno. Njegova muzika nije za mase, nekonvencionalna je. Oduševljavaju me i njegovi tekstovi, koji su naizgled mračni, ali koji su puni svjetlosti. Vrlo je specifičan autor. Ljudi me često pitaju kako mogu slušati tu, kako kažu, tegobu, ali meni to nije tegoba.

  • Jedna pjesma s Vašeg albuma Ascending snimljena je u čuvenom Abbey Road studiju, kroz koji su svojevremeno prošle veličine poput Beattles, Pink Floyda, The Holliesa…. Kakav je bio osjećaj unijeti dašak sevdaha na to mjesto?

– Fantastičan. Toliko historije, tradicije… A Englezi su takvi. Kada se dan-danas u tom studiju jedna daščica odvoji iz parketa, oni će uzeti istu takvu, upotrijebiti isto ljepilo i isti lak, te napraviti identično kako je i bilo, samo da se akustika i prepoznatljivi zvuk studija ne bi promijenili. To je fascinantno.

  • Šta mislite, gdje će Vas odvesti budućnost?

– Ne znam gdje dalje. Pustim stvari da se dešavaju same. Ne opirem se zakovima pored puta. Vjerujem da za sve nas postoje putokazi, ali mnogo ljudi ne obraća pažnju na njih.

Voljela bih da nas sve zdravlje posluži, ali naporno je živjeti na točkovima. Ideja i prostora za kreativnost i napredak ima, pogotovo ako radite sa ljudima koji ne pate od egoizma, već dižu muziku na pijadestal. Po tom pitanju mogu citirati umjetnika Slavimira Stanojevića – „Sky is the limit, jer je Mars predaleko“. Samo zdravlje, pa dokle doguram.

Izvor: Al Jazeera