Oglasi

Ameriku drže kao taoca

Četrdeset godina od talačke krize u Iranu, posljedice su i dalje tu.
Američki predsjednik Reagan tokom prijema u Bijeloj kući za taoce oslobođene u Iranu 27. januara 1981.Reuters

Još četvrtog januara, dan nakon što su Sjedinjene Američke Države ubile generala iranske vojske Qassema Soleimanija, američki predsjednik Donald Trump upozorio je kako će, ukoliko Iran izvrši odmazdu, napasti 52 lokacije u Iranu. Mete predstavljaju 52 Amerikanca koje je Iran kao taoce držao 444 dana od novembra 1979. godine.

Iranska talačka kriza utiče na iransko-američke odnose do dan-danas. Otvorena ponovljena analiza bi mogla pomoći da razumijemo kako je poštivanje američkog ustavnog zakona propadalo decenijama od te krize.

Puč, revolucija, puč

Početkom 1979. godine, iranski šah Mohammad Reza Pahlavi, postavljen udarom 1953. kako bi se zaštitili strani naftaški interesi, bio je zbačen u revoluciji. Aprila te godine, Iran je na državnom referendumu izglasao da postaje Islamska republika.

Dijelom u znak odgovora na činjenicu da je SAD dao utočište odbjeglom monarhu i većinom zbog višegodišnje američke podrške represivnom režimu, studenti su upali u Američku ambasadu u Teheranu 4. novembra 1979. i uhvatili Amerikance koji su tamo radili.

Ono što je uslijedilo dovelo je do propasti tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera. Izgubio je od Ronalda Reagana na izborima za predsjednika gdje su njegovu nemogućnost da vrati taoce kući mnogi vidjeli kao slabost koja se ne može tolerirati.

Njihovo oslobađanje 20. januara 1981. godine, na dan Reaganove inauguracije predstavljeno je kao podčinjavanje Irana prijetnjama koje je on iznio tokom kampanje. Od svijeta se tražilo da prihvati činjenicu kako je iranska Vlada prezirala Cartera i kako ju je prestrašio Reagan, kao i činjenica šta bi on mogao učiniti kako bi okončao krizu.

Za one koji su razumjeli noviju iransku historiju, ovo objašnjenje nije pilo vode – malo je bilo vjerovatno da će revolucionarna Vlada podleći bilo kakvim prijetnjama SAD-a.

No, pitanja o čudnom vremenu oslobađanja zasjenilo je olakšanja povratka talaca kući. Kako je kazao odlazeći predsjednik Carter, oni su bili „živi, slobodni i dobro“.

U godinama koje su uslijedile, druga dešavanja na Bliskom istoku, uključujući dugi, brutalni rat Irana i Iraka, nadmašila su interes ljudi u ovaj problem. No, skandal 1987. u SAD vratio je pažnju na iransku talačku krizu i njeno rješenje.

Saslušanja „Iran-Contra“ otkrila su kako je Reaganova administracija učestvovala u brojnim nezakonitim prikrivenim aktivnostima. Tajna obavještajna grupa iz Bijele kuće finansirala je Contre iz Nikaragve, oružane desničarske grupe koje su se protivile vlastima te države, prodajom sofisticiranog oružja Iranu, uključujući protivzračne rakete.

Iako je naoružavanje Contri bilo iznenađujuće otkriće – prodaja je bila protiv direktne zabrane iz Kongresa – dovela je i do usijanog pitanja o tome kako je prikriveni odnos Reagana i Irana postao toliko intiman da je uključivao i tajnu dostavu naoružanja.

Reagan je tokom predsjednikovanja izgledao sve više neprijateljskih nastrojen prema Teheranu, pa je otkriće da njegovoj administraciji naoružavanje Iranaca nije problem bilo zaprepašćujuće. Dalja istraga je otkrila kako SAD tolerira prikrivenu prodaju oružja Iranu preko Izraela i privatnih kompanija od početka 1980-ih.

Kako su otkrivani detalji afere Iran-Contra, misterija se dalje širila. Tokom saslušanja u Kongresu, svjedok je kazao kako je Reagan u tajnosti poslao rođendansku tortu i posvećenu Bibliju vrhovnom lideru Irana ajatolahu Khomeiniju.

Nekoliko istraživača i novinara počelo se pitati da li su takvi pokloni bili gesta starog prijatelja. Pitali su se da li je odnos Reagan-Khomeini nastao tokom predsjedničkih izbora 1980. Da li je republikanska kampanja dogovarala odlaganje oslobađanja talaca?

Carterova administracija je radila na povratku talaca kući. Da je uspjela u tome i tako osigurala „oktobarsko iznenađenje“, to bi značajno uvećalo Carterove šanse za novi mandat.

U slučaju istinitosti optužbi, republikanski kandidati i članovi timova koji su navodno bili umiješani tada su bili fizička lica i nisu imali odobrenje za odnose sa neprijateljskim stranim vladama, naročito kako bi mogli manipulirati američkim predsjedničkim izborima.

Nemoguća optužba

Abolhassan Bani-Sadr, prvi predsjednik Islamske Republike Iran nakon revolucije 1979. godine koji je bio primoran na bijeg 1981. godine, stalno je isticao kako je znao za dogovor Reagana i Khomeinija.

Gary Sick, penzionirani kapetan američke mornarice i istraživač bliskoistočnih tema koji je bio dio Vijeća nacionalne sigurnosti za vrijeme predsjednika Forda i Cartera, bio je najglasniji u pozivima na dalju istragu. On je 1991. godine napisao autorski tekst za New York Times (ubrzo zatim i knjigu „Oktobarsko iznenađenje“) gdje je iznio ozbiljne argumente za mogućnost uspješnih napora republikanaca za odgađanje oslobađanja talaca. Zbog njegovog iskustva i detaljne istrage, optužbe su uzete jako ozbiljno. On je, također, postao i meta zlostavljanja i napada jer se usudio da zatraži novu istragu slučaja.

Šekspirijanska izreka se ovdje najbolje može iskoristiti; kritičari su „previše protestirali“.

Žestina protivnika samo je bila dodatni poticaj istražiteljima koji su nastavili pronalaziti izvještaje i indikativne dokaze da je postignut dogovor. No, svako ko je otvoreno pristupao ovom pitanju je proglašavan lašcem, profiterom i teoretičarom zavjere.

Međutim, došlo je do velikog problema za one koji su pokušavali marginalizirati i ismijati istraživače. Neki od onih uposlenika američke ambasade koji su bili taoci vjerovali su kako je zakulisna igra moguća i kako su bili politički pijuni. Pošto se niko nije usuđivao podcjenjivati one koji su prošli talačku krizu, njihov zahtjev prema Kongresu 1992. godine je odobren i pokrenuta je zvanična istraga.

Neželjena pitanja

Republikanci su bili u poziciji da se brane tokom višemjesečnih svjedočenja iza zatvorenih vrata i sakupljanja informacija. Da se dokazalo kako je kampanja Reagan-Bush imala dogovor sa Iranom kako bi osigurala izbor, to bi nanijelo žestok udarac članstvu, uključujući i tadašnjem predsjedniku Georgeu HW Bushu.

Svi vašingtonski zakonodavci, čak i većina iz Demokratske stranke koja je vodila istragu, imali su pred sobom težak izbor: Pozitivan ishod istrage bi potkopao svo povjerenje koje je država imala u američku vladu i tako bi bilo godinama.

Činjenice i istina su imali malu važnost u ovom pitanju. Establišment Washingtona je na kraju zaključio kako nema dokaza da je postignut takav dogovor.

Manjak političke volje i brojni propusti kongresne istrage nisu očiti iz Zajedničkog izvještaja od 250 stranica. Da nije bilo napora jedne osobe, niko to ne bi doveo u pitanje.

Zbog odlučnosti i neumoljive istrajnosti novinara Roberta Parryja, gdje treba spomenuti i njegov pregled neobjavljenih dokumenata komisije nakon objave izvještaja, sada znamo koliko je činjenica i dokaza ignorirano ili zaobiđeno.

On je također zabilježio kako su neki urednici, novinari i mediji slijepo ponavljali ono što su rekli ljudi koji su trebali okaljati priču.

Centralni fokus istrage, koji su pratili mediji, bio je na činjenici da li je William Casey, prvi čovjek Reaganove kampanje i kasnije njegov direktor CIA-e, prisustvovao ključnom sastanku sa Irancima u Madridu septembra 1980. godine. Slab alibi za Caseyjevo boravište je prihvaćeno što je dovelo do zaključka kako je bilo nemoguće da je bio u Španiji u vrijeme sastanka. Ovo je predstavljeno kao ključno otkriće kako bi se blokirala istraga.

Skoro 20 godina nakon objave izvještaja, Parry je pronašao Bushev memorandum iz Bijele kuće 1991. godine kojim se potvrđuje odlazak Caseyja u Madrid, a koji je bio uklonjen od komisije. Dokument bi imao razarajući utjecaj na istragu, ali je bio potpuno ignoriran kada je objavljen 2011. godine.

Parry, nagrađivani novinar (koji je također objavio priču o tajnim operacijama Bijele kuće što je dovelo od afere Iran-Contra), gurnut je na margine od strane glavnih medija i bio meta žestokih napada. Njegov grijeh je bio sumnja u ustaljenu mudrost, naročito u objektivnost Zajedničkog izvještaja.

Zahvaljujući odlučnosti Parryja da istražuje prihvaćenu verziju događaja iz 1980. godine, što je nastavio raditi sve do smrti 2018. godine, velike količine detalja koji podržavaju optužbe su pronađene.

Licemjerje opoziva

Gledajući dokaze, okorjeli skeptik i dalje može smatrati kako se optužbe ne mogu dokazati.

Do vremena kongresne istrage „Oktobarskog iznenađenja“ 1992. godine, optuženi republikanci za zavjeru bili su na najvišim pozicijama vlasti, uključujući predsjednika i lidere obavještajne zajednice. Imali su žestoki utjecaj na Kongres i na medije.

Nadalje, da je tajni dogovor postignut sa Iranom, oni koji su umiješani možda su dobili novu snagu da nastave sa manipulacijama političkom scenom u godinama koje su uslijedile.

Degradacija poštivanja ustavnog prava u SAD danas se može gledati kao zasnovano na dešavanjima 1980-ih.

Mitch McConnell, većina lidera u Senatu koji je nedavno isporučio oslobađanje Trumpu, bio je jedan od najjačih protivnika istrage Oktobarskog iznenađenja i kategorično je branio Bushevu Bijelu kuću jednako kako je branio Trumpa od optužbi za opoziv.

Alan Dershowitz, jedan od ključnih Trumpovih advokata u procesu za opoziv, pokušao je normalizirati podmukle aktivnosti iz 1980.

William Barr je bio na čelu Ministarstva pravde 1992. godine. On je osigurao da George HW Bush nikada ne odgovara na pitanja o slučaju Iran-Contra ili o navodnom dogovoru sa Iranom, odbivši imenovati specijalnog tužitelja.

Kao Trumpov advokat i generalni tužitelj, Barr je istrajno bio uz predsjednika, marljivo radeći na minimiziranju posljedica opoziva i Muellerovog izvještaja koji je detaljno govorio o ruskom miješanju u predsjedničke izbore 2016. godine. Barr je veteran u zaštiti predsjednika, čovjek koji koristi šta god treba da ih zaštiti od svjetla istine.

Uzorak ponavljanja

Metodologija pobjede po svaku cijenu u SAD-u nije ova bila 1980. i datira još od barem 1968. godine. Nixonova kampanja je koristila opake taktike da odgodi okončanje rata u Vijetnamu kako su se bližili predsjednički izbori. Čekalo se na 20 godina da se objave detalji, da bi s vremenom dokazi ukazali.

Sabotiranje mirovnih pregovora dok su trupe ginule 1968. godine, odgađanje oslobađanja talaca 1980. ili ohrabrivanje ruske podrške Trumpovoj kandidaturi 2016. – sve su to simptomi ideologije koja samo sebi služi. Nijedan cilj niti sredstvo nisu opravdani.

Manipuliranje izborima, zastrašivanje glasača i ignoriranje nadzornih ovlasti Kongresa su postali očite norme republikanaca. Demokrate, koje se nisu željele suprotstaviti najgorim potezima protivnika prije više decenija, sada se bore sa stalnim posljedicama svoje šutnje.

Ipak, pukotine se nastavljaju javljati u odbrani tajnih aktivnosti predsjedničke kampanje Reagan-Bush i istina ima svoj nepredviđen način ukazivanja.

Iran je bio strpljiv; prilika da se koriste potpaljivi dokazi u njegovu korist nije se javljala posljednjih 40 godina. No, Trumpove provokacije bi to mogle promijeniti.

Nova otkrića bi, ne samo napisala novu verziju historije, već raznijela političku scenu SAD-a.

Možda će ponovo Iran utjecati na američke predsjedničke izbore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.