Oglasi

Američki pritisak na Iran osnažuje Rusiju u Siriji

Nesposoban održati svoju sirijsku kampanju, Iran brzo gubi prednost naspram saveznika iz Moskve.
"Rusija je u stanju satjerati Al-Assada u ćošak i pozicionirati se kao jedini 'spasilac' njegovog režima", piše autorEPA

Piše: Ali Bakeer

Sirijski režim pati od najgore ekonomske krize od izbijanja sirijske revolucije 2011. Akutne nestašice goriva, plina i struje nerviraju čak i najodanije lojaliste, koji sada javno izražavaju nezadovoljstvo vodstvom Bashara al-Assada.

Ironično, ovo se događa u vrijeme kad režim i njegove pristalice tvrde da su "pobijedile" pobunjenike u pokušaju da poprave Assadov ugled u regionalnoj i međunarodnoj areni i uvjere međunarodnu zajednicu da počne finansirati rekonstrukciju ratom razorene države.

Niz internih faktora doprinio je rastućoj krizi, ali nedavno je Washingtonova kampanja "maksimalnog pritiska" protiv Teherana također imala znatan utjecaj, umanjivši iranski finansijski i energetski protok u Damask. Ovo je oslabilo i iranski utjecaj na režim i omogućilo Rusiji da ubere znatne dobitke nauštrb Irana.

Podrška Al-Assadu

Od 2013. do 2016. Assad je uspio voditi područja pod svojom kontrolom uglavnom zahvaljujući finansijskoj, ekonomskoj i vojnoj podršci koju je dobijao od Irana i Rusije. Budući da je njegov režim proširio teritoriju pod svojom kontrolom u protekle dvije godine, suočio se sa sve većim izazovima u osiguravanju osnovnih potrepština i usluga za opću populaciju i, kao rezultat, postao je još ovisniji o svojim stranim pomagačima.

Od izbijanja sirijske revolucije u martu 2011. Iran je trošio 15-ak milijardi dolara godišnje da održi Al-Assada na vlasti. Subvencioniranje sirijskog energetskog sektora bilo je jedan od glavnih stubova iranske ekonomske podrške.

Prije ustanka 2011. Sirija je proizvodila 385.000 barela nafte dnevno (većina je potjecala iz istočnog dijela države) i približno 8,4 milijarde m3 prirodnog plina godišnje, koji je većinom korišten da se proizvede struja.

Prema nekim procjenama, trenutna dneva potrošnja nafte u predjelima koje kontrolira režim iznosi otprilike 136.000 barela, a dnevna proizvodnja 24.000 barela, što znači da osiromašeni Damask mora uvoziti gotovo 80 posto svojih energetskih potreba u vrijednosti više od 2,3 milijarde dolara godišnje. Kako bi pomogao sirijskom režimu da zadovolji svoje energetske potrebe, Iran je, prema procjenama, dostavljao jedan do tri miliona barela mjesečno u Siriju.

I Rusija je potrošila priličnu sumu novca od septembra 2015, kad je pokrenula svoju vojnu intervenciju u Siriji. Ruska potrošnja fokusirana je uglavnom na ratna nastojanja, koja su, prema procjenama, koštala četiri miliona dolara dnevno ili 5,3 milijarde dolara u protekle tri i po godine. Nejasno je koliko je još potrošeno kroz dodatne fondove dodijeljene sirijskom režimu u različitim oblicima. Donedavno je, međutim, ruske pošiljke nafte u Damask plaćao Iran.

Budući da nema finansijskih sredstava kojima bi se odužio svojim pomagačima, Al-Assad je ustupio Moskvi i Teheranu državnu stratešku infrastrukturu i resurse, kao što su luke, aerodromi, naftna polja, rudnici fosfata i slično. To je dodatno pojačalo već oštru konkurenciju između Rusije i Irana; i jedna i druga država vide osiguravanje veće količine resursa i ekonomskih prilika kao oblik kompenzacije zato što drže Al-Assada na vlasti i kao način da imaju veću kontrolu nad njime i njegovim režimom i zadrže svoje strateško prisustvo u Siriji.

U tom kontekstu novouvedena američka politika "maksimalnog pritiska" daje Rusiji prednost nad Iranom. Od nametanja naftnih sankcija Iranu prošlog novembra SAD je uspio srezati teheranski izvoz nafte s 2,8 miliona na približno 500.000 barela dnevno.

Prema Brianu Hooku, američkom specijalnom predstavniku za Iran, kao rezultat prvog kruga sankcija, iranska vlada izgubila je više od deset milijardi dolara u prihodima od nafte. To je, zauzvrat, znatno ograničilo količinu fondova koje Teheran može proširiti da održi svoje pozicije u Siriji.

U isto vrijeme američke sankcije gotovo su zaustavile iranske naftne pošiljke Assadovom režimu. U proteklih šest mjeseci primio je samo jednu potvrđenu naftnu pošiljku iz Irana. Akutna nestašica goriva, plina i struje, uz pogoršanu ekonomsku situaciju, dovela je do rastućeg bijesa među ljudima koji žive u predjelima koje kontrolira režim i pokrenula dosad neviđenu bujicu žalbi na društvenim mrežama od Al-Assadovih lojalista, koji su se nekad okupljali iza njegovog režima.

Oslabljeni Iran, preporođena Rusija

Budući da Iran više ne može slati naftu i novac kao ranije, sirijskom režimu preostale su dvije opcije: ili da ratuje u predjelima koje kontroliraju kurdske milicije koje podržava SAD da bi povratio kontrolu nad naftnim vrelima u istočnom dijelu države, ili da traži pomoć od Rusije. Dok je ovo prvo gotovo nemoguće uraditi trenutno uzimajući u obzir kontinuirano američko prisustvo u sjeveroistočnoj Siriji, druga opcija izrazito je moguća, ali bi mogla imati veliku političku cijenu.

Iako je u dobroj poziciji da nadoknadi manjak naftnih pošiljki iz Irana, Rusiji se, izgleda, ne žuri da olakša ekonomsku krizu. Možda je razlog za nedjelovanje Moskve njena želja da vidi kako režim još pati prije nego što se umiješa i pritekne u pomoć Al-Assadu s podužom listom zahtjeva, koje on ne bi mogao odbiti.

U međuvremenu, američka politika "maksimalnog pritiska" pomaže Moskvi da potkopa iranski i utjecaj njegovih šiitskih milicija te ojača njene pozicije na terenu. Nedavni izvještaji pokazuju da je pogoršana ekonomska situacija u Iranu negativno utjecala na iranske saveznike i predstavnike u regiji, uključujući Hezbollah.

Rusija se trudila ograničiti utjecaj šiitskih grupa, a da se ne konfrontira direktno s njima neko vrijeme. U proteklih šest mjeseci događali su se ponovljeni sukobi između proruskih i proiranskih sirijskih snaga, uglavnom između Petog korpusa i "Tigrovih snaga", koje predvodi Suhail al-Hassan, na jednoj strani, i milicije Nacionalna odbrana i Četvrte divizije, koje predvodi Al-Assadov brat Maher, na drugoj.

U skorije vrijeme taj se sukob intenzivirao. U aprilu su se dogodili višestruki sukobi u Halepu i Deir-az-Zoru između ruskih snaga, ruske vojne policije i brigade Quds, na jednoj strani, i milicije Nacionalna odbrana, Četvrte divizije i brigade Baqir, na drugoj. Ranije ovog mjeseca Moskva je uspjela istjerati šiitske milicije iz predjela u blizini međunarodnih aerodroma u Halepu i Damasku, uspostavljajući punu kontrolu nad tim strateškim transportnim centrima.

Dalje, etiketiranje iranske Revolucionarne garde (RG) kao terorističke organizacije pretvorilo je tu paravojnu silu u legitimnu metu u Siriji. Ranije je Moskva okretala glavu od izraelskog sistematskog napadanja RG-a, njenih milicija i baza jer je pomagala da se potkopa iranski utjecaj na Assadov režim i njegove sigurnosne institucije. Sada će imati više poticaja da to uradi.

Da je Rusija bila prilično uspješna u marginaliziranju milicija koje podržava Iran bilo je očito i u nedavnom napadu na Idlib. Vojne operacije tamo su vodile ruske snage i divizije sirijskog režima koje podržava Rusija, bez značajnog učešća iranskih ili proiranskih milicija.

Gurajući Iran ustranu u Siriji, Rusija je u stanju satjerati Al-Assada u ćošak i pozicionirati se kao jedini "spasilac" njegovog režima. Izgleda da sirijski diktator više nije u stanju kontrolirati Moskvu protiv Teherana kako bi zadržao političku prednost.

Ostaje da se vidi šta će ovo značiti za budućnost Sirije. To bi moglo umanjiti iranski sektaški utjecaj i sektaški aspekt ovog sukoba. Moglo bi utjecati i na šanse za mir.

Optimističan scenarij bio bi da će Rusija iskoristiti svoju ojačanu poziciju da primora Assada da prihvati političku nagodbu kroz proces u Astani. Realističniji je onaj u kojem Rusija nastavlja s napadom na sjevernu Siriju da zbriše opoziciju i dodatno učvrsti kontrolu nad Sirijom i preobrazi je u svoju državu marionetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.