Američki ekspert: Arapske ‘vojske od pijeska’

U knjizi se navode nedostaci koji se odnose na kopnene i zračne borbe armija arapskih zemalja (Reuters)

Bivši analitičar američke Centralne obavještajne agencije (CIA) uputio je oštre kritike na račun arapskih vojski zbog toga što nisu ostvarile svoje vojne ciljeve, te pokušava identificirati slabe tačke koje su dovele do lošeg učinka na ratištima u prošlom stoljeću.

Kritike su iznesene u knjizi koju je napisao bivši analitičar CIA-e i stručnjak za politiku Bliskog istoka i vojna pitanja Kenneth Pollack pod naslovom Pustinjske armije: prošlost, sadašnjost i budućnost arapske vojne efikasnosti.

U opširnijem članku u američkom časopisu The National Interest, Dov S. Zakheim, bivši zamjenik američkog ministra odbrane, iznio je kritički osvrt na to djelo, u kojem se fokusira na političko-kulturne faktore koje smatra odlučujućima za određivanje razloga tog neuspjeha.

Porazi u svim ratovima

Zakheim je izlaganje počeo stavljanjem naglaska na to da se neuspjeh arapskih vojski manifestira u njihovim borbama protiv izraelske armije 1948, 1956, 1967. i 1973, Iranaca 1980-ih, američkih koalicija u dva zaljevska rata i porazu koji je libijskoj vojsci nanijela vojska Čada 1987.

“Najveći, najdosljedniji i najuporniji problem arapskih oružanih snaga u 1945. bio je loš učinak njihovih nižih oficira”, citirao je Zakheim rečenicu iz Pollackove knjige.

“U ratovima koje su vodili, arapski taktički zapovjednici nisu uspjeli pokazati inicijativu, fleksibilnost, kreativnost, nezavisno razmišljanje, uvažavanje koristi manevra u borbi…”

Osim tih slabosti, Pollack dodaje i mnoge druge nedostatke koji se odnose na kopnene i zračne borbe. Posebno se osvrće na ono za što tvrdi da su “loše vještine ratovanja u kopnenim i zračnim borbama, skromne sposobnosti u borbama zrak-zemlja, minimalne vještine rukovanja oružjem i njegovo loše održavanje”.

Najbolja arapska vojska

Bivši vojni analitičar odbacuje četiri razloga koje pojedini navode kako bi objasnili vojne neuspjehe Arapa: 

– da arapske vojske nemaju inicijativu zbog utjecaja sovjetske obuke na njihov oficirski korpus od sredine 1950-ih, pa sve do raspada Sovjetskog Saveza;

– politizacija arapskih milicija od njihovih despotskih vlada;

– utjecaj ekonomske nerazvijenosti na arapske vojne performanse;

– arapski kukavičluk na bojnom polju, kako kaže Kenneth Pollack.

Zakheim kaže da Pollack pruža snažan argument protiv onih koji tvrde da je rigidnost sovjetskog načina ratovanja potkopala arapsku taktičku i operativnu inicijativu.  

Neprihvatljiv argument

Reagirajući na takve stavove, Pollack u svojoj knjizi primjećuje da Sovjetski Savez u to vrijeme nije nadgledao obuku nijedne od pet armija koje su 1948. pretrpjele poraz od jevrejskih boraca iako su oni bili malobrojniji i slabije naoružani i obučeni, prema riječima nekadašnjeg američkog obavještajnog agenta.

Autor knjige opisuje jordansku vojsku kao najbolju među drugim arapskim vojskama kad je riječ o profesionalnosti; jordansku Arapsku legiju obučavao je general John Glubb iz Velike Britanije, dok su druge vojske dobile neku varijantu zapadno-francuskih, britanskih, pa čak i osmanlijskih vojnih doktrina.

Zakheim je takvo mišljenje komentirao riječima da Pollack nije odredio prirodu tih borbenih doktrina i vojnih taktika i obuke, ali pretpostavlja da je ono što su Arapi primjenjivali na bojnom polju bilo sasvim drugačije.

Junski i oktobarski rat

Autor u svojoj knjizi posvećuje pažnju Šestodnevnom ratu, iz juna 1967, ističući da su Egipćani i Sirijci dugi niz godina dobijali vojnu opremu od Sovjeta.

Uprkos tome, Egipćani i Sirijci, prema Pollackovim tvrdnjama, nisu u potpunosti apsorbirali sovjetsku vojnu taktiku i borbene doktrine, dok su operacije jordanske vojske i njihove taktike odražavale obuku koju je dobijala od Velike Britanije u to vrijeme.

U ovom slučaju ishod rata iz juna 1967. bio je isti kako i onaj iz 1948, kada su Izraelci u potpunosti uništili arapske zračne snage u roku 48 sati, te jordanske, sirijske i egipatske kopnene trupe u roku nekoliko dana, prema Pollackovim riječima.

Poniženje

CIA-in agent dalje nastavlja da su arapske snage možda još jednom bile ponižene u tom ratu, ali da to nije bila krivica Sovjeta ili njihovih ratnih doktrina.

Uspjeh Izraelaca da opkole i odsijeku egipatsku Treću armiju tokom Oktobarskog rata 1973. Pollack pripisuje snalažljivosti izraelske vojske i neuspjehu egipatskog Vrhovnog zapovjedništva da prevaziđe spremne i isprobane formule na kojima je vojni establišment zasnivao svoj početni uspjeh u iznenađenju Izraelaca, a ne zbog nedostataka u sovjetskoj borbenoj doktrini.

Slično tome, pretjerana opreznost sirijskih taktičkih zapovjednika potkopala je ono što je u početku bilo uspješno prodiranje sirijske vojske na izraelske linije na Golanskoj visoravni. Da su sirijske snage nastavile napredovati, prema Pollackovom mišljenju, i da su zauzele tri mosta iznad rijeke Jordan, imale bi odličnu priliku sačuvati Golan ili nastaviti napredovati preko tzv. Zelene linije u sami Izrael.

Nerazumljivi postupci

Međutim, sirijski zapovjednici, smatra autor, nisu pokušavali preuzeti kontrolu nad mostovima, čime su Izraelcima dali dragocjeno vrijeme da rasporede svoja pojačanja. To im je na kraju omogućilo da primoraju sirijske snage na povratak u Damask.

Zakheim kaže da Pollack nije ponudio objašnjenje zašto Sirijci nisu izabrali osvajanje mostova, osim što primjećuje da sovjetski saveznici u Siriji nisu ni pomišljali na to da će se prioritet sirijske vojske zaustaviti kod mostova bez preuzimanja kontrole nad njima. Također, naišli su na neznatan otpor izraelskih snaga iako je osvajanje mostova bilo ključno za daljnji tok rata.

Zakheim smatra da je to bilo potpuno suprotno najosnovnijim načelima sovjetske doktrine. Umjesto toga autor u fusnoti spominje članak koji se pojavio prije četiri decenije, a koji sadrži izjavu Mustafe Tlasa, sirijskog ministra odbrane u to vrijeme, koji je i sam izrazio iznenađenje time što su zapovjednici pogrešno procijenili situaciju na terenu.

Čovjek bi pomislio da je Pollack pronašao noviju procjenu događaja koje opisuje, rekao je Zakheim. Možda se nije oslonio isključivo na Tlasove riječi, pogotovo zato što se znalo da je Tlas politički oportunist i ograničenih kompetencija.

Tlas se takvom izjavom možda želio ograditi i prebaciti krivicu na niže oficire, što nije neuobičajena praksa u arapskom svijetu i drugdje, rekao je Zakheim.

Politizacija vojske

Pollack je u knjizi posvetio cijelo poglavlje utjecaju političkih intervencija na učinak iračke vojske tokom osmogodišnjeg rata s Iranom i Zaljevskog rata 1991, te kolapsa pred snagama Islamske države Irak i Levant 2014.

U svojoj knjizi Pollack također ispituje ono što je Zakheim nazvao slabim učinkom libijskih oružanih snaga pred vojskom Čada, koja je uspjela osujetiti njihove invazije tokom 1970-ih i 1980-ih.

Na kraju teksta zaključuje se da knjiga nije objasnila zašto je došlo do neuspjeha zračnih napada Saudijske Arabije u Jemenu unatoč podršci i obuci koju su Sjedinjene Američke Države donedavno pružale njihovoj vojsci.

Pollack, također, nije pojasnio faktore koji su doveli do uspjeha pokreta Husi, kao ni kakva su njegova očekivanja od budućih operacija libanskog Hezbollaha u svjetlu lekcija koje su njegovi elementi naučili u Siriji.

Izvor: Agencije