Američka tajna karipska kolonija

Ove godine stanovnici dugom opterećenog Portorika obilježili su upitnu godišnjicu: čitavo stoljeće državljanstva Sjedinjenih Američkih Država.

Otok je milosrdno konfiscirao SAD 1898. godine nakon špansko-američkog rata, ali do poklonjenog državljanstva nije došlo do 1917, kada je, kako je The Economist primijetio, taj potez “prikladno dozvolio da 20.000 [Portorikanaca] bude regrutirano u vojsku u Prvom svjetskom ratu naredne godine”.

Osim luksuza da im bude omogućeno da se bore i ginu u svakom američkom ratu otad, Portorikanci su uživali u brojnim drugim pogodnostima u kojim Amerikanci uživaju.

Tokom četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, primjera radi, na snazi je bio prilično lijep zakon koji je propisivao zatvorsku kaznu od deset godina za svakog ko bude govorio, pjevao ili zviždao bilo šta što se može tumačiti činom protiv američke vlade.

Dodajte na to dugotrajnu kampanju prisilne sterilizacije Portorikanki, pretvaranje portorikanskog otoka Vieques u američku vojnu bazu i artiljerijski poligon mornarice, te gušenje lokalne ekonomije u korist američkih korporativnih interesa, i zapitajte se kako bi uopće Portoriku moglo biti bolje da je nezavisan.

Doprinosi i prava

Značajno je naglasiti da unatoč velikim doprinosima američkom ministarstvu finansija, Portorikancima nije dozvoljeno da glasaju na američkim predsjedničkim izborima te da nemaju učinkovitog zastupanja u američkom Kongresu.

Toliko o staroj izreci o “nema oporezivanja bez zastupanja” – što je, naravno, američko opravdavanje za svrgavanje vlastitih kolonijalnih gospodara nekih 100 i više godina prije akvizicije Portorika.

Kako ne bi svaka zavedena osoba pogrešno dijagnosticirala portorikanski sporazum kao čisti kolonijalizam, SAD je razborito pritisnuo Ujedinjene narode 1953. da uklone otok sa svoje liste globalnih “nesamoupravnih teritorija”.

Danas nam kažu da je Portoriko ” komonvelt” – što zaista zvuči mnogo civiliziranije nego druga riječ na K.

I tako Portoriko ostade kolonijalni slon u sobi. (Zamislite to kao krdo slonova, ako želimo da uključimo Guam, Američku Samou, Sjeverne Marijanske Otoke, američke Djevičanske otoke).

Kololnijalni status

Njegov kolonijalni status postaje sve očitiji zbog zgodnog malog sporazuma nazvanog Jonesov zakon, koji, kako to objašnjava članak na internetskoj stranici PBS-a, “zahtijeva da svako u Portoriku kupuje robu sa broda napravljenog u Americi sa američkom posadom, ograničava vlasnike poduzeća i podiže cijene”.

Ali, hej, to je slobodna trgovina.

Osim besramne eksploatacije Portorika kao robnog tržišta, SAD je na brojne načine doprinio aktuelnoj paralizirajućoj dužničkoj krizi otoka.

U članku Washington Posta iz 2015. koji je napisan u Barceloneti, Portoriko, opisan je jedan doprinos: “Veliki niz poreskih olakšica koje je donio Kongres štiti dobit američkih korporacija koje posluju ovdje i pomogle su da se Portoriko preobrazi iz uglavnom poljoprivrednog društva u proizvodnu silu”.

U članku se nastavlja: “Ali ono što je Washington dao, on je također i uzeo”.

Srećom po Wall Street, uzimanje je stvorilo niz svakakvih prilika za grabljive ulagače koji su se jagmili da otkupe sniženi dug i povećaju svoju kolekciju tropskih imovina na plažama.

Bogaćenje bogatih

Kao što je uobičajen slijed događaja u neoliberalnim sistemima da se omogući bogatim da se dodatno obogate, umjesto da se pomogne siromašnim da prežive, odgovor na dužničku krizu se može sažeti na jednu jedinu riječ: štednja.  

U članku New York Timesa iz maja 2017, primjera radi, izvještava se o zanimljivom slučaju “konsultanta sa sjedištem u Washingtonu koji je nedavno imenovan za ministra obrazovanja u Portoriku… nekoliko mjeseci nakon što je upravljanje poslovima Portorika preuzeo upravni odbor u New Yorku”.

Ponovno, toliko o “samoupravljanju”.

U članku se navodi da je “nadzorni odbor upozorio da vlada mora uštedjeti do 40 miliona dolara mjesečno, predlažući da se gotovo 300 škola zatvori”. Ovo je povrh niza škola koje su već zatvorene  – a mnoge od njih su, očekivano, u područjima pogođenim siromaštvom.

Direktnije sredstvo stvaranja potrebnih prihoda bi, naravno, moglo biti ukidanje Jonesovog zakona, ili da se smanje sramotne poreske olakšice za sramotno bogate ljude na otoku gdje gotovo polovina stanovništva živi ispod granice siromaštva.

Samoupravni proces

I dok se cijelo pitanje o koloniji trebalo konačno zaključiti 1953, dosadni Posebni komitet UN-a za dekolonizaciju je imalo smjelosti da u junu 2016. odobri tekst koji poziva vladu SAD-a da ubrza “samoupravni proces” Portorika.

Na saslušanju komiteta su govorili brojni govornici iz Portorika i od drugdje koji su osudili sve od američkog prisilnog nametanja smrtne kazne na otoku do katastrofalne zdravstvene krize na Viequesu – koju su mnogi posmatrači povezali sa otrovnim aktivnostima američke vojske – s naporima da se nestane portorikanski nacionalni identitet i kultura.

Istinu na volju, ovo je bilo prije objavljivanja Despacita, najpopularnije pjesme na internetu do danas, koja je napravila sve nužne korake u smislu očuvanja kulture. (Samo se šalim).

Na kraju, kolonijalizam je živ i zdrav u današnje doba –  predvođen ni sa kim drugim nego samoimenovanim globalnim pionirom slobode i demokratije.

I dok postoji nekoliko razloga za optimizam s obzirom na trenutnu međunarodnu situaciju, možemo se barem nadati da “komonvelt” iz dvorišta nije osuđen na još 100 godina služenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera