Američka sloboda govora: Puške i govor mržnje pred džamijom

Policija nije upotrijebila silu protiv naoružanih demonstranata (Reuters)

Piše: Khaled A. Beydoun

Džamije u SAD-u su postale okupljališta za dvije različite grupe – muslimanske vjernike i protivnike muslimana koji šire mržnju.

Ove dvije grupe su se 29. maja sastale u Phoenixu, Arizoni ispred Islamskog centra.

U naciji u kojoj 58 posto populacije nikada nije upoznalo muslimana, i još specifičnije, u državi koja se ponosi Minutašima, naoružanim ksenofobičnim milicijama i historijom rasizma spram crnaca – „arizonska islamofobija“ je posebno zastrašujuća vrsta.

Procjenjuje se da se 500 antimuslimanskih demonstranata okupilo ispred Islamskog centra, neki naoružani, obučeni u maskirne uniforme, sa natpisima na kojima je pisalo „Zaustavite islam“, i u majicama na kojima je pisalo „J…. islam“.

Sa džamijskom munarom i muslimanskim kontrademonstrantima u pozadini, ovaj antimuslimanski skup obećao je da će „vratiti Ameriku nazad“.

Policija nije djelovala

Vatreno oružje kojim su demonstranti otvoreno mahali u kombinaciji sa natpisima i uvredama koje su ispaljivali u smjeru američkih muslimana, kontrademonstranata, učinili su da to oružje izgleda više kao prijetnja.

Policija između ove dvije frakcije, bez obzira na prijetnju koju je predstavljao antimuslimanski skup, nije upotrijebila silu.

Oni su bili na lokaciji da osiguraju pravo na slobodu govora antimuslimanskoj frakciji i da „zaštite obje strane“.

Phoenix i Ferguson, kada se uporede, naglašavaju da sadržaj govora nije važan kao boja kože govornika.

Izgleda da su svi koji su bili ispred džamije nosili pištolj, osim muslimana.

Uprkos toj činjenici, na nenaoružana muslimanska tijela se uglavnom gleda kao na „prijetnje“ i „teroriste“, dok se patriotskim, bijelim frakcijama – naoružanim do zuba, a koje se eksplicitno zavjetuju na nasilnu akciju – stalno proširuje zaštita koja se uskraćuje demonstrantima koji nisu bijelci.

Ideja da se sloboda govora jednako štiti za sve bez obzira na rasu je fikcija.

Rasni identitet demonstranata je jednako važan, a nekada i važniji od sadržaja njihovog govora.

Ovo je jasno vidljivo na primjeru nasilne akcije policije pri rastjerivanju demonstranata na nizu protesta pod nazivom ”Životi crnaca su važni ”koji su se raširili po SAD-u, i na primjeru policijske zaštite antiislamskim demonstrantima u Phoenixu u petak.

Protest u Arizoni u petak je protest protiv islama koji pokazuje privilegije bijelaca.

Grupa od 500 antimuslimanskih demonstranata, većinom bijelaca, koji su uzvikivali uvrede na račun rase i religije, maskirani kao da se pripremaju za rat, mašući pištoljima i drugim oružjem – sadržavala je svaki element „nasilne rulje“ ili „neminovne prijetnje“.

Demonstrante je, zapravo, predvodila grupa motorista.

Da su crnci, Latinoamerikanci ili američki muslimani napravili ovakve demonstracije, policija bi bila na lokaciji da proteste uguši, a ne da ih zaštiti.

Bijela boja kože antimuslimanskih demonstranata – u državi u kojoj rasizam i ksenofobija neslavno cvjetaju – bila je najsnažniji dio njihovog protesta.

To je bila jedna vrsta vizuelnog govora koji nije morao biti izrečen, ali je zahtijevao najveći stepen policijske zaštite.

Bijela boja kože, po ko zna koji put, automatski se povezuje sa slikama mira, patriotizma i utjelovljenja američkih vrijednosti – bez obzira koliko je stvarno nasilna i prijeteća – što tipično rezultuje činjenicom da je država štiti daleko više nego što je kažnjava.

Phoenix i Ferguson, kada se uporede, naglašavaju da sadržaj govora nije važan kao boja kože govornika.

Paradiranje bjelinom kože, privilegijama i moći koju ona historijski i trenutno zahtijeva, bilo je u jednakoj mjeri suštinsko obilježje antimuslimanskih protesta kao što su to i njihove poruke mržnje.

Kultura straha

Ovaj faktor u kombinaciji sa činjenicom da su meta govora mržnje bili muslimani i islam povećava prava antimuslimanskim demonstrantima zagarantovana Prvim amandmanom.

Primjena Prvog amandmana može biti smiješna i promjenjiva. Glavni zakon američkog Ustava štiti govor aktera kao što su antimuslimanski demonstranti u Phoenixu.

Antimuslimanska akcija ima za cilj da njeguje i širi naoružane islamofobne akcije širom države. 

Ali, on također štiti pravo na slobodno praktikovanje vjere njihovih meta, američkih muslimana.

U SAD-u, ni rasizam, ni islamofobija nisu sami po sebi ilegalni. Zaštita slobode govora koju garantuje Prvi amandman, koji ne podstiče nasilje, daje pravo rasistima i onima koji podstuču na mržnju da organizuju proteste. Ova zaštita slobode govora, bez obzira kako pun mržnje bio, mora biti sačuvana.

Pa ipak, dugoročne posljedice antimuslimanskih protesta daleko su više zabrinjavajuće od neposredne prijetnje koju su predstavljali za muslimane u petak.

Naoružana, organizovana i naizgled spremna da napadne kontrademonstrante, američke muslimane, antimuslimanska akcija ima za cilj da njeguje i širi naoružane islamofobne akcije širom države.

Protest u petak nije bio nepredvidiva akcija, ali zbog svog glavnog organizatora,  Johna Ritzheimera, prvi je u nizu.

Novi, naoružani antimuslimanski pokret u Arizoni kreirat će kulturu gdje će muslimane u ovoj saveznoj državi biti strah da se mole u džamijama, da nose marame i brade i praktikuju vjeru u džamijama.

Cijena pružanja zaštite ovoj vrsti govora, koji proističe iz istog nativističkog elementa koji cilja na „ilegalne imigrante“ i crne Arizonce, jeste umanjenje vjerskih prava muslimana u ovoj državi.

Nameće se pitanje – čija bi prava trebala biti važnija, prava naoružanih koji podstiču na mržnju, koji ohrabruju i podstiču na nasilje prema muslimanima u Arizoni ili prava slobodnog ispoljavanja vjere ugrožene zajednice, zarobljene u državi u kojoj cvjetaju ksenofobija, rasizam, a sada i islamofobija?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera