Američka razmišljanja o ‘Oluji’: UNPROFOR je mrtav, Bosna ne smije umrijeti (II)

Srbi su planirali napasti tri tadašnje enklave u Istočnoj Bosni: Žepu, Srebrenicu i Goražde, a sljedeći cilj bio bi Bihać, napisao je bivši američki ambasador u NATO savezu Ivo Daalder (Al Jazeera)

I, kao što su Sjedinjene Države očekivale, hrvatske snage su 25. jula pokrenule ofanzivu u dolini rijeke Livno u nastojanjima da spase Bihać. Za dvije godine, od kada je Hrvatska uglavnom bila pošteđena ratovanja, modernizirali su i izgradili vojsku, tehnološki i strateški. Sve je to postignuto unatoč embargu na uvoz oružja u regiju, što je Hrvatska lako zaobilazila.

Sjedinjene Države su imale neke informacije o hrvatskom naoružavanju, ali ostaje nejasno jesu li Amerikanci aktivno pomagali ta nastojanja. Na primjer, u diplomatskoj poruci američke ambasade u Zagrebu pod rednim brojem Cable 2758, javlja se u Washington o topničkoj pošiljci iz Turske do Hrvatske. Isto tako, bivši američki časnici, koji su radili kao neovisni savjetnici, uposleni su od strane hrvatske vlade da pomognu u preformuliranju njihove vojne strategije.

Dio hrvatskog naoružavanja odnosio se na poznati protok oružja iz Irana za Bosnu, od čega je Hrvatska, prema navodima vlastite obavještajne službe, uzimala skoro trećinu za sebe. Unatoč očiglednom kršenju UN-ovog embarga na uvoz oružja, američka vlada je na hrvatsko naoružavanje zauzela stav „ne pitaj i ne govori“, razumijevajući da obnova vojnog balansa može dovesti do sporazuma.

Franjo Tuđman je poslao pismo američkom predsjedniku Billu Clintonu 4. august 1995. godine (U.S. Embassy Zagreb, Cable 2970) u kojem navodi razloge za vojni angažman hrvatske vojske:

*Obrana Bihaća

*Odbijanje krajinskih Srba da prihvate mirnu reintegraciju unutar Hrvatske

*Nemogućnost hrvatskih izbjeglica da se vrate kućama

*Oružane provokacije od strane krajinskih Srba kao i nemogućnost da se hrvatsko gospodarstvo normalno razvija pod trenutačnim okolnostima

Četvrtog augusta hrvatske vojne i policijske snage su napale Krajinu. State Department je još jednom instruirao ambasadora Galbraitha da savjetuje Tuđmanu da to ne čini, a Richard Holbrook je izričito rekao ambasadoru Galbraithu da prenese Tuđmanu da se Banja Luka ne smije dirati ni pod koju cijenu. Prema američkim izvorima Tuđman je priznao Galbraithu da Sjedinjene Države nisu dale zeleno svjetlo za napad. Hrvatska nije poslušala američki savjet da se ofanziva ograniči samo na oslobađanje Bihaća. U roku od nekoliko dana vojna akcija „Oluja“ natjerala je srpske vojnike i civile na bijeg dok su se izbjeglice počele kretati prema Srbiji. „Krajinski Srbi nisu pružili značajniji otpor dok Miloševićev odgovor na napad nije bio vidljiv. Tuđman je uskoro razvio pobjedničku zastavu iznad kninske tvrđave, a po prvi put u četverogodišnjem balkanskom sukobu Srbi su bili žrtve velikog vojnog poraza“ – navodi State Department.

Američka diplomatska inicijativa

Unatoč američkim pozivima na suzdržanost, uspješna hrvatska ofanziva dramatično je promijenila situaciju u Bosni. „Unazad gledano jasno je da su postignuti uspješni rezultati tim ofanzivama u Krajini“,  izjavio je tadašnji državni tajnik Warren Christopher, u jednom intervjuu u oktobru 1996. godine, dodajuci: “Podaci pokazuju da nismo podržavali Hrvate u tom periodu.“

Richard Holbrooke je 16. jula 1995. godine poslao memorandum Warrenu Christopheru pod naslovom „UNPROFOR je mrtav, Bosna ne smije umrijeti“. Dalje se navodi da su bosanski Muslimani bili poraženi u julu, kada je Bihać bio pod napadima, Goražde je bilo ranjivo dok je povlačenje UNPROFOR-a bilo trenutačno. Međunarodna konferencija u Londonu je, privremeno, stavila Goražde izvan srpskih planova o osvajanju dok je hrvatska pobjeda pomogla u oslobađanju Bihaća, što je osiguralo snabdijevanje građana i bosanskih branitelja. Izgleda da je sada hrvatska vojska spremna, zajedno s federalnim saveznicima, napredovati dublje u zapadnu Bosnu.

Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Mate Granić, rekao je 6. augusta američkom ambasadoru Peteru Galbraithu da će Hrvatska i Bosna vojno surađivati u Bosni te da će Hrvatska osigurati opremu za bosanske snage. Granić je rekao da ovaj prijedlog vojnog napredovanja u Bosni može stvoriti uvjete za mirovni sporazum. „Nova realnost u Bosni može značiti kraj rata do jeseni“, prenio je Galbraith riječi šefa hrvatske diplomacije u Washington (Cable 2989, Zagreb, August 6, 1995). Amerikanci su bili impresionirani hrvatsko-bosanskom vojnom suradnjom koja je dovela do smanjivanja teritorije pod srpskom kontrolom u Bosni s preko 70 na manje od 50 posto.

„Diplomatski rečeno, hrvatska ofanziva je stvorila idealnu mogućnost da američka administracija pogura svoj proces o završetku rata“, zaključuje Galbraight u istom diplomatskom telegramu. U internom memorandumu State Departmenta navodi se da „je diplomacija sada moguća nakon što je stvorena nova realnost na bojnom polju. Slobodan Milošević nije mnogo učinio osim što je javno osudio hrvatsku ofanzivu te pozvao na prestanak borbi.

„Kada je otpočela ofanziva na području Livna Sjedinjene Države su instruirale Rudolpha Perinu, vodećeg američkog diplomatu u Beogradu, da informira Miloševića da je Washington pozvao Hrvatsku na suzdržanost te da tenzije oko Bihaća ne bi trebalo proširiti na veći sukob“(Cable, State 181865, July 29, 1995).

Svo ovo vrijeme na Hrvatsku je vršen pritisak od strane Europske unije, koju je na terenu zastupao Carl Bildt te Ujedinjenih naroda. Dok se Bildt dogovarao s Miloševićem tražeći američku potporu za svoja diplomatska nastojanja, glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali je poslao Franji Tuđmanu prijedlog za zapadnu Bosnu i hrvatsku Krajinu u šest tačaka. Tuđman je glatko odbio svaku od njih.

Nakon zbivanja u Bihaću i Kninu, američka vlada shvaća da je došlo vrijeme za novu diplomatsku inicijativu čiji je glavni cilj bio ustanoviti kakvu bosansku državu treba tražiti kroz pregovore. To je, prije svega, bilo političko pitanje, uz očiglednu potrebu planiranja vojne potpore za takve planove, odnosni za implementaciju eventualnog mirovnog sporazuma. State Department i Pentagon su se složili da bi Sjedinjene Države trebale pomoći Bosancima u konsolidaciji teritorije koju imaju pod svojom kontrolom, ali plašili su se koštanja američke potpore bosanskim nastojanjima u povratku izgubljenih područja.

Oba su se ministarstva složila da bi zbog toga Washington mogao narušiti odnose sa saveznicima i Rusijom ili još gore – da Amerika bude vojno uvučena  u bosanski sukob. Vijeće za nacionalnu sigurnost i plan, kojeg je napravila Madeleine Albright, podržavali su stav da bi američka inicijativa  mogla očuvati Bosnu u postojećim granicama uz potporu planu Kontakt grupe o jedinstvenoj državi, s 51:49 teritorijalnom podjelom što je „usluga za Muslimane.“ (Ocjena Vijeća za nacionalnu sigurnost, August 28, 1995)

„Bilo što manje“ – napisao je savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake, predsjedniku Clintonu. „bilo bi ravno ratifikaciji agresije i moglo bi biti odbačeno u Sarajevu.“ (Lake Cover Note, August 5, 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini je okončan u novembru 1995. godine, na mirovnom pregovoru u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi u Daytonu, savezna država Ohio.

(KRAJ)

Izvor: Al Jazeera