Aluminij, godinu poslije: Svjetlo je zauvijek ugašeno

Samo četiri minute duže živio je mostarski Aluminij od najavljene smrti. Četiri minute iza ponoći, 10. srpnja 2019. godine, nekadašnji mostarski gigant, industrijski div, kako su mu tepali oni koji će ga kasnije potapšati po ramenu prije gašenja, isključen je s električne mreže. Tako je u povijest otišla priča koja se već jednom podigla iz pepela i od koje je izravno živjelo skoro 1.000 ljudi, a neizravno tisuće više.

Dragan Čović, čelnik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, u kojeg su bile uprte mnoge oči, dok su ruke bile pružene prema prekidaču za struju, poručio je, daleko od Mostara, kako su iscrpljene sve mogućnosti. Radnici, od čijih je podjela bila jača svijest da ostaju bez posla, tražili su odgovore hrvatskih ministara u Vladi entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, suvlasniku diva na izdisaju, ali im ih nitko nije dao.

Tog dana je direktor Aluminija Dražen Pandža, koji nije krio suze pred novinarima, govoreći i potpisniku ovih redova kako, kao dijete Mostara, neće moći ugasiti tvornicu, jer je svjestan što tvornica znači gradu, stavio ipak potpis na kraj. “Zadužuju se direktori i rukovoditelji da odmah rasporede radnike, sukladno potrebama procedure gašenja, kako bi se pokušalo spriječiti nastajanje neotklonjive štete po zdravlje ljudi i imovinu Društva”, pisalo je u odluci, koju suze nisu mogle učiniti drugačijom.

(Ne)ko će odgovarati za ‘isisane’ milione

Slijedilo je besciljno lutanje od blokade do blokade. Radnici, kasnije će se ispostaviti podijeljeni, kroz nekoliko blokada pokušali su privući pažnju političara, za koje su se nadali da im mogu pomoći u tom da se Aluminij ne ugasi. Prvo su blokirali promet na magistralnoj cesti M-17 južno od Mostara. Potom su prosvjed preselili sjeverno od grada, gdje su promet držali u blokadi četiri sata, nakon čega su ih “razbili” specijalci, jer se morala jedina veza s jugom osloboditi nakon toliko duge blokade. Potom su se radnici okupili u krugu tvornice, gdje su dočekali mrak, koji je došao s četiri minute zakašnjenja.

Govorkalo se i govori se onda kad se priča o Aluminiju, a to je sve rjeđe, kako je lutanje prosvjeda bilo samo kako se ne bi išlo na neke druge adrese. No, dan kad je u Aluminiju nastupio mrak, dogodio se i narod pred središnjicom stranke, u koju su se upirali prsti zbog šutnje, predaje i prodaje. Po prvi put dogodilo se da se pred HDZ-om BiH istresa gorčina i bunt i nisu se štedjele riječi niti boce da se pošalje poruka i učini nešto. A za bilo što bilo je kasno. Tvornica nije uskrsnula preko noći, parole i bijes nisu umanjile snagu stranke i njezina predsjednika. “Stradali” su samo oni nepodobni i najglasniji, a nagrade su dobili oni koji su se potrudili da se prosvjed ne rasplamsa i da se bijes preusmjeri u neke nevidljive i nedodirljive neprijatelje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Stranka je poručila, uz to da tamo nikoga nije zaposlio predsjednik stranke, da su “isisani milijuni” i da će “netko odgovarati”, da dolazi “utakmica u kojoj bi netko želio igrati upravo preko leđa radnika” i kako se sve radilo kako bi “pripremili ljude u Aluminiju da je takvo nešto neizbježno”. I to je bilo sve. Milijuni nisu vraćeni, nitko nije odgovarao, utakmica je preseljena na neke druge terene, ali je ostala na istim leđima preko kojih se prebija sve u državi za prebijanje. Ljude, koje se pripremalo na kraj, potom se počelo pripremati na početak, u kojeg nitko ne vjeruje i koji nikako da dođe.

Deset mjeseci od zadnjeg svjetla, iz kojeg su se skoro svi ključni ljudi izvukli na neka nova, bolja radna mjesta, potpisan je ugovor s izraelsko-kineskim konzorcijem. Investitor, koji se danima natezao s našom nategnutom Vladom, objavio je na dan potpisa kako “počinje novo razdoblje za Aluminij”. No, od tada sve još tapka na mjestu. “Stari” Aluminij još pravno nije ugašen. Radnici, njih skoro 800, podigli su tužbe jer im nisu uplaćeni doprinosi, a prostorije koje su iznajmljene novom vlasniku navodno se pripremaju za pokretanje. Netko se u Aluminijevim odmaralištima igra turizma, i to je sve.

Rastjeraj radnike, zaposli sinove

Objavljeno je kako se 20 radnika vratilo na posao, a iz Vlade je rečeno kako nije ispoštovan ugovor. Pa se onda krenulo u novo natezanje po starom običaju – tko je u pravu i što se treba poštivati. I dok se u javnosti natežu, može se čuti priča kako su neki iz Nadzornog odbora, unatoč obećanjima da će se radnici koji to žele vratiti na stara radna mjesta, zaposlili svoje sinove. Kap je to koja gasi ionako slab plamen nade bivših radnika da će se u Aluminiju dogoditi nekakvo čudo.

Većina radnika digla je ruke. Mnogi od njih pošli su preko granice, neki su uspjeli pronaći poslove, ali većina čeka. Stara priča umotana u aluminijsku paučinu pomalo se hladi, a u novu nitko ne vjeruje, jer sve traje presporo i s puno upitnika nad glavama. Novac koji u rubrici “Minus” stoji u papirima mostarske firme netko će nekako morati vratiti. U današnje vrijeme oprosta, pogotovo tolikog novca, nema. A dužnika je puno. Priče o tome tko se obogatio, tko je za sve znao, od koga je sve krenulo i tko manje, a tko više kriv ne donose ništa novo, nego samo potvrdu da je riječ o još jednoj propasti preko koje će se prijeći.

Pokušalo se prvih dana nakon mraka u javnost puštati ugovore sa smiješnim ciframa koji su navodno oštećivale Aluminij. Prave brojke još uvijek se kriju, kao i adrese onih koji su u ugovore gurani samo da bi izvukli novac iz pacijenta za kojeg je netko tamo na nekim visinama znao da će uskoro biti mrtvac. Izvještaj financijske policije razvlači tko kako hoće, kao što psi razvlače lešinu od koje ništa nije ostalo, a tužiteljstvo, unatoč najavama, nije mrdnulo s mjesta. Kao da mu netko treba upaliti svjetlo, baš kao što je Aluminiju ugašeno, očito zauvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera