Ako se dozvole ‘igre’ s oružjem, mogući i crni scenariji

Nakon najnovijih izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nabavki oružja i ruskog slanja moćnog protuzračnog sustava S-400 na vojne vježbe u Srbiju, u regiji se ponovno javila zabrinutost i aktualizirana je tema oružanog jačanja vojnih snaga, poglavito Srbije.

Iako Vučić tvrdi da Beograd nabavlja isključivo defenzivno naoružanje i ne namjerava kupovati oružje zbog kojeg bi mogao doći pod sankcije, a spekulira se onima SAD-a, te da Srbija nikoga ne namjerava napadati, ipak je istaknuo i kako Srbija ne želi biti “Bambi za klanje”, istaknuvši da je zemlja okružena članicama NATO-a, s kojima želi dobre odnose.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

S druge strane, u Hrvatskoj, gdje je u procesu drugi pokušaj nabavke modernih borbenih zrakoplova, dobiveno je odobrenje State Departmenta prodaje dva helikoptera Black Hawk UH-60M i pripadajuće opreme za 115 milijuna dolara.

Ne miruju ni u Hrvatskoj ni Crnoj Gori

To se događa u trenutku kada je, kako je nedavno rekao hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, NATO od Hrvatske zatražio u šest tjedana konkretan plan kako povećati izdvajanje za obranu na dva posto BDP-a jer Hrvatska, smatraju u NATO-u, mora više ulagati u opremanje i modernizaciju vojske.

Ne miruju ni u najmlađoj članici NATO-a u regiji, Crnoj Gori, koja je od ulaska sklopila dva velika ugovora o kupovini helikoptera i oklopnih vozila vrijednih 66 milijuna eura, kako je izvijestio Deutsche Welle, i poput svojih susjeda povećava vojni proračun.

Navodi se da je Podgorica već dogovorila kupovinu 67 oklopnih vozila od SAD-a za 36 milijuna dolara, što je prva nabavka takvih vozila za tamošnju vojsku u zadnjih 40 godina.

Situacija s naoružavanjem, naravno, ovisi od zemlje do zemlje i o tome je li članica NATO-a, ali je jasno da sve države pomno prate što se događa u susjedstvu – pa tako i Zagreb i Sarajevo.

Hrvatski vojni i sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec kaže da Hrvatska kao članica ima obvezu nabavljati naoružanje i vojnu opremu po standardima NATO-a koji su precizno definirani i koje su dužne usvojiti sve članice.

Problem s pojmom ‘isključivo odbrambeno’

“Sukladno tome, najprimjerenije je za Hrvatsku da nabavlja oružje i vojnu opremu od ostalih NATO zemalja koje tu opremu i proizvode. Uglavnom se radi o naoružanju i vojnoj opremi koje Hrvatska ne proizvodi vlastitom vojnom industrijom, a potrebna je za zaokruživanje cjelovitih operativnih sposobnosti naših oružanih snaga”, navodi Ogorec.

Srbija se, pak, kaže, odlučila za čvršću suradnju s Rusijom te nabavlja naoružanje i vojnu opremu najviše s tog prostora, ističući da je Vučićev pojam “isključivo obrambeno” diskutabilan jer se većina oružja danas može koristiti i u obrambene i u agresivne namjere.

“Na primjer, borbeni zrakoplov MiG-29 kojim se nedavno opremilo srpsko ratno zrakoplovstvo može se koristiti za nadzor zračnog prostora, provedbu tzv. Air Policinga i u tim zadaćama ima primarno obrambenu namjenu. No, taj isti zrakoplov može se iskoristiti i za napade na zemaljske ciljeve, potporu vlastitih kopnenih snaga u napadu i slično, a tada se radi o napadačkim zadaćama”.

Pitanje ‘lake mete’ i što susjed namjerava

Komentirajući Vučićeve posljednje poruke, Ogorec se zapitao kome bi Srbija trebala biti “laka meta” i koja zemlja u regiji pokazuje ambicije ili namjere na bilo koji način ugroziti je.

“Razumljivo je da svaka država mora imati oružane snage kao jamac njezine suverenosti i samostalnosti, te za kontrolu svog teritorija – na što je uostalom obvezuje i članak 1. Montevideo konvencije – međutim kada je to naoružavanje daleko veće i opsežnije od potrebnog za nadzor i zaštitu vlastitog prostora, kod susjednih zemalja javlja se tzv. “sigurnosna dilema” i počinje se s pravom postavljati pitanje što to susjed namjerava”.

Sigurnosnu situacija u regiji po pitanju mogućeg simetričnog ugrožavanja jedne države od druge ocjenjuje zadovoljavajućom, a moguća ugrožavanja za sada su prije svega u procesima koji rezultiraju asimetričnim prijetnjama kao što su ilegalne migracije, organizirani kriminal, jačanje vjerskih i političkih radikalizama i slično.

“NATO ima svoje zahtjeve kao sustav kolektivne obrane prema svim svojim članicama, pa tako i prema Hrvatskoj i Crnoj Gori, međutim time se ničim ne ugrožavaju ostale zemlje u regiji. Uostalom i Srbija ima dosta dobru vojnu, političku i gospodarsku suradnju sa zemljama članicama NATO-a – u prvom redu SAD-om. U navedenom kontekstu ne vidim nikakvo strateško preslagivanje”.

Ista stvar je, ističe, i kod sustava protuzračne obrane – konkretnije, kako navodi, naznake su da bi Srbija htjela nabaviti sustav “Pancir-S1” – koji su isključivo namijenjeni za obranu od napada iz zračnog prostora.

Moguća i ofanzivna uloga

No, naglašava, kada te protuzračne postrojbe daju “zračni kišobran” kopnenim ili mornaričkim snagama u napadu, onda su u ofenzivnoj ulozi.

Kada je NATO u pitanju, pred Crnom Gorom tek jest ozbiljno opremanje oružanih snaga po standardima saveza s obzirom da je, kako kaže, gotovo cjelokupni arsenal kojim raspolaže još iz razdoblja Jugoslavije i u većoj mjeri zastarjelo.

Može se, navodi, pretpostaviti da će većinu oružja i opreme nabaviti od zemalja NATO-a, slično kao i Hrvatska, dok ostale zemlje uglavnom raspolažu sa starijom opremom porijeklom iz bivše Jugoslavije. Izuzetak je, kaže, BiH.

“Koja je u nekoliko navrata dobila donacije teške ratne tehnike, uglavnom tenkova, iz SAD-a i UAE-a, međutim oružane snage BiH raspolažu vrlo raznovrsnom tehnikom koju će u dogledno vrijeme biti nužno standardizirati i selekcionirati, kako bi vojska bila operativnija smanjivanjem prevelike i prekomplicirane logistike nužne za održavanje raznih vrsta i modela vojne tehnike”.

I dok pojedine države u regiji, unatoč preobilju političkih i gospodarskih problema, troše znatna sredstva na vojno opremanje i naoružavanje, građani imaju druge brige.

‘Pumpanje mišića’

Ogorec smatra da su građani zemalja u regiji uglavnom okrenuti prema vlastitim, svakodnevnim problemima i životnim teškoćama, pri čemu ističe da je naoružavanje Hrvatske i Crne Gore produkt zahtjeva i standarda koje postavlja NATO, dok sa Srbijom, smatra, stvar stoji drugačije.

“Uvjeren sam kako je naoružavanje Srbije svojevrsna politička opcija njihovog aktualnog političkog establishmenta koji nema ništa drugo za ponuditi na političkom i gospodarskom planu. Takvo ‘pumpanje mišića’ svakako nema nikakvo realno pokriće, ali predstavlja latentnu opasnost povratka velikosrpske ideologije, radikalizacije srpskog nacionalnog korpusa, jačanja srpskog ekspanzionizma i svih drugih pojava koje svakako nisu nestale debaklom srpske soldateske krajem 90-ih godina prošlog stoljeća”, zaključuje Ogorec.

Jasmin Ahić s Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu kaže, pak, kako je jasno da Hrvatska i Crna Gora nabavljaju naoružanje u skladu sa svojim NATO, ali i nacionalnim potrebama – radi se, navodi, o vojnom naoružanju defenzivno-obrambenog karaktera.

“Za razliku od njih, Srbija je već duži vremenski period na veoma ozbiljnom anti-NATO putu, sa veoma značajnim proruskim utjecajem koji destabilizira čitav region Zapadnog Balkana. Srbija otvoreno sjedi na dvije stolice pokušavajući da zadrži “deklariranu vojnu neutralnost” i to prema NATO savezu, dok sa druge strane nije vojno neutralna prema Rusiji. Nekoliko donacija: 8 MIG-ova 29 od Rusije plus 4 od Bjelorusije, kupljenih trideset oklopnih vozila BRDM-2 i moderniziranih tenkova T-72 iz Rusije govori o veoma ozbiljnim narušavanju omjera vojnih snaga na Zapadnom Balkanu”, kaže Ahić.

Uticaj na BiH

U okviru nedavne vježbe “Slavenski štit 2019” u Srbiji i ruskog slanja, po prvi put izvan svog teritorija, divizije raketnog sustava S-400, kao i sustava “Pancir”, ističe da se radi o sustavima koji mogu dosegnuti Zagreb, Sarajevo, Podgoricu…

Ahić: Situacija ‘High Alerta’

Kada je u pitanju sigurnosna situacija u regiji, Ahić navodi da bi to pitanje želio pozicionirati kao ‘High Alert’ –  svi igrači, smatra, kako regionalni, tako i svjetski,  vrlo su svjesni ozbiljnih prijetnji koje dolaze iz Srbije.

“Neke od članica NATO-a su dopustile transport ovog naoružanja preko svoje teritorije – prvenstveno Mađarska – i time pokazali da zbog političko-ekonomskih interesta zanemaruju stabilnost i sigurnost regiona, što je apsolutno neprihvatljivo. Stoga NATO savez, ali i EU, moraju jasno pokazati da je takvo ponašanje nedopustivo”.

Govoreći o motivima i mogućim sigurnosnim posljedicama u kontekstu naoružavanja s obzirom na političke okolnosti i napetosti u regiji, navodi kako je moguć scenarij da prilikom rješavanja kosovskog pitanja dođe do incidenata koji bi se mogli rasplamsati u krizu i u kojima bi se vezale nevezive stvari kao što je status Kosova i bh. entiteta Republika Srpska.

“Upravo iz tih razloga međunarodni pritisak na [Milorada] Dodika i [Aleksandra] Vučića mora sada doći ne samo od strane SAD-a – koje su već poslale svoje specijalne izaslanike za BiH i Srbiju – nego i od EU, koja zaista mora ozbiljno da shvati šta može da izgubi ako na području Zapadnog Balkana dođe do bilo kakvog sukoba. Nažalost, poruke koje šalje npr. francuski predsjednik gospodin [Emmanuel] Macron NATO-u, regionu Zapadnog Balkana i BiH, su vrlo zabrinjavajuće, pa čak i skandalozne”.

“Tako da je priča da Srbija ne želi biti nikome laka meta zapravo paravan za postojeće stanje, hipotetički govoreći: Ukoliko bi došlo do bilo kakvog incidenta i oružanog sukoba, Srbija bi mogla iskoristiti to oružje i za odvraćanje potencijalnih vazdušnih napada, ali i za napad na susjede”.

Sve se to događa u prisutnosti NATO-a – od zemalja u regiji članice su Hrvatska i Crna Gora, očekuje se pridruženje Sjeverne Makedonije, a neke zemlje, poput Srbije i BiH, izgrađuju posebne oblike suradnje, pri čemu je Srbija okružena članicama i ‘koketira’ između NATO-a i Rusije.

Što se tiče BiH, prorusko djelovanje član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorada Dodika, kako navodi, utječe i na međunarodnu poziciju i stanje u zemlji.

“Veoma je osjetljivo pitanje daljeg nastavka puta u NATO Bosne i Hercegovine, obzirom da je neslaganje oko slanja ANP-a BiH (Godišnjeg nacionalnog plana) dovelo do velike političke i sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini. Rješenje se ne vidi, ali uvijek postoji, i zbog toga je na međunarodnoj zajednici i OHR-u da pritiskom na Dodika, pa i uz korištenje Bonskih ovlasti, riješi situaciju. Upravo je politika” vi se morate dogovoriti” i dovela do ovakve situacije”.

‘Crni’ scenariji

Sigurnosno gledajući, realna opasnost, smatra, doista postoji, bez obzira na gospodarske probleme i privid da se radi o političko-diplomatskim igrama – pokazatelji su, navodi, tu.

“Migrantska kriza, radikalna nacionalistička desnica u usponu, nezavršeno pitanje Kosova i Srbija koja se naoružava uz prorusku pomoć i uplitanje, imputiranje Bosni i Hercegovini da je džihadistička ‘tempirana bomba na granicama Hrvatske’ te iskorištavanje toga u izbornoj kampanji u Hrvatskoj, govore  o tome da je krajnje vrijeme da svi akteri, kako regionalni tako i svjetski, počnu da ozbiljno rade na sankcionisanju problematičnih i sigurnosnoj stabilizaciji regiona.

Ako i dalje “igre” budu dozvoljene, moramo biti spremni i za crne scenarije do kojih niko normalan ne bi smio da se zalaže”, zaključuje Ahić.

Izvor: Al Jazeera