Ako ne možemo prepoznati Srbina, istući ćemo sve

„Di je Srbin?“, vikala je razularena rulja u četiri ujutro u nedjelju, u centru Supetra na Braču, trčeći za četvoricom mladića i jednom djevojkom. Tražili su da im ovi pokažu tog Srbina koji se, eto, usudio hodati Supetrom i to točno ispred prostorija njihovog kluba navijača gdje su ovi praznili zadnje boce alkohola nakon malonogometnog turnira Torcida kup.

Da je crnac, riješili bi to oni i sami. Crnca je barem lako prepoznati. Ali što sa Srbima? „Di je Srbin?“, nisu odustajali. Kako ovi nisu prokazali tuđine u svojim redovima, a brojčana nadmoć bila je uvjerljiva, njih dvadesetak odlučilo je pretući svih petoro, jer dobar Srbin je samo mrtav Srbin, a ništa bolji nije ni Hrvat koji se druži sa Srbima.

Huligani su tako istukli sve, pa i tu djevojku koja je bila s njima. Najgore je, možda nije nevažno istaknuti, prošao domaći Bračanin kojem je slomljen nos na četiri mjesta, jer se usudio pitati „Je li ovo potrebno?“

Dvojicu vukovarskih Srba, inače sezonskih radnika, su iscipelarili, kao i djevojku iz Varaždina koja je tijelom pokušala zaštititi svog prijatelja – Srbina.

„Da nije naletio taksist, ubili bi nas. Počeo je trubiti, a oni su se razbježali“, ispričao je poslije jedan od napadnutih, koji su se vraćali s posla.

‘Nemaš se ti meni što pomerati’

„Hrabra“ rulja se potom razbježala, a policiji je bio potreban jedva koji sat da uhvati dvojicu „junaka“. Jednog 22-godišnjaka na Braču, koji je valjda bio previše pijan da pobjegne i drugog 19-godišnjaka koji se strateški povukao u Split.

Podnesene su krivične prijave, a iz policije su najavili da će ih goniti i po Zakonu o suzbijanju diskriminacije s obzirom da su oštećeni napadnuti jer su srpske nacionalnosti za što je određena kazna do 4000 eura. Odmah nakon toga, čim su se otrijeznili, izvijestili su mediji, pušteni su da se brane sa slobode.

Nije ovaj događaj, da se odmah razumijemo, neki izolirani incident pijane navijačke rulje.

Kako Srbi kotiraju u Hrvatskoj može ilustrirati sličica iz tramvaja u centru Zagreba. Kako je bila velika gužva, jedan od putnika, čovjek od nekih 60-ak godina, glasno upita hoće li netko izići na idućoj stanici pa da zamijene mjesta. „Nema problema, ja ću se pomeriti“, odgovori mu čovjek kraj vrata.

„Nemaš se ti meni što ‘pomerati’. Pomaknuo sam ja vas odavno“, odgovori mu ovaj s neskrivenom mržnjom. „Vidiš da gamadi ovdje ima i dalje“, nije izdržao da se ne javi još jedan sredovječni muškarac.

Nije izdržala i trudnica koja je stajala kraj potpisanog novinara. „Kako vas nije sram? Pustite čovjeka na miru!“, kazala je, na što je jedna starica pitajući konstatirala: „Kaj je i ova njihova?“ Na to se javilo još ljudi, neki su napadali, a neki su branili čovjeka, pardon Srbina. U to je došla stanica.

Onaj koji je sve zakuhao, izađe iz tramvaja kazavši: „Eto sam ga pomerio!“, a ovaj drugi se stisne u sebe tako da bi najradije da ga nema.

Nasilje, palež i pljačke

Na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj, odgovor je dala i kampanja Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca. Oni se pred nedavne izbore za Evropski parlament u većim gradovima Hrvatske postavili velike jumbo plakate s pitanjem: “Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj“ i vrlo brzo dobili odgovor.

Naime, malo koji od njih je ostao sačuvan. Ili su ih pokidali ili su po njima ispisivali poruke poput „Srbe na vrbe“, „Palite traktore“, „Za dom spremni i slično“. SDSS je kreativnu kampanju završio manjim plakatima koje su lijepili preko ovih uništenih s porukom zahvale svima koji su sudjelovali u odgovoru na pitanje i zorno prikazali kako je to biti Srbin u Hrvatskoj.

A kako je biti Srbin u Hrvatskoj, svjedoči i primjer Radoja Petkovića, viđenog pripadnika srpske zajednice u Primorsko-goranskoj županiji koji je od posljedica premlaćivanja umro u subotu, dan prije napada na sezonce na Braču. Još uvijek nije utvrđeno zašto je došlo do tog napada.

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj doznali su i u jednom slavonskom selu kraj Orahovice, gdje se posljednjih mjeseci pale i pljačkaju kuće pripadnika srpske nacionalne manjine. Da, dobro ste pročitali. Nepoznati počinitelji bace molotovljev koktel na kuću i onda je opljačkaju. Pritom je jedan čovjek zamalo izgorio.

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj, govori i nekažnjeno izvikivanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ ili isticanje zastava s tim sloganom za što policija više ne podnosi prijave, jer im sudovi nisu dali za pravo.

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj može se odgovoriti i primjerom desno-konzervativne političarke Ruže Tomašić koja je dobila najveći broj preferencijalnih – pojedinačnih glasova na nedavnim izborima. Gotovo 100.000 ljudi glasalo je za nju.

Kad je tjednik Novosti neposredno nakon izbora objavio njene fotografije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kako u emigraciji u Kanadi u ustaškoj uniformi recitira ode poglavniku Anti Paveliću, kazala je da i danas ima puno razumijevanje za ustaše te da bi dobila barem 200.000 glasova da su Novosti objavile priču prije izbora.

Ustaštvo se vratilo na mala vrata

I, što je najgore, vjerojatno je bila u pravu, jer se ustaštvo na mala vrata s prošlom vladom Tomislava Karamarka vratilo u hrvatsko društvo i usidrilo vrlo blizu onome što se naziva politički mainstream.

Zato i osude ovih napada, koje se tek ponekad mogu čuti od državnog vrha, zvuče kao puke fraze, jer političarima, posebno onima koji od centra stoje na desno, ne pada na pamet odreći se tog glasačkog tijela.

Malo je, naime, onih poput gradonačelnice Supetra, socijaldemokratkinje Ivane Marković koja je otvoreno i jasno osudila ono što se dogodilo u njenom gradu i najavila povlačenje gradske odluke o donaciji malonogometnom turniru, jer „Grad Supetar ne može poticati sportska događanja čiji sudionici ili posjetitelji iskazuju mržnju, a našem Supetraninu i svima ostalima koji su pogođeni ovim napadom želim što brzi oporavak, te apeliram na institucije da najstrože kazne počinitelje bez imalo milosti“.

Dok ne bude više ljudi kao što je Ivana Marković, u jednom dijelu društva i dalje će vrijediti ona da je dobar Srbin samo – mrtav Srbin.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera