‘Ako me se nikad ne sjeti’: Kad volite nekog s demencijom

Zaboravnost je veliki ispit za 'normalan' život (Al Jazeera)

Piše: Tamara Gane

“Zamišljala sam da su u toj sobi bile hiljade takvih misli, lijepile su se za plafon kao baloni od helija.”

Centar za dementne osobe izgubio je dva slušna aparata i osam pari čarapa.

Bila sam ljuta zbog slušnih aparata, ali moja majka zakačila se za čarape. Nekoliko puta telefonom smo razgovarale o njima, ali sam se uvijek pretvarala kao da tu temu prvi put slušam jer ljudi pričaju priče iz različitih razloga i većinom je samo pričanje jednako važno kao i priča. Ako je mojoj majci bilo važno da mi to ispriča, bila sam spremna slušati je koliko god puta bilo potrebno.

Čarape su, izgleda, bile one koje se ne kližu. Iz Centra su naredili mojoj majci da ih kupi jer je baka stalno padala pri pokušajima da samostalno ustane iz kreveta. Tražili su određenu marku i moja majka morala je obići tri radnje da bi ih pronašla. Nisu bile ni jeftine, koštale su 80 dolara, s porezom ili bez njega – zaboravila sam pitati. Kako god, za čarape su bile skupe.

Nakon kupovine majka je ispisala bakino ime i prezime na svakima trajnom tintom, ali sedam dana kasnije nije ih bilo. Samo su nestale pri pranju, nikad nisu vraćene, poput muža iz 1950-ih, koji je otišao u noć u potrazi za kutijom cigareta.

Također nije bilo toalet-papira. To je jedna od nekoliko ključnih potrepština koje Centar nije osiguravao i sada je moja majka morala dodatno ići u trgovinu jer je, izgleda, jedna od sestara ukrala bakin toalet-papir i odnijela ga kući. Možda je i nekoliko sestara radilo u grupi, mi ne znamo, možda su podijelile toalet-papir na manje komade da bi ga mogle prokrijumčariti pod majicama, a da ih ne uhvate.

Sve to za 9.000 dolara mjesečno.

Najgori dio bio je taj što smo se plašili požaliti se. Bila je to fina ustanova uprkos problemima. Ako bismo izazvali probleme, mogli bi nam reći da potražimo drugi dom, neko mjesto koje je izgledalo više kao bolnica, a manje kao hotel.

Tako je moja majka jednom pitala za čarape i onda je odustala.

No, ovo nije posljednji put da će oni nju čuti. Planira postaviti nepovoljan komentar na Yelpu (forum za preporuke) kad bake više ne bude.

Bebu ima, ali knjiga nema

Baka ima bebu. To nije prava beba, ali ja neću biti ta koja će joj to reći. Očito neće ni sestre. Zapravo, mislim da im je drago što je i ona tu. Jedna od njih donijela joj je novu haljinicu od kuće i svakog jutra povijale su je u deku jer baka nije bila dovoljno pokretna da to radi sama.

Beba je bila lutka marke Cabbage Patch, koju je moja majka donijela da popravi atmosferu u apartmanu u Centru za dementne osobe. Baka voli lutke. Imala ih je nekoliko i stajale su uspravno na stolicama u njenoj kući kao jezivi, kovrdžavi stražari.

Zato joj je moja majka donijela lutku. Da podsjeti baku na dom. Nije očekivala da će ona to tako žarko primiti i da će vjerovati kako je riječ o pravoj bebi.

Moj momak smijao se kad sam mu to ispričala. I ja sam. Ponekad stvari mogu biti tužne i smiješne u isti mah.

Moj momak zove se Jeff. Baka ga godinama zna, ali ga se nikad ne može sjetiti. Jednom se on našalio na taj račun. Rekao je: “Umoran sam od njenog s….” i oboje smo se nasmijali.

U posljednje vrijeme ni mene se ne sjeća, ali u tome nema ništa smiješno. Neke stvari toliko su tužne da ne ostaje prostora ni za šta drugo. Dovoljno su velike da same ispune cijelu prostoriju. Kada te baka zaboravi jedna je od tih stvari.

Takav je prizor nje u trpezariji u kolicima s lutkom za koju misli da je beba u njenom krilu.

Nismo je čak ni prepoznali odmah. Izgledala je drugačije. Manja i nekako tanja. Kao da su sve ove godine ispunjavala samo sjećanja i sada je polako ispuhivala kad njih više nije bilo.

Čak ju je i kosa napuštala. Bila je tanka i neko joj je na sredini napravio razdjeljak, otkrivši debeli sloj vlasišta koji se protezao kroz središte glave. Ona, kakva je bila ranije, stidjela bi se da je neko takvu vidi, ali s obzirom na to da ona nije bila kao prije, stidjela sam se ja. Baka je uvijek držala do svoje kose i da joj neko vidi toliko vlasišta bilo je kao da je vidi golu, samo manje prirodno.

Morala sam se suzdržati od prepravljanja jer ja sam za nju bila stranac, a stranac nema šta pipkati po tuđoj glavi. Morala sam je voljeti sa distance iako sam joj bila vrlo blizu.

Bilo je jasno da ne zna ko smo, ali se činilo da joj ne smeta što smo joj se pridružili nepozvani. To me uznemirilo u njeno ime. Baka nikad nije bila pretjerano društvena osoba i uvijek je bila nepovjerljiva prema ljudima koje ne poznaje. Da su joj dva stranca prišla za sto prije nekoliko godina, ona bi pretpostavila da su joj došli ukrasti tašnu. Sada nije imala kontrolu nad svojim ličnim prostorom. Ljudi su dolazili i odlazili, a da ne provjere dopada li joj se to ili ne.

“Moj muž doći će po mene”, rekla je ona. Pogledala sam Jeffa da ništa ne govori. Ništa je nije uznemiravalo više od podsjećanja da je djed mrtav. Trebali smo samo čekati dovoljno dugo da ta misao odleprša. Zamišljala sam da su u toj sobi bile hiljade takvih misli, lijepile su se za palfon kao baloni od helija.

Pitala nas je jesmo li vjenčani i ja sam odgovorila potvrdno jer mi je to bilo lakše nego reći da samo živimo zajedno, a, osim toga, što se mene tiče, to je jedno te isto.

Onda me upitala želim li pridržati bebu.

Rekla sam da ne želim. Izgledala je prljavo. Bila sam prilično sigurna da je prosula kafu po njoj, možda čak i malo hrane.

Ali onda me ponovo pitala i osjećala sam krivicu zbog odbijanja. Dala mi je mnogo lutkica kad sam bila mala. Najmanje što sam mogla učiniti jest držati jednu za nju sada.

Uzela sam je nježno, pridržavajući joj glavu na prevoju svoje ruke. Pomilovala sam joj kosu baš kao što bih i pravom djetetu. Baš kao što bih i baki da je bila tako mala.

“Drago mi je što je beba ponovo sa svojom pravom majkom”, kazala je ona.

“Posvuda sam te tražila.” Gledala je i u Jeffa. “Zvali smo posvuda i dali oglas u novine. To je dobra beba”, rekla je. “Nikad ne plače. Tako sam sretna što je ponovo sa svojom porodicom. To joj je potrebno. Fini, mladi roditelji poput vas.”

Nadala sam se da će je ova misao napustiti kada dođe večera, ali uzela je samo tri zalogaja puretine i rekla da se najela. Zelenu salatu nije ni dotakla, ali ja nisam reagirala jer ja sam joj unuka, a ne majka. Osim toga, nisam bila sigurna pravi li u ovoj fazi zdrava hrana ikakvu razliku.

Medicinska sestra odvezla ju je nazad u apartman, a Jeff i ja ponijeli smo bebu. Bakin apartman bio je depresivno prazan. Bilo je nekoliko slika na zidovima jer su drugi članovi moje porodice bili uvjereni da ih ona svakako neće primijetiti. Nije bilo ni knjiga. Samo staro izdanje časopisa Time, koje je, bila sam sigurna, došlo uz apartman.

Baka više ne može čitati, ali me manjak knjiga i dalje mučio. U njenoj kući uvijek je bila gomila knjiga naokolo i činjenica da ih nije bilo u njenom apartmanu činila ga je nekako manje njenim. Kao da je bila posjetilac u vlastitom domu.

Baki su knjige bile važne. Odrasla je tokom Velike depresije, selivši se iz države i državu dok je njen otac tražio posao kako bi prehranio porodicu. Baka mi je pričala da su ona i njeni braća i sestre, kad bi se doselili u novi grad, odmah trčali do biblioteke. Nisu sve biblioteke bile besplatne tada, pričala nam je. Ako je biblioteka bila besplatna, vraćali su se kući s rukama punim knjiga i obećanja. Ako se članstvo plaćalo, vratili bi se praznih ruku.

Zato je ona kupovala knjige umjesto da ih posuđuje iz biblioteke. Knjige su bile simbol prosperiteta baš kao i novi Cadillac u dvorištu. Knjige je mogla dijeliti i s ljudima koje je voljela. Posjeta baki uvijek je značila povratak kući s naramkom knjiga da ih pročitaš i vratiš kako bi ih ona mogla posuditi nekome drugom.

Bila bi vrlo ponosna da zna da sam ja sada spisateljica. Da je ona stara, zakačila bi moje priče na frižider da ih može pokazivati posjetiocima. Umjesto toga zurila je u prazan zid nakon što ju je sestra stavila u fotelju. Nije joj bilo važno što sam ja spisateljica. Nije imala kapacitet da se uopće brine za mene. Ja sam za nju bila majka lutke.

“Ko ti je ukrao bebu?”, pitala je. Bila je umorna i oči su joj se sklapale, ali se borila da ostane budna poput djeteta koje ne želi ići u krevet. “Imaš li mlijeka? Sigurna sam da je beba gladna. Ja je nisam mogla nahraniti jer sam sva suha. Mislim da vjerovatno želi maminu ciku.”

Jeff i ja nasmijali smo se pred tom neočekivanom nerafiniranošću dok su se bakine oči ponovo sklapale.

Nisam znala šta da radim. Ako ponesemo bebu, ona će sigurno zaboraviti šta se dogodilo i uznemiriti se što je nema ujutro. Ali, ako je ne ponesemo, bit će uznemirena što smo je ostavili.

Nakon što su joj oči cijelu minutu ostale zatvorene, pažljivo sam položila bebu na njenu stolicu, ali me uhvatila. “Uzmi je! Ne želim više biti odgovorna za nju! Previše je posla! Ne želim to raditi!”

Klimnula sam da hoću.

Nisam je zagrlila u trpezariji, ali sada sam se sagnula da je zagrlim. “Volim te, bako”, prošaputala sam dok su joj se oči opet zatvarale.

Dala sam lutku sestri kad sam izlazila i pitala je hoće li mi učiniti uslugu i sačekati sat vremena prije nego što je vrati.

Pristala je, ali, dok smo se primicali vratima, okrenula sam se i vidjela je kako nestaje u bakinoj sobi, mašući lutkom bezbrižno.

Toliko o uslugama.

Pretpostavljam da je ona možda uzela i toalet-papir.

Ležeći i čekajući…

Počelo je čim je djed umro. Bilo je to kao da je demencija bila tu sve vrijeme, da je čekala da baka ostane sama da bi je mogla obuzeti.

Baka se udala kad je imala 16 godina i djed je umro pred njihovu 69. godišnjicu. Za sve te godine nisu bili razdvojeni duže od nekoliko sati. Sada je ona morala izdržati noć sama.

Nema praznine koja se može mjeriti s prazninom u krevetu koji si nekada dijelio s osobom koju voliš – nema te razdaljine koja je ogromna kao prostor između stranica kreveta. To je hladan, plavi okean tuge umjesto talasa. Grad razoren požarom. Zvuk koji neće prestati bez obzira na to koliko se jako trudili da ga otjerate.

Nije ni čudo što je sve oko nje izgledalo izmijenjeno.

Bilo je dana kad nije prepoznavala vlastitu kuću. Zvala je strance na telefon, tvrdeći da je zarobljena u Kanadi. Lupala je na vrata komšiji, vrišteći upomoć po kiši. Pala je i ležala bez svijesti na podu dobar dio dana.

Centar za dementne osobe daleko je od savršenog, ali to je OK.

Baka je na sigurnom.

‘Ne osvrći se’

Računa li se ako posjetiš nekoga ko te se ne sjeća?

Ako pitate Jeffa, on će vam reći da se ne računa. Ove posjete nisu zbog bake, kaže on. One su zbog mene. “Sebična” je riječ koju on koristi.

Ponekad mu nedostaje takta.

Možda je u pravu, ali sve i ako nije, volim se pretvarati da jest jer mi to pruža izgovor za vlastite neadekvatnosti. Istina je da ne posjećujem baku koliko bih trebala.

Moram se voziti duže od sat u oba smjera, a kao freelance spisateljica radim mnogo. Koristim činjenicu da me se sjeća kako bih opravdala svoje odsustvo. Ako me se ona ne sjeća, onda joj sigurno ne mogu nedostajati.

Jeff često voli reći da posjetioci ponekad uznemire baku. To je moja riječ. On kaže “traumatiziraju”.

Baka se želi vratiti kući više nego išta. Ne sjeća se da smo prodali njenu kuću.

Svaka osoba koja prekorači njen prag predstavlja potencijalnog spasioca. Heroja na bijelom konju koji galopira hodnikom da je zgrabi i pomogne joj da pobjegne. Ima dana kada samo o tome priča. “Vodite me kući”, reći će. Jedino što ona to ne kaže jednom. Ona to uporno ponavlja kao da bi zaustavljanje značilo zaboravljanje jedine stvari koje se sjeća: ona ima dom, a ovo to nije.

Drugim danima postane vješta i pokušava nas podmititi. Jednom mi je pokušala prodati crveni jastuk za vožnju kući. Drugi put pokušala je s komadićem čokolade. U najgorim danima naljuti se i viče upomoć kad joj odbijemo pomoći da pobjegne.

Nekoliko članova porodice prestalo ju je posjećivati jer su posjete brzo prerastale u neugodnost. Voljela bih vjerovati da su tako odlučili zbog nje, a ne zbog sebe, ali, iskreno, nisam sigurna.

Ima i ovo: prošli put kad sam je posjetila izgovorila je moje ime čim sam ušla na vrata. “Tami”, rekla je.

Potrčala sam joj u zagrljaj, spremna za sretni susret, ali nije mi uzvratila zagrljaj. Znala je ko sam, ali to joj nije donijelo radost. Takve emocije morale bi mnogo putovati da se zadrže. Mi smo bile na različitim kontinentima.

Nije me to povrijedilo. Bila sam počašćena time što me prepoznala. Ovo je, samo po sebi, djelovalo kao znak ljubavi, simbol moje važnosti. Kao da je odjurila u požar i izašla samo s mojim imenom na usnama.

Tražila mi je dekicu i Jeff je zgrabio jednu s obližnje stolice.

“Tako mi je hladno”, rekla je. Glas joj je bio gotovo kao u djeteta. Spustila sam joj dekicu u krilo i tražila da je pomjerim nagore. Povukla sam joj je do vrata i ušuškala je oko ramena.

Pomilovala sam je po kosi, a ona je zatvorila oči u odgovoru na moj dodir. Ili to ili je bila umorna, ali ja više volim misliti da je to jer voljeti nekoga s demencijom je kao zabavljanje. Skloni ste znakove interpretirati u svoju korist.

Toliko sam joj toga željela reći, ali ona nije bila u raspoloženju da sluša. Već mi je naređivala da je vodim kući. “Guraj, guraj”, ponavljala je, ljuljajući se naprijed-nazad u kolicima. Bio je to jedan od onih dana. Bila sam bespomoćna.

Rekla sam joj da je volim i otišla, krećući se brzo i ignorirajući njene povike upomoć dok sam zatvarala vrata.

Pa ipak, dok smo se Jeff i ja kretali prema izlazu, znala sam da on nije bio u pravu kad je riječ o posjetama. One jesu bile bitne, sve i ako je to samo zbog trenutka kad sam pomilovala bakinu kosu, sve i ako me se neće sjećati sutra. Sve i ako me se nikad više neće sjetiti.

Iako sam užasna unuka, koja je uporno ponavljala: “Ne osvrći se i hodaj što brže možeš.”

Izvor: Al Jazeera