Akcija ‘offside’ još traje
Piše: Zoran Čutura
Malo sam požurio s tekstom, dok su događaji o kojima sam želio nešto napisati još svježi. Tema je, ruku na srce, passe – ali je ponovo neočekivano reaktivirana. Radi se, dakle, o nogometnoj aferi “offside” iliti namještanju utakmica zbog ostvarivanja dobiti na kladionicama, čiji su akteri procesuirani i osuđeni ima tome skoro dvije godine. Niti jedan od osuđenika još nije u zatvoru, traju neki žalbeni procesi i sve su to, uglavnom, prekrili “ruzmarin, snjegovi i šaš”, da ukradem Bregovićeve stihove.
Sve je to bio mali medijsko-pravosudni igrokaz za javnost, uvijek željnu krvi i senzacija, u kojem su (s oproštenjem) nadrljali najnezaštićeniji i najnaivniji, sami nogometaši, dok su se organizatori nagodili s tužiteljstvom i taj je igrokaz u međuvremenu zamijenjen drugim igrokazima. Kako to i biva u suvremenim demokratskim režimima… Da nije bilo mojih frendova, Jadranke i Predraga Šiftara, protagonista afere “offside”, eventualno bi je se sjetili još samo zatvorski čuvari kad bi ih provodili do ćelija.
Ne'š ti senzacije – dokumentarac. I to dokumentarac o nečemu što se događalo prije toliko godina, a nije ni rat ni ljubavna afera.
Šiftari su ona vrsta ljudi koji ne mogu sjediti na radnom mjestu od osam do pet, kakav sam i ja, pa su se kroz radni vijek bavili (i još se bave) svime i svačime, uglavnom vezanim uz medije. Jadranka nikad nije imala veze sa sportom, a Predrag je bio vrstan mačevalac i kroz dugotrajno poznanstvo i suradnju sa mnom i nekima od mojih prijatelja s razumijevanjem su ušli i u ozbiljnu loptačko-sportsku problematiku.
Tako su u potrazi za poslom prošli na natječaju Hrvatske televizije za dokumentarce, a prvi od tih dokumentaraca mogli smo vidjeti u utorak navečer. Doduše, osobno sam ga vidio u srijedu ujutro, jer sam navečer bio na sjajnom nastupu bluesera Nodena & Filiska, ali nije to bitno. Ne'š ti senzacije – dokumentarac. I to dokumentarac o nečemu što se događalo prije toliko godina, a nije ni rat ni ljubavna afera, nema tu ni Mussolinija ni Merlinke.
Nogometaši kao žrtve okolnosti
Mirno sam ujutro pogledao taj uradak, u kojem je redatelj Mario Kovač (multitalentirani kulturnjak) uspio sakupiti nešto arhivskih materijala, nešto relevantnih i manje relevantnih sugovornika, uspio je u montaži postići finu dinamiku i rezultat je vrlo solidan. Poanta priče je u tome da su momci koji su namještali utakmice žrtve okolnosti, prvenstveno divljeg nogometnog kapitalizma, koji galopira ovim prostorima 20 godina, bez vidljive brige države da postavi jasni zakonski okvir za to divljanje. Najveća kvaliteta filma je u tome što niti redatelj niti sugovornici ne pokušavaju amnestirati nogometaše od onog što su učinili, što je zamka u koju se lako moglo upasti.
Neosporno se dogodila varijacija teme “zločina i kazne”, a, po meni, najveća je mana u tome što se u filmu pojavljuje i Zdravko Mamić. Zar živimo u doba kad je on nekakav univerzalni začin, nekakva medijska “vegeta”, pa ga mora biti i tamo gdje spada i tamo gdje ne spada? Ipak, to je bio izbor autora. Ja sam, također, bio samo jedan od sugovornika i to po kriterijima: a) dugotrajnog poznanstva s inicijatorima dokumentarca, b) dugotrajnog poznanstva s jednim od optuženih, a potom i osuđenim Mariom Čižmekom, c) bavljenja sportskim novinarstvom. S tim da je ovo posljednje najmanje bitno.
‘Moje je ime Zoran Čutura, JMBG taj-i-taj, a sad nas prestanite slušati, vi koji kontrolirate eter, jer nećemo razgovarati ni o čemu što bi vas moglo zanimati.’
Tijekom te afere “offside” Čižmeka, alias Ćiru, zvao sam telefonom, u uvodu se predstavljajući: “Moje je ime Zoran Čutura, JMBG taj-i-taj, a sad nas prestanite slušati, vi koji kontrolirate eter, jer nećemo razgovarati ni o čemu što bi vas moglo zanimati.” I tu dolazi vrijeme za personalizaciju cijele te pričice. Kako je uopće moguće da nogometaš koji je imao vrlo pristojnu karijeru i bio po inozemstvima u ranim tridesetima bude osuđen za namještanje tekmi, doživotno izbačen iz nogometa, te da naprasno završi igranje s dugom prema državi od 250.000 kuna (blizu 33.000 eura) i da se sad se bavi obiteljskim biznisom – uzgojem biljke aronije i prodajom pripravaka po štandovima u Zagrebu i okolici?
Odgovor je fascinantan u svojoj banalnosti – klub s kojim je imao potpisan ugovor nije poštovao ugovorne obaveze u vezi s plaćanjem doprinosa. Za državu je pojedinac konačni dužnik, a drugi klub s kojim je imao potpisan ugovor nije poštovao apsolutno ništa. Matični savez, u ovom slučaju nogometni, ali nije nogomet jedini sport u kojem se to događa, šumom administrativnih propisa pojedincu maksimalno otežava borbu za vlastita, potpisana prava.
Ne treba čak ni kruha
Državu to ne zanima ni koliko je crno pod noktom, jer savezi imaju autonomiju i, nakon što pojedincu na vrata tri-četiri-šest mjeseci kucaju ovršitelji s namjerom da odnesu televizor, auto, psa, ženu, akvarij, bilo što, kreće se u nečasne radnje i to to nečasne radnje za koje je netko već pripremio i preparirao teren, pa se samo treba uključiti kao kotačić u dobro uhodan mehanizam. Može li mi itko reći gdje tu prestaje legalno i počinje ilegalno, gdje je tu kriminal, a gdje ga sigurno nema, jer ja to ne znam?
Nažalost, oni koji bi sve morali znati – Hrvatski nogometni savez – nisu željeli sudjelovati u dokumentarcu. I onda jutros (četvrtak), švrljajući po portalima, naišao sam na bizarnu informaciju kako je HTV-ovoj ekipi zabranjen ulazak u čarter-let prema Islandu, uz konstrukciju, dosta izvjesnu, prema kojoj su u HNS-u revoltirani emitiranjem dokumentarca u neprimjereno vrijeme – baš uoči tih sudbinskih kvalifikacijskih utakmica protiv Islanda. Pa dobro, je li za ovu naciju važnije razgraničiti kriminal od legalnih aktivnosti ili je važnije da multimilijunaši kvrgavih i dlakavih nogu na mjestu na kojem Otto Lidenbrock putuje u središte zemlje “daju sve od sebe za domovinu”? Jesmo li zaista došli do dna – na kojem nam ne treba čak ni kruha, nego samo igara?
Možda je netko od HTV-ovaca kopao nos pred Šukerom ili su bili neprimjereno odjeveni, recimo u majice s natpisom ‘Србија’, pa su zato dobili cipelu.
Ne, nije mi žao društva s HTV-a. Ta bahata ekipa nije zaslužila da joj se podilazi (možda su mediji, uostalom, na krivom tragu, možda je netko od HTV-ovaca kopao nos pred Šukerom ili su bili neprimjereno odjeveni, recimo u majice s natpisom “Србија”, pa su zato dobili cipelu), samo što su u HNS-u njihovim izbacivanjem iz aviona nešto priznali. Što? Nisam siguran… Neku krivicu svakako, ali za što su krivi? E, tu bi trebao neki novi dokumentarac.
I ma koliko sam bio uvjeren da je “offside” odavno protekla voda ispod mosta, ma koliko sam bio iznenađen kad sam shvatio da se na HTV emitira nešto što je snimano prije šest mjeseci, pa sam u međuvremenu i zaboravio na to da sam nešto prtljao pred kamerama, toliko sam sad siguran da “offside” u stvarnosti još traje i da su autori pogodili k'o prstom u pekmez “jašući” po toj temi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera