AJB DOC festival: Obuka mladih filmskih autora

Važan dio AJB DOC festivala, koji se ovih dana održava u Sarajevu, je i obuka mladih filmskih autora. Prenošenje i usvajanje najviših standarda dokumentaristike način je da se budući autori dokumentarnih filmova pripreme za suočenje sa dometima i ograničenjima forme. Fokusiran na obuku u izradi filmova novinarsko – istraživačkog karaktera cilj treninga je da objasni i rasvijetli tehnike i postupke kojima se dokumentaristika koristi kako bi na najoptimalniji način predstavila određenu priču.

Glavni voditelj treninga novinar i dokumentarist Giovanni Ulleri suštinu dokumentarističkog posla prepoznaje u strasti koju autor nepohodno mora imati za posao koji radi. Od odabira teme do izbora sagovornika i načina predstavljanja priče autor mora biti uključen u izradu filma, ali ne kao lažni objektivni posmatrač nego kao osoba koju dotiče problematika kojom se bavi.

Naći pravu priču

„Kada je u pitanju odabir priča ključna je stvar naći priču koja vas fascinira i koja je važna vama lično. Sve priče, u jednu ruku liče jedna na drugu, a sve priče koje sam radio obilježio je jedan osjećaj a to je dati glas onima koji ga nemaju, dati glas onim ljudima koji su bili zlostavljani i osuđivani od strane društva. Nikada ne smijemo osuđivati ljude. Živimo u svijetu selfija, dakle u vrijeme kada ljudi osuđuju vaš način života, vašu religiju, boju kože i način na koji s oblačite. Ljudi jednostavno mnogo osuđuju druge ljude. Ono što je zajedničko svim mojim filmovima, a uradio sam mnogo filmova različitog formata, jeste taj jedinstveni osjećaj. I uvijek sam se pitao zašto ljudi rade stvari koje rade“.

Kao primjer filma koji je čak i njemu promijenio način na koji je neke stvari posmatrao Ulleri navodi priču o ženi koja je stupila u vezu sa čovjekom osuđenim na smrtnu kaznu. Tokom rada na filmu shvatio je kako predrasude često proizvode pogrešne predstave o ljudima i fenomenima i kako su najbolji filmovi oni koji vas natjeraju na razmišljanje a onda i na promjenu stava o nekoj temi.

„Radio sam film o ženi koja se zaljubila u lošeg čovjeka, koji je bio ubica i koji je bio osuđen na smrtnu kaznu. Zašto se zaljubila u psihopatu to je pitanje koje sam sebi postavio. Kao autsajder isprva mislite, nakon što vidite članak u novinama i osuđujete je, da je ta žena luda. A onda sam snimio film o toj ženi postavljajući pitanje zašto su to uradili. Interesantno da je mnogo ljudi koji su se zaljubili bilo u zatvoru tako da nije bilo fizičkog kontakta i seksualne veze i to je bila stvar ljubavi i onda je čovjek prinuđen da se pita šta je važno u vezama između ljudi. Ponosan sam na taj film i nadam se da ljudi gledaju film koji sam napravio i onda promjene mišljenje nakon gledanja, to je važno“.

Sticanje povjerenja

Za dokumentaristu i novinarskog istraživača iz Prištine Ekija Rrahmanija možda najvažnija stvar u cijelom procesu izrade filma je stvaranje osjećaja povjerenja između autora i subjekta njegove priče. Bez obzira da li je riječ o umjetničkom, zabavnom ili političkom dokumentarcu povjerenje je je ono što će stvoriti hemiju lako prepoznatljivu na velikom platnu ili televizijskom ekranu.

„Vjerujem da je ista procedura jer iako radite neku zavbavnu priču biće to lična priča. Bez obzira da li je riječ o filmu o glamuru, filmu o modi film mora biti ličan, jer se morate služiti kontaktima i tehnikama koje već posjedujete. Mislim da se i u istraživačkim pričama sve svodi na to koga znate i koje ekskluzivne kontakte imate. Ključno je u tome što radite povjerenje. To je najvažnije izgraditi s onim o kojima radite film. To vam je kao da imate dijete i držite ga za ruku dok ga prevodite preko ulice. Ako izgradite povjerenje budite sigurni da ćete napraviti dobar film“.

Rrahmani  se prisjeća slučaja kada je u veoma teškim uslovima uspio stvoriti neposredan kontakt s ljudima čije je priče želio predstaviti u filmu. I taj kontakt koji je srušio granice bio je dovoljno snažan da je uspio nadoknaditi propuste u pripremi i snimiti upečatljiv dokumentarac.

„U jednoj fabrici u Albaniji 2008. desila se velika eksplozija i napravio sam film o tome. Pošto su finansije kasnile ja sam otišao na lice mjesta, na drugu godišnjicu od eksplozije, i stigli smo tačno na taj dan bez da sam pravio pripreme. Nisam imao vremena da se pripremim i bilo je veoma teško razgovarati s ljudima. Podsvjesno sam, kada sam počeo intervjuisati ljude i u želji da kažem kako suosjećam s njima, rekao tim majkama koje su izgubile djecu možemo li početi sa minutom šutnje, da damo pomen mrtvim. To je bilo ljudski i ta je minuta učinila čudo. Čak je i ekipa bila ganuta tom situacijom. To je bilo prvo uspostavljanje povjerenja, upravo ta jedna minuta tokom koje smo se gledali međusobno“.

Prednosti i nedostaci porijekla

Etničko porijeklo, jezička neposrednost ili klasno – socijalno suosjećanje često mogu biti prednosti autoru tokom odabira priče i realizacije dokumentarnog filma, kaže Rrahmani, ali isto tako, može biti i limitirajući faktor jer lako prepoznatljiv identitet može biti teret u izradi nekih komlikovanih priča.

„Morate biti pametni koristeći se time. Nekada to olakšava jer možete dobiti ekskluzivu jer drugi nemaju pristup jezički i znanjem. Ali, nekada je i teško, kao u slučaju koji sam radio u Albaniji ili u slučajevima kada je uključena mafija. To je veoma teško jer način na koji sam ja to uradio, bio sam režiser i producent, ali sam imao producenta koji je sa Novog Zelanda, on je postavljao pitanja a ja sam samo prevodio. To je bila moja prednost inače ne bih to mogao uraditi. Za par minut bi saznali gdje živi moja porodica. Da, oboje samo morate biti svjesni te dvostrukosti. Može biti prednost i ograničenje. Radio sam film kada je Kosovo proglasilo nezavisnost i to mi je bilo lako i koristio sam svoje naslijeđe i svoje veze“.

Sve prednosti koje autor ima, a koje dolaze ili iz činjenice da sa subjektima priče dijele neku zajedničku identitetsku crtu ili su dio istog društvenog konteksta poželjno je koristiti slaže se Ulleri dodajući da ipak glavni motiv, barem kada je riječ o pričama u kojima se istražuje neka društvena anomalija, mora biti ispravljanje nepravde.

Razotkriti nepravdu, ne ugroziti sebe i sagovornike

„Kada radite istraživačku priču najvažnije je da razotkrijete neku nepravdu koja mora biti korigovana. Ako se ljudi eksploatišu ili ih poslodavci tretiraju loše ili je u pitanju korupcija najvažnije je da se sve to razotkrije a to je drugačiji pristup nego kada je upitanju priča o ljudskim odnosima. Na kraju naš je posao da ispričamo te priče i da budemo posvećeni priči. Sada smo zainteresirani da saznamo zašto ljudi rade to što čine bilo da su bogati ili siromašni snažni ili ranjivi. Sve se dešava s nekim razlogom. Tako je i s pričama o ubistvima, jer oni nisu rođeni takvi nego su to postali i novinar mora biti psiholog da bi shvatio takve stvari. Intervjuisao sam ljude koji su korupcionaši i koji su opljačkali penzione fondove i pokušao sam shvatiti zašto su to uradili. Pitao sam kako biste se osjećali da je to neko uradio vašem ocu i on mi je veoma lakonski odgovorio, ali to je samo posao. Što se njih tiče, u njihovim umovima, oni uopšte nisu loši niti misle da su uradili nešto loše“.

U potrazi za pričom koja će ostaviti jak dojam kod gledalaca svaki autor mora biti svjestan određenih ograničenja, kaže Rrahmani. Postoje granice koje novinar i dokumentarist nikada ne smiju prekoračiti jer etika mora uvijek biti važnija od profesionalnog uspjeha.

„Mislim da imate granice i stvari kojih morate biti svjesni; ugrožavanje sebe, ekipe ili subjekta – toga morate uvijek biti svjesni. Ne smijete nikada platiti za učešće u priči jer će ljudi tada govoriti zbog novca i nećete dobiti iskrenost i autentičnost. To su područja u koja se ne zalazi jer ćete na taj način izazvati probleme, sebi i sagovornicima“.

Izvor: Al Jazeera