Aja Sofija u središtu izgubljene historije
Nedavna odluka turskih vlasti o poništenju statusa muzeja Aja Sofiji i najava da će ovoj nekadašnjoj crkvi-džamiji ponovno biti vraćena funkcija džamije izazvala je podijeljene reakcije širom svijeta, ali je i otvorila debatu među muslimanskom javnošću. Jedni su u potpunosti podržali ovu odluku Turske, dok je drugi osporavaju. U ovoj debati se, zapravo, jasno ocrtava jedna duboka ideološka podjela unutar muslimana današnjice između ekskluzivističkih konzervativnih i inkluzivističkih modernih krugova. Koliko je ova podjela opasna vidjet ćemo u narednom periodu, jer su se čak i oni koji su zagovarali neko kompromisno rješenje našli na udaru propagandističkih mašinerija.
U brojnim međunarodnim reakcijama izraženo je protivljenje odluci Turske i upućen je poziv da se zadrži status muzeja Aja Sofije. Turska takve pozive odbacuje argumentom da je ovo pitanje njenog suvereniteta, koje suštinski niko ne osporava, a mediji i komentatori bliski turskim vlastima podršku promjene statusa Aja Sofije obrazlažu podsjećanjem na sudbinu velikog broja džamija na bivšim prostorima Osmanske carevine koje su pretvorene u crkve te neke druge slučajeve gdje su islamske bogomolje srušene, konvertirane u crkve ili stavljene pod vlast crkve, poput čuvene Velike džamije u Kordobi, u današnjoj Španiji.
Osim nekih izdvojenih reakcionarnih skupina i populističkih poruka, iz većine zemalja arapskog svijeta nije stigla podrška Turskoj. Populističke poruke koje se umotavaju u nekakav imaginarni stav zajednice muslimana (Ummet) obično spominju očekivanja za “povratak blagoslovljene džamije Al-Aqsa muslimanima i njeno oslobađanje od okupacije”, što bi, ukoliko se bude slijedila turska logika o suverenitetu, moglo upravo pružiti opravdanje radikalnim cionističkim skupinama koje u Izraelu (upravo na tom argumentu – suvereniteta – uspostavljenog vojnim osvojenjem Istočnog Jeruzalema i okupacijom) dugi niz godina pozivaju na obnovu Solomonovog hrama na Brdu hrama, odnosno na mjestu gdje se danas nalaze sveta džamija Al-Aqsa i Kupola na stijeni.
Reakcije iz Bosne i ‘turski’ odgovor
Čini se da je posljednja odluka Recepa Tayyipa Erdogana, koju je proklamirao nakon što je sud u Turskoj ukinuo 86-godišnji status muzeja Aja Sofiji, dio šireg procesa koji se odvija tokom posljednjih nekoliko desetljeća, a kojemu je cilj odbacivanje militantnog sekularizma i pozapadnjačenja, koje se provodilo odozgo prema dolje, te ponovna uspostava naglo prekinutih veza s osmanskim islamskom naslijeđem i prošlošću. Ponovno isticanje ovih simbola je sveprisutno, a Aja Sofija leži u središtu ove izgubljene historije, čije se ponovno revitaliziranje može odraziti na savremena srtrijemljenja Turske – kako na uturašnjem, tako i na vanjskom planu.
Očigledno je da Turska ima ambicije da bude lider zemalja muslimanskog svijeta, no pitanje je kako na tu viziju gledaju muslimanski narodi, koji su već jednom iskusili tursko-osmansku imperijalnu administraciju, nakon čijeg urušavanja su bili nerijetko ostavljeni na milost i nemilost zapadnih kolonijalnih projekata. Posljedice tog turobnog perioda se i danas vide u muslimanskom svijetu i teško je zamisliti da bi se popravljanje stanja moglo desiti po starim obrascima, a novi nikako da budu pronađeni.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Iz Bosne su na odluku turskih vlasti o Aja Sofiji reagirala dvojica istaknutih islamskih teologa i filozofa, profesori Hilmo Neimarlija i Enes Karić. “Ne vidimo razloge za promjenu statusa Aja Sofije koje bi se moglo povezati s realnim vjerskim potrebama muslimana. Jedinstveni grad Istanbul pruža dovoljno prostora za namaz i spokojstvo vjere u džamijama, starim i novim, onim grandioznim, kao i onim tihim, mirnim. Razlozi pojedinaca i grupa muslimana koji su tražili da to imaju i u Aja Sofiji simbolički su razlozi, a ne izrazi stvarnih potreba. Udovoljavanje njihovim zahtjevima, neovisno o tome koliko je tih pojedinaca i grupa muslimana i koliko intenzivno osjećaju svoju simboličku vezu s Aja Sofijom, znači uspostavljanje institucionalne nadmoći jedne ograničene simboličke identifikacije nad drugim simboličkim identifikacijama s Aja Sofijom. Time se daje primat jednoj emotivnoj vezi u odnosu na druge emotivne veze i izazivaju emotivne reakcije unutar širokog spektra osjećajnih religijskih i svjetovnih odnošenja koja tvore simbolički univerzum Hagija Sofije”, ističu u svojoj reakciji Neimarlija i Karić.
Iako su spornost ove odluke obrazložili u najprofinjenijim maniru dijaloga poštovanja i pluralizma mišljenja, njihov stav je naišao na oštru osudu, pa čak i nipodaštavanje nekih konzervativnijih muslimanskih krugova, koji se u svojim iskazima vrlo često oslanjaju na jeftini populizam, uproštene parole i neartikulirani pamfletizam. Uz to i zahvaljujući odomaćenim centrima turske “mehke moći”, stav ove dvojice bosanskih muslimanskih intelektualaca ekspresno je osuđen i prokazan u nekim turskim medijima bliskim vladajućim krugovima. Svaka kritika, pa bilo i ona dobronamjerna, koja je sročena jezikom punim poštovanja i osjećajnosti proglašava se izdajničkom, pa čak i neprijateljskom. Ova tendencija je izuzetno opasna po budućnost i Turske, i njenih odnosa s muslimanskim narodima s kojima gaji historijske veze.
Kurs vraćanja ‘izgubljene historije’
Dan nakon objavljivanja reakcije profesora Karića i Neimarlije, u sarajevskom Osobođenju radikalni turski pro-erdoganovski list Milat Gazetesi osudio je istup bosanskih intelektualca, odmah ih povezujući s organizacijom imama Fethulaha Gulena, koju Turska drži odgovornom za neuspjeli pokušaj državnog udara iz 2016. godine. U ovom neprimjerenom propagandističkom pamfletizmu jasno se vidi rukopis domaćih pro-turskih krugova, koji ne samo da šalju pogrešne signale za budućnost, već zlokobno narušavaju vijekovnu autohtonost i autonomiju islamske intelektualne scene u Bosni. Ta scena je bila dobro poznata i osmanskim sultanima, a danas se čini kako ona biva jeftino i priprosto nipodaštavana na štetu dobrih odnosa između Turske i Bosne i Hercegovine.
Turska vjerovatno neće, barem u skorije vrijeme, promijeniti svoj kurs vraćanja “izgubljene povijesti” ma koliko joj ovaj proces bude skup i ma koliko on značio žrtvovanja na geopolitičkom planu. Trenutnom političkom vođstvu ova politika zasigurno ide u korist, a da li ona koristi savremenoj Turskoj naciji, to još uvijek niko ne može tačno procijeniti. Njeno suvereno pravo je da donosi i provodi svoje odluke, ali to će zasigurno imati reperkusije i drugačije percepcije na širem svjetskom nivou. Posebno će se ovo tursko “ispravljanje stvarnih ili zamišljenih nepravdi iz prošlosti” odraziti na budućnost manjinskih muslimanskih zajednica u Europi. Traume španske kršćanske reconquiste jednako su duboke kao i Bečka trauma Europe i one imaju snažan utjecaj na percepciju islama u Europi generalno, kao i na percepciju “kršćanskog Zapada” kod muslimana. Stoga je opravdana zabrinutost kod umnih ljudi zbog naglog buđenja starih trauma, jer svako naglo buđenje može donijeti neartikulirane poteze i reakcije.
Zašto ovaj potez Turske vezujemo za muslimane u Evropi? Pa iz prostog razloga što danas u Europi živi skoro 40 miliona muslimana i, u okvirima savremenih liberalnih demokratija, žive i prakticiraju islam slobodno te, uz neke povremene nesporazume, ipak napreduju u svim poljima svoje europske muslimanske pojavnosti. Da ne govorimo o Sjedinjenim Američkim Državama… A tu slobodu su stekli upravo zahvaljujući Europi koja se odlučila da gradi budućnost koja priznaje realnost sadašnjosti i vrijednost prošlosti, a ne zahvaljujući muslimanskom svijetu, koji je još uvijek izgleda uvjeren da je realnost u prošlosti i da je sadašnjost bez nje bezvrijedna, pa je iznova i iznova treba osvajati – pokretati raznorazne islamske reconquiste, kao što je očigledno i posljednja s “ponovnim osvajanjem” Aja Sofije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera