Oglasi

Agresije na Hrvatsku i Ukrajinu kao da je pisala ista ruka

Ukrajinski ambasador u Hrvatskoj i BiH, Oleksandr Levčenko se nada da će moskovske vođe napada na Ukrajinu završiti u Hagu.
Oleksandar Levčenko: Sve što je Hrvatska doživjela smogla je izaći nakraj s time i zato nam je to iskustvo izuzetno dragocjenoRobert Anić / Pixsell

Razgovarao: Mladen Obrenović

Poprilična bura podignula se nakon nedavnog posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Kijevu. Potvrđujući dobre i prijateljske veze koje Hrvatska i Ukrajina gaje posljednjih 25 godina, Plenković je tada ponudio pomoć Ukrajincima prije svega prenoseći hrvatska iskustva u uspostavljanju mira. No, takav se nastup nije svidio službenoj Moskvi, pa je došlo do nesuglasica. I povišeni tonovi se ne smiruju.

Budući da je premijer Plenković ponudio i model mirne reintegracije, uspješno proveden prije 20-ak godina na istoku Hrvatske, kao mogućnost za rješavanje problema u regijama Donjecka i Luganska, to je bio povod za razgovor s Oleksandrom Levčenkom, veleposlanikom Ukrajine u Zagrebu, zaduženom za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

  • Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja donio je završetak rata u Hrvatskoj mirnim putem i to je bio prvi takav eksperiment pod okriljem Ujedinjenih naroda koji je završio bez ljudskih i materijalnih žrtava. Nedavno je takav model za Ukrajinu, odnosno pobunjene regije Donjecka i Luganska, a kasnije i za Krim, predložio hrvatski premijer Andrej Plenković. Znajući da ste već dugo godina u svojoj diplomatskoj karijeri u Hrvatskoj, vjerujem da ste upoznati s procesom mirne reintegracije Podunavlja. Je li Vašoj državi prihvatljiv takav model i vjerujete li da se uspješno može aplicirati na pobunjenim područjima?

- Itekako prihvatljiv i može se aplicirati. Samo što područja Donbasa nisu pobunjena, nego okupirana. Ako osnovu protudržavnih snaga sastavlja strana vojska, a vojna komanda ostvaruje se u potpunosti iz susjedne zemlje, onda je to prava pravcata intervencija, a svi lokalni bojovnici nisu nikakvi pobunjenici niti separatisti nego obični kolaboranti koji osvajačima služe kao paravan.

Scenarije agresije protiv Hrvatske prije 25 godina i protiv Ukrajine danas kao da je pisala ista ruka. Tu je i organizacija „događanja naroda“, i stvaranje marionetskih pseudodržavica, i intervencija strane vojske bez objavljivanja rata, i tisuće dobrovoljaca koji dolaze s one strane granice, i izuzetno aktivni informacijski rat. Sve je to Hrvatska doživjela i sa svim time je smogla izaći na kraj. Zato je hrvatsko iskustvo za nas izuzetno dragocjeno.

  • No, postoje i razlike, a situacije u Hrvatskoj nekad i Ukrajini danas nije u potpunosti moguće preslikati.

- Razlika, razumije se, ima, ali to se da uzeti u obzir. S obzirom na to da je Rusija svjetska vojna, i to nuklearna sila, za Ukrajinu postoji samo politički put mirne reintegracije Donbasa i Krima, i upravo u tome nam je ponudio pomoć predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Znate da je on dugo vrijeme bio predstojnik izaslanstva Europskog parlamenta za Ukrajinu, više je puta posjećivao našu zemlju te poznaje sve naše mogućnosti, probleme i potrebe do u detalje. Radna skupina koju je formirao organizirat će sustavni transfer iskustava po mnogim temama, jer ono što mi zovemo mirna reintegracija ustvari je složeni kompleks različitih zadataka i izazova. To je uspostavljanje legalne vlasti i kontrole državne granice, povratak izbjeglica i njihove imovine, ekonomsko obnavljanje, održavanje izbora, socijalna skrb, međusobno pomirenje, abolicija i procesuiranje ratnih zločinaca, razminiranje i bezbroj drugih velikih i malih pitanja.

Znakovito je da se prijedlog Plenkovića praktički poklapa s 13 točaka mirovnog sporazuma iz Minska, postignutog uz posredovanje EU-a, koje i jesu u stvari plan mirne reintegracije okupiranog Donbasa. S tom razlikom što taj sporazum samo postulira ciljeve, a hrvatsko iskustvo daje ključeve za njihovo praktično postizanje.

  • Kako komentirate reakciju Moskve na Plenkovićev prijedlog? 

- O tome da je hrvatska ponuda zaista primjenljiva u Donbasu svjedoči i histerična izjava ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Ruski diplomati nisu ni primijetili da su daleko prekoračili crtu pristojnosti i usudili su se oholim tonom podučavati suverenu državu, članicu EU-a i NATO-a, što ona smije raditi i s kime da bude prijatelj. Razlog je jasan. Rusija samo glumi zainteresiranost u mirnom rješenju u Donbasu i strašno se boji da će Plenkovićeve inicijative do toga i dovesti. Ustvari Moskva želi podržavati unedogled tinjajući konflikt u Donbasu u nadi da će to iscrpiti Ukrajinu prije no što se pod sankcijama uruši ekonomija same Rusije. Na kraju krajeva, da je Kremlj želio mir u toj regiji ne bi tamo ni uveo svoju vojsku.

  • Ako se vratimo na mirnu reintegraciju Podunavlja, važno je podsjetiti kako su pripadnicima srpske manjine na istoku Hrvatske, među ostalim, ponuđeni kulturna i vjerska autonomija, te obrazovne institucije u kojima se srpski jezik i kultura njeguju po posebnom modelu. Jesu li nadležni u državi čiji ste diplomatski predstavnik razmatrali takve opcije i može li se proruskom stanovništvu jamčiti i nešto više izvan toga?

- Razumije se da će ruskoj manjini u Donbasu biti osigurana sva nacionalna prava, kao što su ona osigurana svim Rusima i drugim manjinama svugdje u Ukrajini. Osim toga, sporazum iz Minska predviđa i poseban status područja Donbasa koja su se sada nalaze pod okupacijom, a taj status uključuje i pravo na jezično samoodređenje.

Međutim, moram primijetiti da prava ruskog jezika i kulture nisu nikako bile ugrožene u Donbasu ni prije okupacije. Više od toga... Nakon stoljeća nasilne rusifikacije stotine tisuća etničkih Ukrajinaca prešli su na ruski jezik ili radije na mješavinu ruskog i ukrajinskog. U Donbasu ruski jezik je potpuno dominirao u gradovima, gotovo 100 posto u medijima, uvelike u školstvu i umjetnosti, dok se ukrajinski zadržao u selima (što svjedoči da je to tlo izvorno ukrajinsko). Tako da ustvari posebna zaštita i podrška je potrebna upravo ukrajinskom jeziku i kulturi, a opravdanje strane intervencije zaštitom ruskog jezika u regiji gdje je on gotovo potpuno istisnuo autohtoni jezik uopće izgleda kao neuspjela dosjetka iz filma apsurda.

  • Ipak se ne može reći da na prostoru Donjecka i Luganska nije snažno prorusko raspoloženje naroda.

- Nažalost, tijekom 25 godina neovisnosti ukrajinska vlast je poklanjala premalo pozornosti rješavanju tog problema, a cjelokupni informacijski prostor Donbasa bio je prepušten susjednoj Rusiji. To je jedan od razloga zašto je Rusija imala tamo dosta simpatizera da odglumi „narodnu pobunu“. No ponavljam, bez intervencije prvo ruskih specijalaca provokatora, pa tisuća „dobrovoljaca“, a ljeti 2014. i regularnih trupa s teškim naoružanjem ne bi bilo ni „pobune“, ni rata, ni desetaka tisuća poginulih.

Da je tome tako potvrđuje razvoj događaja u drugim regijama istoka i juga Ukrajine. Jezična slika je tamo identična onoj u Donbasu (gradovi govore ruski, sela ukrajinski). Putin je pogrešno procijenio da je ruski jezik jednako ruskoj etničkoj i političkoj svijesti, pa je pokušao uz pomoć svojih provokatora organizirati događanja naroda“ u Harkovu, Odesi, Zaporožju, Dnjepropetrovsku i drugim gradovima, samo što nije imao mogućnosti uvesti tamo ruske vojne jedinice, jer za razliku od Donbasa ti teritoriji nisu naslonjeni na granicu s Rusijom. Ti pokušaji su svi zaredom propali, jer se ispostavilo da su pretežna većina ukrajinskih Rusa i ruskojezičnih etničkih Ukrajinaca pravi patrioti neovisne Ukrajine koju žele vidjeti u Europi, a ne u obnovljenom ruskom imperiju na čelu sa carem Vladimirom „Groznim“.

  • Jedan od preduvjeta mirne reintegracije Podunavlja bila je demilitarizacija, ali i abolicija za sve koji su sudjelovali u oružanoj pobuni. Prvi proces ocijenjen je kao iznimno koristan za sve, jer je spriječio ljudske žrtve i moguće nove pobune, a drugi kao velikodušan jer je pružen oprost svima koji nisu počinili ratne zločine. Je li Ukrajina spremna za takve korisne i velikodušne postupke?

- Ukrajina je spremna za dosljedno i potpuno ispunjenje mirovnih sporazuma iz Minska. Oni kao prvo predviđaju prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja od linije razdvajanja. To je djelomično i urađeno. Glavno postignuće Minska je zasad upravo prestanak velikih borbi sa stotinama poginulih, ali to, nažalost, ne znači da je u Donbasu zavladao mir. Ruska strana krši primirje ponekad i po 70 puta na dan, tako da praktički svaki dan imamo poginule i ranjenike. Od vremena sklapanja mirovnog sporazuma u veljači 2015. godine, život je izgubilo više od 1.000 naših vojnika.

Glavno što predviđa sporazum iz Minska je potpuno povlačenje iz Donbasa svih stranih vojnih formacija. A zna se da su jedine strane trupe tamo upravo ruske. Moskva to nije uradila, a nikad nije ni kanila. Međutim, to je ključna točka rješavanja problema. Čim ruska vojska izađe s ukrajinskog teritorija, rat prestaje istog trena sam od sebe. Jer lokalni kolaboranti nisu sposobni boriti se samostalno, a bez ruskog novca to i neće. Smatram da bi međunarodna zajednica trebala pojačati pritisak na Moskvu upravo u tom pitanju.

  • Je li, unatoč takvoj situaciji, Ukrajina ipak spremna na provedbu amnestije prema onima koji nisu sudjelovali u zločinima?

- U Minsku je dogovorena i amnestija bojovnicima, što smo, svakako, spremni i učiniti. I tu će nama biti od velike koristi upravo hrvatsko iskustvo. Kao što znate, u Hrvatskoj je bio proglašen opći oprost separatistima, ali ne i oprost počiniteljima ratnih zločina, koji se procesuiraju na individualnoj osnovi. Osim toga, u sporazumu iz Minska nema ni riječi o amnestiji moskovskih vođa koji su počeli oružanu agresiju protiv Ukrajine. Nadam se da će jednog dana završiti u Haagu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.