Afganistanski orkestar svira prave note

Piše: Jennifer Glasse

U punoj sali za probe afganistanskog Nacionalnog instituta za muziku, prvi afganistanski orkestar osnovan nakon talibanske vladavine se priprema za međunarodni debi. Dirigent William Harvey vodi svoje muzičare kroz taktove, vježbajući s njima novu izvedbu Vivaldijevog djela “Četiri godišnja doba”. Harvey je prilagodio ovo djelo u “Četiri godišnja doba Afganistana“.

“Zasnovano je na originalnom djelu ‘Četiri godišnja doba'”, objašnjava on. “Također, uključuje i afganistanske ritmove, improvizacije i instrumente.”

Upravo zbog toga oko njega na podu sjedi, ispod violina, flauta, truba i violončela, grupa muzičara s afganistanskim muzičkim instrumentima – rubabom, sitarom, tamburom, dilrubom, gilčakom i tablom.

Talibani su uradili sve što je bilo u njihovoj moći da utišaju te instrumente, a neki od njih su ukorijenjeni u stoljećima staroj tradiciji. Zabranili su muziku kada su preuzeli kontrolu nad zemljom 1996. godine i tokom njihove petogodišnje vladavine su javno spaljivali muzičke instrumente. Osim instrumenata, talibani su spalili sve predmete koji su mogli proizvoditi muziku.

Dr. Ahmad Sarmast kaže da se ti dani nikada neće vratiti. On se vratio u Afganistan 2006. godine iz Australije, nakon što je postao prvi Afganistanac koji je postao doktor nauka iz oblasti muzike. Godine 2009. u Afganistanu je osnovao Nacionalni institut za muziku. Osnivanje afganistanskog orkestra i kretanje na turneju s orkestrom je njegov dugogodišnji cilj.

“Želimo iskoristiti muziku kao sredstvo za socijalne promjene i kao sredstvo za uspostavljanje mostova između Afganistanaca i naših prijatelja izvan Afganistana”, rekao je on.

U sali za probe muzičari prolaze kroz različita godišnja doba Vivaldijevog remek djela.

Zapadna i istočna tradicija

“Tvoja ptica zvuči umorno”, poručio je Harvey pijanisti. “Treba mu kafa da je razbudi.” Drugi muzičari se odmah počinju kikotati. Harvey ih vodi, moli i nagovara koristeći mješavinu engleskog jezika i darija.

Sarmastov ured je ličio na košnicu zbog silnih dešavanja kada ga je Al Jazeera posjetila. Njegovo osoblje je pokušavalo kupiti uniforme za orkestar u lokalnim kabulskim prodavnicama. Istovremeno su provjeravali da li su odobrene sve američke vize. Osoblje je moralo i kupiti prtljag, i potvrditi avionske karte. Sarmast tvrdi da sve to vrijedi uloženog truda.

“Mislim da će njihovo prisutstvo u Carnegie Hallu i u Kennedy Centru promijeniti način na koji ljudi vide Afganistan”, kazao je on. “Mislim da je važno da pokažemo da, uprkos izvještajima o samoubilačkim bombaškim napadima, ubijanju, uništavanju i korupciji, postoje mnoge pozitivne promjene u Afganistanu. Jedna od tih promjena je i osnivanje Nacionalnog instituta za muziku u Afganistanu.”

Kada je orkestar napravio pauzu za ručak, djeca, tinejdžeri i osoblje su izašli u hodnik, a mnogi od njih su nosili instrumente pod miškom, ili su ih prebacili preko ramena. Svi su uzeli plastične kese u kojim se nalaze posude od stiropora, u kojim se nalaze riža i kuhano meso. Svi su jeli isti ručak.

Simbolična gesta

U rijetko tihom periodu, dirigent, aranžer i muzički pedagog Harvey iznosi svoja razmišljanja o nadolazećoj američkoj turneji.

“Mislim da je ovo pravi razlog za slavlje. Muzika se vratila u jedinu zemlju u kojoj je, u našoj skorijoj historiji, muzika u potpunosti bila zabranjena. A to je razlog za slavlje, pogotovo sada kada je muzika ponovo na udaru u sjevernom Maliju.”

Harvey kaže da riječi ne mogu opisati kako se on osjeća zbog toga što vodi orkestar u svoju rodnu zemlju, u SAD, da ne mogu opisati kako je ponosan na ono što je postignuto. Njegovi roditelji i prijatelji će doći na koncerte, a on se posebno raduje jednom trenutku.

“Nakon izvedbe Vivaldija napustit ću binu, a oni će svirati ‘Shakoko Jan”, kaže on. “Shakoko Jan” je tradicionalna afganistanska pjesma, koju je napisao Salim Sarmast, otac osnivača škole. Harvey smatra da će njegov odlazak sa bine biti simbolična gesta.

“Kada vidite ovog Amerikanca koji dirigira orkestrom i koji zatim odlazi, nakon čega Afganistanci sami sviraju bez njegovih uputa, mislim da je to model za rekonstrukciju Afganistana.”

Harvey, Sarmast i veliki broj učenika kažu da nisu zabrinuti zbog povlačenja međunarodnih snaga ili zbog mogućnosti da talibani u budućnosti budu imali političku ulogu u Afganistanu. Oni vjeruju da sada kada se muzika vratila ona više neće biti zabranjena.

Kada se nakon turneje vrate u Kabul, imat će nešto čemu mogu stremiti i za šta se mogu pripremati. Nova školska koncertna dvorana bi trebala biti otvorena u augustu njihovim uvodnim koncertom. Sarmast se nada da će privući međunarodne talente da sviraju s afganistanskim muzičarima i uvjeren je da prvi međunarodni nastup orkestra neće biti i posljednji.

Dokumentarni film na engleskom jeziku o muzičkoj školi Dr. Sarmasta možete pogledati ovdje.

Izvor: Al Jazeera