Adnan Terzić: Iz krize se ne izlazi povećanjem nameta

Posljednje vlade su na svim nivoima potrošile višak prihoda od PDV-a, oko 800 miliona KM

Piše: Adnan Terzić

Danas je valjda svima jasno da se Bosna i Hercegovina nalazi u najdubljoj političkoj i ekonomskoj krizi nakon Daytona. Jedan pametan čovjek je rekao: “Kada se voda zamuti, mora se vratiti na njen izvor.” 

Izvor naše krize su katastrofalne ekonomske politike iz 2007. i 2008. godine, kao i zaustavljanje evropskog puta u tom period. Ništa katastrofalnije nije moglo zadesiti Bosnu i Hercegovinu od načina na koje su tadašnje vlade na svim nivoima potrošile višak prihoda od poreza na dodanu vrijednost  (oko 800 miliona KM). Što je još gore, povećali su administraciju za nekoliko hiljada novih uposlenika i, naravno, povećali plate i trnsfere na neodrživ nivo. Prihodi su vrtoglavo padali, a njihove ekonomske politike nisu stvarale nikakvu novu vrijednost. U isto vrijeme nisu ništa uradili da ubrzaju evropski put, da prihvatanjem standarda Evropske unije u svim segmentima društva stvore preduslove za povlačenje izdašnih evropskih fondova, ali i stvore poslovni ambijent u kome bi strani investitori ulagali svoj kapital. Dakle, naša ekonomska kriza bi se desila i da nije bilo globane svjetske krize.

Proces priključenja EU treba posmatrati kao prvorazredno ekonomsko, pa tek onda političko pitanje.

Veoma je teško ukratko odgovoriti na pitanje kako se izvući iz krize, a pogotovo kada. Deficiti naših budžeta su dostigli vrtoglave nivoe od preko milijardu KM (na kraju 2005. godine imali smo suficit od 1 posto). Siguran sam da se – istina, uz velike napore, bolne rezove, precizne i usaglašene ekonomske politike – do kraja ovog mandatnog ciklusa može do neke mjere ublažiti kriza. Naravno, to prvo podrazumijeva da se prestane s nebuloznim pričama da će neko nekoga ukinuti ili neko nekoga podijeliti.

Što prije treba biti uspostavljena stalna koordinacija državnih i entitetskih zvaničnika. To je od prvorazrednog značaja s obzirom na ustavnu složenost Bosne i Hercegovine te činjenicu  da se ekonomske politike moraju usaglašavati kako bi njihova sinergija imala istu razvojnu rezultantu. U isto vrijeme moramo promijeniti prizmu kroz koju gledamo na proces priključenja EU i početi ga posmatrati kao prvorazredno ekonomsko, pa tek onda političko pitanje.

Ništa bez ‘kriznog menadžmenta’

Naše vlade moraju shvatiti da se iz krize može izaći samo “kriznim menadžmentom”. On ne podrazumijeva povećanje nameta kako bi se napunile prazne budžetske kase, Vlade time pokazuju da misle samo o sebi, nego široku lepezu mjera koje će omogućiti poslovnom svijetu da prebrodi krizu i u drugoj fazi napuni budžete. Sadašnja razmišljanja da se ide u dodatna povećanja poreza na zaposlene, oporezivanje dnevnica, a pogotovo uvođenje poreza na kapitalnu dobit je izrazito loše i gura našu privredu u još veću krizu. U isto vrijeme niko ne pominje promjene u sistemu poreza na nekretnine (koji su izdašan resurs punjenja budžeta u svim državama).

Ispravna politika bi bila da se pokušaju naći novi resursi i ojačati postojeće. Vlade imaju veliki broj instrumenata da upravljaju ekonomskim politikama, samo je pitanje njihovog koncepta.

Najispravniji koncept je snažna podrška poslodavcima i realnom sektoru, s nizom jednostavnih, ali za privredu krucijalnih mjera. Pod hitno se mora dopuniti Zakon o javnim nabavkama, jer je on danas izvor korupcije, ali i nepotrebnih izdataka za poslodavce. Treba vratiti beneficije za domaće robe i usluge na javnim tenderima na nivo od 15 posto, možda razmišljati i o 20 posto za 2011. i 2012. godinu, kako bi naše firme bile konkurentne i povukle dio javnih rashoda.

Pod hitno se mora dopuniti Zakon o javnim nabavkama, jer je on danas izvor korupcije, ali i nepotrebnih izdataka za poslodavce. 

Treba spustiti prag zakonske obaveze za uključenje u sistem PDV-a na 25.000 KM. Znam da je dosadašnjim pragom obuhvaćeno preko 80 posto firmi, ali je povećanje za 10 posto itekako izdašno, pogotovo ako se shvati da je veliki broj malih firmi danas u zoni sive ekonomije.
Neophodno je postići dogovor s bankama da i one podnesu dio rizika te, zajedno s dijelom depozita javnih preduzeća, formirati fondove pomoću kojih bi smo obezbijedili sredstva za održavanje tekuće likvidnosti firmi, pogotovo onih izvozno orjentiranih. Vlade bi trebale razmisliti o formiranju jednog takvog fonda za kreditiranje po povoljnim uslovima mladih bračnih parova za kupovinu stanova. Time bi se direktno pomoglo da građevinski sektor dođe do daha.  Treba povećati portfolio IGE i tako podržati izvoznike. Centralnoj banci Bosne i Hercegovine dati ulogu “banke posljednjeg utočišta” i smanjiti adekvatnost kapitala banaka barem za 1 posto.

Mladi i IT tehnologija

Hitno treba otvoriti investicione cikluse. Ovdje ne mislim samo na javne radove i velike investicije, nego na stotine malih projekata u sektoru energetike, telekomunikacija, poljoprivrede, ekologije, IT industrije, turizma… koji mogu u vremenu krize početi stvarati nove vrijednosti. Liberalnom poreskom politikom treba ohrabriti otvaranje malih firmi u sektoru IT industrije, jer veliki broj mladih ljudi već radi na raznim projektima za strane naručioce ( trenutno su u zoni sive ekonomije), a svaki prostor u Bosni I Hercegovini koji ima bežični internet može se pretvoriti u novo radno mjesto. U procesu informatizacije bh. društva vidim najveću realnu šansu za zapošljavanje mladih.

Agencije na nivou Bosne i Hercegovine trebaju pojačati kontrole kvaliteta hrane koju uvozimo i privremeno, vancarinskim barijerama, zaustaviti enorman uvoz. Time bi postigli da domaći proizvođači i prerađivači rasprodaju viškove i dođu do svježeg novca, koji bi ubrizgali u nove investicione cikluse.

Svaki prostor u Bosni I Hercegovini koji ima bežični internet može se pretvoriti u novo radno mjesto.

Sve u svemu, drastično smanjenje vladinih izdataka, osim za penzionere i socijalne kategorije, preduslov je da promijenimo strukturu rashoda, a time ćemo vremenom promjeniti i strukturu prihoda, što znači i promjena koncepta ekonomske politike koja nas je i dovela u ovu poziciju.

O državi moramo razmišljati kao o svom domaćinstvu. To je odnos mikro i makro kosmosa. Zakonitosti su iste, samo su dimenzije različite.