Oglasi

Abdulah Ahmić: Kako sam preživio strijeljanje

Stanovnik sela Ahmići preživio je strijeljanje i eksploziju ručne bombe, ali je izgubio cijelu porodicu u pokolju 1993.
Abdulahu Ahmiću je metak prošao kroz prednji dio licaAl Jazeera

Piše: Fahrudin Smailović

"Tog jutra su nas iznenada napali, 16. aprila 1993. godine. Najednom je zagruhalo, zapucalo. Moja kuća se nalazi na periferiji sela i prva se našla na udaru napadu. Vojska je opkolila kuću i nismo se imali kuda izvući", sjeća se u razgovoru za Al Jazeeru Abdulah Ahmić, kome su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u napadu na Ahmiće ubili roditelje, brata i tri sestre.

Abdulahov otac je otvorio vrata, koja su preko noći bila zaključana. Ugledali su dvojicu vojnika, namazanih garežom, naoružani automatskim puškama.

Krupniji vojnik je naredio onom mlađem da pričuva oca i sina dok on pretrese kuću u potrazi za oružjem.

Pucanj u sljepoočnicu

Nakon što je izašao, naredio je mlađem da izvrši naređenje. "Ja to ne mogu", odgovorio je mladić.

"Dobro, ja ću izvršiti naređenje, a ti ćeš upamtiti za ovo", kazao je i odveo nas ispod kuće.

Brat Muris, koji je stanovao u donjem spratu, ležao je ubijen ispod kuće.

Krupni vojnik je potom pred Abdulahovim očima ispalio metak u sljepoočnicu njegovog oca, koji je ostao na mjestu mrtav.

"Zatim sam i ja iskoračio. Gledao sam pravo u oči. U momentu kada je ispalio metak, ja sam vjerovatno trznuo glavom, tako da mi je metak prošao u predjelu lica", pokazao je Abdulah na mjesto kuda je prošao metak.

Odglumio je da je mrtav, a potom je preko noći uspio doći do jedne zapaljene kuće u gornjem dijelu sela.

"Nakon jednog ispaljenog metka, vojnici su otišli, a ja sam pobjegao do ceste, gdje sam mislio da ću zaustaviti kamione UNPROFOR-a i izvući se. No, nisam uspio i sakrio sam se u kanal s vodom gdje sam proveo cijeli dan. Navečer, oko 22 sata, izašao sam iz kanala u potpunosti mokar", sjeća se Abdulah.

Budući da je selo bilo obasjano vatrom kuća koje su gorjele, vojnici su me primijetili. "Opkolili su kuću i cijelu noć su stražarili", dodaje Abdulah.

Ujutro sam čuo majčin glas, koja je zapomagala: "Ubiše mi čovjeka i sinove…" Ona i sestre su prenoćile u jednoj hrvatskoj kući, a kasnije su odvedene u gornji dio sela, gdje su ubijene i zapaljene u kući Huseina Ahmića.

Borba s bolešću

Sutradan su na zapaljenu kuću u kojoj sam prenoćio hrvatski vojnici bacili ručnu granatu, ali je njega samo materijal okrznuo. "Ja sam ostao živ, Allahovo davanje", kaže Abdulah.

Nakon toga je uz pomoć starijih komšija Hrvata uspio otići do naselja u kojem su bili zarobljeni bošnjački civili. Nekoliko dana kasnije je razmijenjen u Novom Travniku. U međuvremenu, prvu pomoć mu je pružio jedan veterinar, zatvorenik. On mu je davao antibiotike uvečer i ujutro.

"Sestre su mi ubijene, otac brat. Mlađi brat je preživio taj napad. Izbjegao je sa ženom i djecom u Zenicu. Kasnije je poginuo od granate u Vitezu. Samo sam ja ostao od mnogobrojne porodice", govori Abdulah.

Jedini preživjeli član porodice se u međuvremenu oženio, 1995. godine. Ima jednog sina.

U akciji posebne jedinice HVO-a Džokeri i Maturice 16. aprila 1993. spaljeno je i ubijeno 116 civila, među kojima je bilo najviše djece, žena i staraca.

Pred Abdulahom sada stoji borba sa bolešću. Zbog svega što je preživio otkazali su mu bubrezi i već pet godina ide na dijalizu.

Očekuje transplantaciju bubrega, budući da se nalazi na francuskoj listi, preko Otvorene mreže u Sarajevu.

Kod njih je uplatio 80 hiljada maraka i čeka poziv.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.