Oglasi

Abazović: Bojim se nestanka Albanaca u Crnoj Gori

Najmlađi zastupnik u crnogorskom parlamentu govori o Ulcinju, odnosu države prema manjinama i raseljavanju Albanaca.
'Samo u policiji New Yorka radi više Albanaca nego u policiji Crne Gore', ukazuje AbazovićUstupljeno Al Jazeeri

Razgovarao: Mladen Obrenović

Ulcinjanin Dritan Abazović najmlađi je poslanik u Skupštini Crne Gore. Taj je mladi politolog Albanac po nacionalnosti i u parlamentarnim klupama zagovara manjinska prava, ali i inicijative Ujedinjene reformske akcije.

  • Iz razgovora sa stanovnicima Ulcinja, kako ljudima koji se bave politikom ili medijskim poslom, tako i građanima na ulici, stječe se dojam da Ulcinj puno svojih prednosti nije iskoristio. Budući da ste skupštinski poslanik, ali se iz Podgorice redovito vraćate svom gradu, kako vidite život u Ulcinju?

- U Ulcinju se ne živi loše, čak se živi bolje nego na sjeveru zemlje, ali mi smo, što je dosta paradoksalno, najsiromašnija opština na Crnogorskom primorju i jedina opština koja je po ekonomskim parametrima siromašna na primorju. Imamo i najniže plate u cijeloj zemlji, što je potpuni paradoks obzirom na prirodne resurse koje imamo i velika prirodna bogatstva.

Prije svega mislim na obalu i plaže, rijeku Bojanu, jezero u zaleđu, solanu koja je na 15 miliona kvadrata prirodni rezervat ptica od evropskog značaja. Mnogo je faktora za lošu situaciju, ali je glavni onaj političke prirode jer je grad zapostavljen od centralnih organa.

U bivšoj Jugoslaviji nije bio toliko zapostavljen, jer je sagrađeno puno hotela i turističkih kapaciteta, zapošljavalo se puno ljudi. Nakon pada komunizma za nas su počeli loši dani, što nije neka ekskluziva, jer je i drugdje loše. Izbjegli smo ratnu tragediju, ali nismo izbjegli ekonomsko srozavanje. Drugima se to nije desilo na primorju.

Da li je to zbog naše nacionalne komponente, odnosno dominantnog albanskog življa? Mislim da jeste i to je '90-ih uslovilo da se izbjegne investiranje. Stvari se nisu popravile do danas. Sve inicijative koje su došle nisu urodile plodom i gdje je postojala ruka države, situacija nije dobra i nisu cvjetale ruže – hoteli su srušeni, a privatizacije promašene, imovina koju potražujemo nije vraćena. Privatna inicijativa je postojala, posebno u turizmu, jer su napravljeni kapaciteti i od toga svi živimo.

Poljoprivreda je potpuno neiskorišćena, industrija ne postoji. Grad smo sa najviše sunčanih dana u godini – više od 260 dana – i zato su nekada sezone trajale šest mjeseci. Sada se to svelo na 45 dana. Postali smo fast food destinacija, jer nema velike potrošnje, niti velikih hotelskih kapaciteta da prime goste i zaposle radnike.

  • Kao i u drugim sredinama u Crnoj Gori, i ne samo u njoj, očito je da su ključni problemi ekonomske prirode. Čime je to rezultiralo?

- Najveći su upravo ekonomski problemi koji generišu ostale probleme. Iz toga slijede nacionalne podjele, iako one nisu nešto posebno izražene i nema sukoba. Ipak, postoji tendencija odlaska ljudi prema nacionalnim strankama, kao i sve veći animozitet prema centralnim vlastima. Sve je to posljedica loše ekonomske situacije.

I mladi odlaze, što je takođe posljedica takvog stanja. Uglavnom je sjever Crne Gore taj koji je poznat po odlascima zbog nedostatka perspektive. Sa sjevera se silazi na jug, a od nas sa juga svi odlaze na Zapad, pretežno u SAD. Samo u policiji New Yorka radi više Albanaca nego u policiji Crne Gore i to je jako zabrinjavajući podatak.

  • Iznoseći taj podatak, sugerirate na odnos državnih vlasti prema Ulcinju. Koje su Vaše ključne zamjerke u tom smislu?

- Već godinama postoji problem sa Javnim preduzećem Morsko dobro, državnom agencijom koja ima nadležnost upravljanja obalom, izdavanjem plaža i zemljišta, koja u cilju očuvanja državne svojine daje na korišćenje parcele ljudima. Od ukupnih površina kojima raspolaže Morsko dobro, čak 57 posto ih je na teritoriji Ulcinja, što znači da su to najatraktivniji lokaliteti duž mora.

U svemu tome ništa se ne pita opština i ne raspolažemo onim što je najvrijednije. Smatram da nas oni diskriminišu i da nas je ta državna agencija porobila i kolonijalizovala. Sve vrijedno nam je uzela u svoje šake. Kad bi se to riješilo, dobili bismo mogućnost izaći iz dugova.

Radi se o površini od 33 miliona kvadratnih metara najatraktivnijih lokacija, odnosno zemlje u neposrednoj blizini mora gdje je kvadrat najmanje 1.000 eura. Izračunajte sami koliko je to milijardi eura. Ogromne su to svote.

  • Građani Ulcinja, a pogotovo maslinari, nezadovoljni su i (ne)rješavanjem statusa Valdanosa. Ima li izgleda da se taj problem konačno riješi na zadovoljstvo svih?

- U vojnom kompleksu Valdanos trenutno trune najmanje 18.000 stabala masline. Jedini smo u zemlji koji imamo toliki kompleks, a sve to propada. Država je uzela te masline koje su vlasništvo 294 ulcinjske porodice i sve tri vjerske zajednice. Na sreću, nije izgrađena vojna baza, ali nismo uspjeli ni da to vratimo.

Po našim procjenama, samo od prodaje maslinovog ulja gubi se dva miliona eura godišnje po berbi. Dakle, bez ikakvih turističkih sadržaja. I gube svi – i građani, i vjerske zajednice. To je pitanje koje ujedinjuje cijeli Ulcinj. Ne radi se samo o zemlji, nego o maslinama koje su nam zaštitni znak.

  • Spomenuli ste suradnju građana svih nacionalnosti, kao i zajedničko djelovanje sve tri vjerske zajednice na rješavanju problema maslina u Valdanosu. Kako, uopće, ocjenjujete suživot, ali i život u Ulcinju?

- Optimistična strana je da grad, ipak, sa svim ovim nedaćama čuva svoj duh. Nema većih nacionalnih i vjerskih tenzija, nikad nismo imali konflikte fizičke prirode. Istovremeno, trudimo se zajedno sačuvati prostor, pa se nadamo da će se sve sada pokrenuti i ostvariti neki napredak.

Problem je sa kadrovima i zbog toga ne možemo ni napredovati. Mladi ljudi ostaju tamo gdje studiraju ili odlaze na Zapad. Imamo samo jedan ogranak fakulteta. Nemamo bolnicu, samo Dom zdravlja. Nedostaju kulturna događanja. Ni festivala po kojem bismo bili prepoznati nemamo.

  • Najmlađi ste zastupnik u crnogorskom parlamentu i jedan od onih koji zastupa interese albanske nacionalne manjine. Koliko je albanskih zastupnika i na što konkretno upozoravate svoje kolege u parlamentarnim klupama?

- Četiri su poslanika albanske nacionalnosti – dva iz nacionalnih stranaka i dva iz građanskih stranaka. Od četiri poslanika tri su dio vlasti. Uglavnom, moji prethodnici, a danas moje kolege i ja ponavljamo iste zahtjeve već 25 godina i ništa se ne događa.

Legitimni zahtjevi Albanaca se ponavljaju, a to su decentralizacija, zastupljenost u institucijama, ekonomska prava, Morsko dobro, povratak imovine, bolje obrazovanje... Neću reći da nema progresa, ali sigurno to nije na visini na kojoj bismo željeli da bude.

Moram ukazati i da je Albanaca u Crnoj Gori 4,9 posto, a na popisu 2001. godine bilo nas je sedam posto, što je ogroman pad. Bojim se da niko neće ostati, jer je to pad od 25 posto, dakle svaki četvrti je otišao. Dogodilo se raseljavanje, punih 10 godina emigracije, jer ljudi idu trbuhom za kruhom. Iz države bježe i Crnogorci i Srbi. Dakle, ne bježi se iz nacionalnih, nego iz ekonomskih razloga.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.