Srebrenica je nikad ispričana priča. Koliko god priče koje slušamo svakodnevno razumnog čovjeka rastuže i rasplaču, s druge strane postoje dešavanja i priče u Srebrenici koje čovjeku razum razore i svaku nadu za bolji i ljepši život unište.
Nedavno je učeniku koji je završio srednju školu, najviše zbog zastave sa ljiljanima koja je nekada bila zvanična zastava Republike Bosne i Hercegovine, smanjeno vladanje pod izgovorim da se isti učenik nedolično ponašao prema svojoj profesorici koja ga je opomenula zbog zastave.
Ista ta profesorica nije učenike koji su nosali zastavu Republike Srbije opomenula, jer bio je dogovor da se samo zvanične zastave Bosne i Hercegovine i entiteta mogu koristi u koloni srednjoškolaca koja je išla gradom.
Dakle, primjernom učeniku koji je četiri godine bio bez ijednog incidenta i problema, smanjeno je vladanje na zadovoljavajuće. Nepravda i dupli aršini na djelu.
Svjedok sam da u srednjoj školi, kada se učenici požale na neka obilježja koja im smetaju, na njih se odmah reaguje, osim ako nisu u pitanju obilježja koja nose djeca srpske nacionalnosti.
Majica koja ‘vrijeđa neke učenike’
Jedan učenik gimnazije je došao u školu sa majicom 8.372…, i odmah je reagirano da ne smije s takvom majicom dolaziti u školu jer ona neke učenike vrijeđa.
Taman kada se to oko zastave sa ljiljanima smirilo i skoro svi zabravili na to, osim lokalnog suda koji se bavi tim problemom, u je Srebrenici postavljena spomen ploča na kojoj stoji da su zločine nad nevinim Srbima počinile muslimanske horde i to od 1992. do 1995. godine.
Mi, žrtve genocida, po ovoj ploči smo muslimanske horde koje treba istrijebiti jer hordama, primitivcima, zaostalim praljudima nije mjesto u društvu. Te “horde” koje su ubijane na raznorazne načine, ostavljane bez hrane, struje, vode, soli, lijekova i svega ostalog što je tada bilo dostupno civilizaciji, te “horde” to treba, kume, poklati. U grobnice potrpati da ih niko nikada ne nađe.
I tako od žrtava napraviše dželata, a dželata ni na vidiku, kao da nikada nije ni postojao.
Ne znam samo ko je one silne tenkove, PAT-ove i PAM-ove vozio i pucao iz njih po živom mesu u julu 1995. godine. Ne znam odakle su manji civilni avioni polijetali te 1993., ako ne iz Bratunca, da bombarduju masu ljudi u Srebrenici.
Da apsurd bude još veći, ploča stoji na staroj stanici policije u kojoj su Arkanovci i ostali teroristi ubijali Bošnjake i odvodili ih na maltretiranja i ispitivanja, u maju 1992. kada su ušli u Srebrenicu i dvadeset dana grad držali pod opsadom. Tada su desetine iznemoglih staraca prvo hemijskim otrovima otrovani, a onda u svojim kućama živi spaljeni.
No, ni to nije sve. Također, na starom partizanskom spomeniku udaljenom stotinjak metara od zgrade, postavljen je krst, a slična ploča je postavljena još 2015. godine. I ova ploča na staroj stanici policije i ploča na partizanskom spomeniku su samo odraz stanja u kakvom se nalazi naše društvo.
Činjenje nereda protivno vjerama i zdravom razumu
Među stradalim iz tog perioda Drugog svjetskog rata nisu samo Srbi. Fašisti nisu gledali ko je koje nacije i vjere, sve su ubijali pred sobom. Među tim stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici je bilo i Bošnjaka i Hrvata i Roma i ostalih, ali danas nad njima svima umjesto petokrake je krst.
Postoji veza, vjerovatno, između krsta kojeg postavi srebrenički paroh na partizanski spomenik (na slikama koje je objavila lokalna stranica na Facebooku vidi se paroh srebreničke crkve kako postavlja krst na partizanski spomenik) i na staru zgradu policije, jer su ploče pisanjem identične i bez ikakvih dozvola.
No, kome trebaju danas dozvole za bilo šta?
Činjenje nereda na Zemlji protivno je svim objavljenim vjerama. Činjenje nereda na Zemlji protivno je zdravom razumu. Nikako nisam za to da se bilo kome nepravda nanosi. Ne volim kada se bilo kakav nered čini. Ne volim kada neko na ulici pijan galami i urla, a da o drugim neredima ne govorim.
Nisam ni protiv toga da svako na dostojastven način obilježi mjesto gdje su njihovi sunarodnjaci stradali i ubijani. Takvih ploča i mjesta na kojima su ubijani Bošnjaci bi bila puna Srebrenica i Podrinje i cijela Bosna i Hercegovina.
Postavljanje spomenika je obaveza na kulturan, odmjeren i činjenicama i dokazima pokriven način. Nisam za to da se prekraja historija, da se brišu činjenice kao što sa nišana u Višegradu izbrisaše.
Iako je Komunalna policija izdala nalog da se ukloni ta ploča, ona neće biti uklonjenja, kao ni ploča na starom partizanskom spomeniku, kao ni nelagalno postavljen krst na srednjovjekovnoj tvrđavi iznad Srebrenice.
Nada u bolji život
Brojna su spomen obilježja po bošnjačkim selima, a ni na jednom ne stoji da je zločin počinjen od strane srpskih hordi. Na tim bošnjačkim spomen obilježjima uglavnom piše samo – ubijeni u ratu. Riječ genocid se i ne spominje na mnogim od tih seoskih hajr česama. Merhametluk nam ne dozvoljava da možda svojim natpisima na našim spomen obilježjima uvrijedimo neke komšije koji su svjesni šta se u Srebrenici zbilo.
Pojedinic nas svakodnevno vrijeđaju. Što je zaista jadno i tužno.
Ne daj Bože da se smijem tuđoj nesreći, ako to ikada budem uradio neka mi se ista ponovi kao što se desila u julu 1995.
No, pored svega, nada u bolji život postoji, jer s razlogom treba biti ponosan na pojedine čestite ljude. Ja kao žrtva genocida, na dosta Srba sam ponosan. Sretan sam jer pozdravim komšiju Srbina kojeg svakog dana sretnem na klupi u parku pored džamije i našalim se: “Kako je komšo?” On se, smijući, odaziva: “Evo samo da je više živih”. Rekoh, “Ma nemojte tako komšija, bolje recite, evo jedva na dvije noge”.
Vijekovima živimo zajedno, tome su svjedoci broje priče i događaji, tome su svjedoci naše bogomolje koje preživješe sva ta burna vremena ponosno stajajući jedna uz drugu, a preživjeti će ako bog da i ova teška vremena.
Prihvatiti ono što se zaista zbilo
I ne čudi me to.
Ponosan sam i na Bošnjake kojima država nije od Čaršije do Marin Dvora, koji svakodnevno dolaze u Srebrenicu i traže načina kako nama koji tu živimo mogu pomoći. Takvih ima jedan lijep broj. Oni šute i rade, kao pčelice su. A oni koji kritikuju, a iza sebe život od poroka sazdan imaju, oni su najgori i ne čine ništa samo društvo sa pesimizmom truju.
Također, ponosan sam i na mnoge Srebreničane koje svoj rodni kraj nisu zaboravili, koji u dalekom svijetu žive, ali njihova duša je tu s nama u Srebrenici. Često zovu, pitaju za zdravlje i za pomoć da nekome pomognu.
Ljudi ćemo biti još bolji kada ne budemo jedni drugima brojali nacionalni sastav krvnih zrnaca, nego kada budemo gledali ko je dobar, a ko loš. Kada nam bude važnije ukazati ko dobro donosi našoj zajedničkoj domovimi, a ko joj veliku štetu čini. Tada ćemo krenuti naprijed.
Također, moramo se sa prošlošti suočiti kako ona ne bi bila, ne daj bože, povod novih sukoba. Moramo prihvatiti ono što se zaista zbilo. Činjenice i dokaze stvarne, a ne izmišljene. Bježati od istih nikome ne donosi ništa dobro.
Izvor: Al Jazeera