Kao dijete skupljao sam značke. U ta vremena vladalo je nepisano pravilo da svatko nešto skuplja. Jedni su gomilali privjeske, drugi razglednice, treći poštanske marke…
Mene su u toj kozmičkoj raspodjeli zapale značke. I ne sjećam se da onomad, i u jednom domu u kojemu sam bio, nisam negdje na zidu ili u vitrini vidio bar jedan komplet značaka. Negdje su bile nemarno načičkane po improviziranim panoima od stiropora, drugdje uredno složene na plišanim jastučićima.
Kad bih pozabadao značke u rupice na stranicama svojih albuma od skaja, činilo mi se da će tamo zauvijek čuvati sve te sretne priče o zemljama i gradovima, sportskim klubovima i planinarskim društvima, tvornicama i njihovim proizvodima koje su amblematski predstavljale.
Za svaki događaj
Značke su stizale sa svih strana. Roditeljima su ih donosili prijatelji s ljetovanja i službenih putovanja; na sastancima i poslovnim ručkovima dijelili ih poslovni partneri i trgovački putnici; poklanjali bi ih susjedi i rođaci aktivni u raznim amaterskim udruženjima, sportskim klubovima i folklornim društvima…
Svaki imalo važniji događaj – od obljetnice lokalnog šahovskog društva i izložbe pasa do partijskog kongresa i Olimpijskih igara – našao je svoje mjesto na tim komadićima niklovanog, rjeđe pozlaćenog, metala s iglom ili kopčom. Svako poduzeće koje bi držalo do sebe dalo bi izraditi svoje značke i na taj se način reklamirati u ona predinternetska vremena.
Osim kolekcionarske važnosti, sama značka nije imala neku posebnu funkciju. U odnosu na privjesak, na koji ste, kad bi skupljačka strast okopnjela, mogli zakačiti ključeve, a u salvete, koje su uglavnom skupljale djevojčice, umotati sendviče, sa značkama se, baš kao i s poštanskim markama, starim razglednicama ili novčanicama, nije moglo bogzna što.
Pohranile bi se i ostavile da s vremenom dobiju kolekcionarsku, odnosno “tržišnu” vrijednost. Dobro, mogli ste s njima izvesti neku opačinu, ubosti nekoga ili mlađem bratu probušiti balon, ali to bi izazvalo tek trenutni krik i bijes okoline.
Ako je, kao meni, kolekcionarska strast bila posve mlaka, značke bi, spremljene u albume, bile ostavljene na dnu neke kutije ili u zakutku vitrine. Iako sam znao gdje stoje, godinama nisam osjetio potrebu posegnuti za njima.
Tužna sjećanja na propale kolektive
A onda se nedavno sjetih da ih još imam i sa sobom teglim iz selidbe u selidbu, kao jedan od onih tereta za koje čovjek stoput sebi kaže da ga se mora riješiti, no uvijek mu bude žao, pa ga zadrži.
I tako izvukoh tih nekoliko albuma značaka na svjetlo dana, pa, prešavši prstima preko njih, pripalih sentimentalna sjećanja, od kojih mi je odmah zatoplilo oko srca. Pogotovo kad sam vidio one sportske, koje su mi, kao djetetu, najviše značile: s klupskim grbovima engleskih premijerligaša i onim Dinamovim grbom s crvenom petokrakom kraj šahovnice. Ili one bjelosvjetske, s grbovima europskih metropola, te seriju značaka sa sjevernokorejskom zastavom, nabavljenih na jednom davnom zagrebačkom Jesenskom velesajmu.
No, pažnju mi privukoše značke koje mi kao djetetu nisu mnogo značile. Štoviše, najviše su me nervirale iako su u mojoj nevelikoj kolekciji bile uvjerljivo najbrojnije: one s amblemima tvornica, poduzeća, raznih kombinata i njihovih proizvoda.
Gledajući ih, pred očima mi se zavrtio izmaštani film o prošlim vremenima kad je ovdašnja ekonomija cvala, ili bar izgledala kao da cvjeta. Upustih se u putovanje prostorima nekoć jake industrije, tvornica koje su u međuvremenu propale, dok one preživjele danas većinom muku muče. Našao sam značke privrednih giganata koji su otrpjeli tranzicijske potrese ostavši veliki i jaki.
No, pažnju su mi privlačile one posrnulih, manje sretnih kolektiva zapelih u stečajevima, koji su tek sjena svoga predratnog sjaja. I onih ugaslih i propalih. Gledam nasumice te tužne značke: propalo zagrebačko Kamensko (“Kuća evropske mode”), dogorjela osječka Drava (ponajveća europska tvornica šibica), zauvijek ugašena Tvornica duhana Zagreb, poharani DIK Đurđenovac (čiji je namještaj krasio Buckinghamsku palaču), rašiveni čakovečki MTČ i požeška Sloga i zagrebačka Vesna, propali slatinski Gaj i sisačka Segestica, tragični Agrokomerc…
‘Dinosauri’ i pretpotopni simboli
Pa mariborska VEMA, tuzlanska Dita, sarajevski Unis, mostarski Soko, ITES Lola Ribar, Jugobanka, Jugoturs… Danas te značke bodu u srce dok ih se samo gleda.
Poput mnogih spomenutih tvornica, i mnoge su značke izgubile svoj sjaj i pozlatu ili su posve zahrđale. Tko ih još skuplja – pitam se. Nekoć su ih ljudi nosili na reverima sakoa, kao legitimaciju posebne časti i privrženosti poduzeću, klubu, Partiji…
Sjećam se kako je prije nekoliko godina u kupeu vlaka Zagreb – Osijek prekoputa mene sjedio stariji gospodin u demodiranom sakou. Na reveru je imao zataknutu značkicu, koju sam odmah prepoznao, jer sam je i sâm imao u svojoj kolekciji. Značka je bila “pretpotopna” i u današnjim okolnostima nepoćudna: amblem Auto-moto saveza Jugoslavije. Fasciniralo me što je netko još s ponosom i bez nelagode ističe.
A danas čitam na internetskim forumima kako preostale strastvene skupljače značaka nazivaju “dinosaurima”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera