Zloupotreba mrtvih

Broj uklonjenih postova u prvom tromjesečju je za 3,9 miliona veći u poređenju s istim periodom prošle godine (AP)

Neki dan na Facebooku ugledah sliku mrtvog čovjeka i prenerazih se. Ništa čudno, uzvratili bi mnogi, svako malo nas iz medija zaskoči slika mrtvog čovjeka, ubijenog u ratu ili žrtve zločina. I na njih smo navikli, a nažalost i oguglali.

Ali ovdje se nije radilo o tome nego o čovjeku koji je umro u bolnici i čiju je sliku onda porodica postavila na Facebook. Njega, dok leži mrtav u bolničkom krevetu… Kako mi neki morbidni interes nije dao mira, kliknula sam na njegov profil i otkrila da su i prije nego što je umro postavljali fotografije njega u komi. Onako nesvjesnog, prikopčanog na aparate, s cjevčicama koje mu vire iz tijela dok mu se iz usta cijedi pljuvačka… Ali još gore od tog prizora činilo mi se narušavanje njegove privatnosti. Jer otkud članovima porodice pravo da postavljaju te slike – očito je da im on nije dao suglasnost!?

Javno ogoljavanje duše

Riječ „privatnost“ dolazi od lat. riječi „privatus“ i podrazumijeva sve ono što neko želi zadržati za sebe ili za što smatra da drugi nemaju pravo znati. Bitno se podsjetiti ovog značenja jer živimo u vremenu u kojem se ono bukvalno izgubilo i gotovo se izbrisala granica između javnog i privatnog. Sigurna sam da među nama žive ljudi, pogotovo mladi, kojima nije jasan koncept privatnog života niti postoje stvari koje žele zadržati za sebe. Za to su najkrivlji društveni mediji, ali i tzv. ”javne ispovijedi” koje slušamo/čitamo već decenijama.

Popularizirali su ih američki talk shows i odjednom je svako poželio da dobije svojih pet  minuta i ispriča svoju „istinu“. Nekad javno ogoljavanje duše zaista ima smisla, pogotovo kada se radi u terapeutske svrhe i ima katarzični efekat ili vodi ozdravljenju. Koristi i onima koji slušaju, a kojima se desilo isto ili slično. Međutim, puno češće ljudi ispovijedaju banalne i trivijalne stvari, a dešava se čak i da izmišljaju samo da bi dobili na pozornosti.

Vrhunac ovog trenda vidi se na društvenim mrežama. Ljudi na njima dijele svoje stavove o svim mogućim pitanjima, pokazuju hranu koju jedu, odjeću koju oblače, knjige koje čitaju, filmove i serije koje gledaju, svoje fotografije i iz one sfere koju prije socijalnih medija nismo mogli vidjeti, npr. iz spavaće sobe ili kupatila. Dijele slike svojih nasmijanih i filtriranih selfija koji trebaju da postignu iluziju privlačnosti i sreće. Slike svojih bolesti, svojih poroda, utrazvučne slike djece u stomaku, kamenaca u žuči ili čak tumora. Samim objelodanjivanjem svega, ili gotovo svega, privatno se briše i privatno postaje javno.

Primjer biografije Susan Sontag

Naravno, ljudi imaju pravo na to i ono se ne može osporiti, bez obzira kakav stav mi imali o tome.  Problem nastaje onda kada neko drugi zloupotrijebi naše podatke ili pak kada nas više nema tu pa se ne zna da li bismo to željeli. Upravo je takav slučaj s pokojnikom iz bolnice. Jer kako mi znamo da bi on želio da ga drugi ljudi gledaju takvog? Meni sigurno ne bi bilo ugodno i ne bih dopustila da se slike mog mrtvog ili nesvjesnog tijela dijele po društvenim mrežama. A ono od čega me hvata užas jeste da to postane ”normalna” stvar!

Ne mislim na postojanje slika mrtvih ljudi na socijalnim medijima – ta one su već opće mjesto, nego njihovo dijeljenje bez dopuštenja zato što se podrazumijeva da se na to ima pravo. Zato što pravo na privatnost više ne postoji i zaboravilo se šta je ona i bila.

Mrtvi ljudi pogotovo na nju nemaju pravo, a naročito je to slučaj s poznatim ljudima jer nas njihovi životi najviše zanimaju. Prije nekoliko dana promovisana je biografija Susan Sontag, autora Benjamina Mosera. Vijest o tome u medijima je popraćena najavom kako se Sontag trudila u javnosti održati sliku jake žene iako to privatno nije bila.

Navodno se borila sa „izraženim osjećajem neadekvatnosti i bila nesposobna sa svakodnevni život“. Bez namjere da kritikujem ovu knjigu od nekoliko stotina stranica koju još nisam ni vidjela, moram reći da mi je ova najava ubila želju za čitanjem. Jer otkud autoru pravo da tako lešinarski ogoljava ličnost Susan Sontag i „senzacionalistički“ otkriva detalje koje ona jasno nije željela podijeliti s javnošću. Ali otkako je umrla, to pravo joj je oduzeto i biograf je požurio da s čitateljima podijeli što „mračnije i pikantnije“ detalje njenog života.

Nije Sontag usamljen primjer i ovo je danas slučaj s biografijama svih poznatih ljudi.

Mrtvi prepušteni na milost i nemilost

Dubravka Ugrešić je još davno skrenula pažnju na pojavu žutila i u onim novinskim rubrikama gdje ih prije nije bilo i brisanje razlike između ”ozbiljnog i trivijalnog”. Detalji iz privatnih života glumaca zauzimaju prve stranice „najozbiljnijih“ novina, pa je prema tome „logično“ da i lični ili banalni momenti iz života intelektualaca u njihovim biografijama zauzimaju podjednako (ili još bitnije) mjesto kao i  njihova intelektualna dostignuća.

A izloženost detaljima privatnih života s društvenih mreža i porast popularnosti reality showa kao da je od javnosti načinila nezasitu životinju stalno gladnu novih, što škakljivijih, čudnijih i skrivenijih detalja iz života poznatih ljudi. I što god više dobija, apetit joj više raste. I pri tome se taj interes, taj lešinarska potraga za što ličnijim, prljavijim, ružnijim i momentima slabosti, ni ne skriva. Podrazumijeva se da na nju ima pravo. Biografi se pravdaju željom (koja time postaje pravo) svojih čitatelja da saznaju te detalje i pri tome se ne biraju metode koje se koriste pri njihovom saznavanju. Cilj opravdava sredstvo.

I jedino što u tome možemo uraditi mi koji smo još živi, a nismo ni poznati, jeste da branimo svoje i tuđe pravo na privatnost – naravno ako nam je do njega još stalo. Naročito kada se radi o mrtvima jer oni to ne mogu i prepušteni su nam na milost i nemilost. Makar da se zapitamo ako smo ih poznavali, bilo lično bilo kroz djelo, da li bi oni zaista željeli da im se tako otkrivaju životi nakon smrti. Jer čini mi se da na taj način, skrivanjem istine o njihovom životu, više poštujemo život koji su živjeli nego obratno.

Izvor: Al Jazeera