Život u BiH vrijedi 30 feninga

Haris Žiga ne bi smio biti dvostruka žrtva - prvo svojih ubica, a potom i društva, koje će okrenuti leđa njegovom preranom odlasku

Piše: Svjetlana Salom

Sjećate li se ubistva Denisa Mrnjavca prije četiri godine u Sarajevu? Dečko je usred dana zboden nožen u tramvaju.

Javnost je bila zgrožena brutalnim ubistvom gimnazijalca, maloljetnika, koji svoje egzekutore nije ni poznavao. Danas, da je živ, imao bi tek 21 godinu, studirao bi, bio zaljubljen možda, planirao svoje ljetovanje… I imao bi, kako se kaže, cijeli život pred sobom.

Jedini njegov “grijeh” je bio što je ušao u taj prokleti tramvaj pun ljudi, pred čijim očima se prvo odigralo brutalno mlaćenje, a potom i ubistvo. Sarajlije, oni koji nisu tog dana bili u tramvaju, bili su zgroženi odsustvom svake reakcije prisutnih u tramvaju, kalkulirajući da bi neka reakcija mogla značiti i spas života Denisa Mrnjavca.

No, tramvaj je bio tih… Godine su prošle, lica tih nijemih posmatrača utonula su u anonimnost i vlastito propitivanje savjesti o tih nekoliko minuta u životu koji su mogli promijeniti ishod tuđeg, a i njihovog.

Želim vjerovati da ih je ta epizoda promijenila – iskazani kukavičluk transformirala u obećanje dato sebi da nikad više neće stajati po strani kad se zlo dešava pred njihovim očima.

Protestirali smo na ulicama, tražili veću sigurnost građana i uvjeravali sebe da ćemo mi biti hrabriji, ako se ikad nađemo u takvoj situaciji.

Haris Žiga se našao. Heroju odbrambenog rata, 50-godišnjaku, ocu devetogodišnjeg dječaka i mlade udate žene, nije bio problem, nakon rata, svoje herojstvo promptno iskazati i u miru.

Preživio je opsadu, ali ne i ovakvu današnjicu.

U srcu sarajevske Čaršije ubijen je poput mladog Mrnjavca nožem, braneći, kažu komšije, vlasnika trgovine od huligana, narkomana, koji očas postadoše i ubice.

Ljudi bez dosijea

Izgubio je život zbog 30 feninga, koje ti monstrumi nisu imali platiti gazdi za robu, pa su ga počeli maltretirati.

Žigine ubice su ljudi bez policijskog dosijea, javili su mediji. Ali su zato veoma lako odlučili oduzeti život nevinom čovjeku. I kriminalci kalkuliraju – kakvu poruku im je država poslala ranijim hapšenjima i presudama?

Nermin Sikirić je za ubistvo Denisa Mrnjavca osuđen na 10 godina zatvora, a za pomaganje u ubistvu su osuđeni Ademir Lelović i Berin Talić na 15, odnosno 10 godina zatvora.

Nakon Denisa Mrnjavca, mladi Amar Mistrić ubijen je 13. augusta 2009. godine hicem iz pištolja u glavu u ugostiteljskom objektu u kojem je bio suvlasnik. I Amar Mistrić je najprije pretučen, pred očima više svjedoka, a razlog je bio taj što je odbio poslužiti piće, jer je odavno isteklo radno vrijeme ugostiteljskog objekta.

I tada smo protestirali, ovaj put  u manjem broju, tražeći pravdu za žrtvu i kaznu za zločince.

Njegove ubice Edin Vuk i Anel Herak osuđeni su na 16, odnosno šest godina zatvora.

Danas će u Sarajevu Žigini saborci, prijatelji, kolege protestirati. Ne znam koliko će se ljudi odazvati njihovom apelu da se pošalje jasna poruka vlastima da u državi u kojoj jedan ljudski život košta 30 feninga nešto debelo ne štima.

Neki će reći da se ovakve stvari dešavaju svugdje. Narkomana i zlih ljudi ima u svakoj zemlji – i to je tačno.

Ono što, međutim, nas odvaja od uređenih civilizacija jesu zakoni koji čuvaju postulate demokratskih društava kako ne bi zavladala anarhija, kao što to postaje slučaj u Bosni i Hercegovini.

Negdje početkom ove godine, čitam, maloljetna Alyssa Bustamante iz grada St. Martins u američkoj saveznoj državi Missouri oduzela je život devetogodišnjoj susjedi. Dobila je ovakvu presudu: doživotni zatvor, s mogućnošću pomilovanja, uz trideset godina za oružani kriminal.

U vrijeme ubistva imala je samo 15 godina, no sudilo joj se kao odrasloj osobi, zbog proračunatosti i težine zločina.

Posljednji alarm

Porast ubistava u Kantonu Sarajevo posljednih godina alarm je ovom društvu da je vrijeme za temeljne i korjenite promjene u pristupu borbi protiv kriminala.

Nadam se da Haris Žiga neće biti dvostruka žrtva – prvo svojih ubica, a potom i društva, koje će okrenuti leđa njegovom preranom odlasku i zadržati nas u statusu quo.

Njegov čin, koji je vrijedan divljenja, mora biti mjeren adekvatnom akcijom nadležnih – pravosuđa, policije u borbi protiv delikvencije, pa preko obrazovnih ustanova, koje moraju preuzeti veću odgovornost u odgoju mladih.

Njegov čin ne smije biti obezvrijeđen i radi nas samih, jer, u suprotnom, tihi smo saučesnici revizije temeljnih vrijednosti na kojima će počivati ovo društvo, u kojemu će rasti i naša djeca i Harisov sin, u kojemu će gumena lica i okretanje glave od proljevanja tuđe krvi ispred nečijih nogu biti općeprihvaćeno ponašanje.

Izvor: Al Jazeera