Oglasi

Zimski raspust u Srebrenici bez đačkih knjižica

Ovaj zimski raspust srebrenička djeca provode bez dokaza o svome odličnom, vrlodobrim i ostalim uspjesima u školi.
Većina djece za zimski raspust ode iz Srebrenice, koja tada izgleda pomalo žalosno, namrgođeno i pustoAl Jazeera

Piše: Ahmed Hrustanović

Nakon završetka prvog polugodišta ove školske godine djeca u manjem bosanskohercegovačkom entitetu nisu dobila u ruke svoje đačke knjižice u kojima se nalaze njihove ocjene i ocjene vladanja.

Naravno, to djecu uopšte ne brine, jer misle da postoji neki opravdan razlog za to. Djeca uvijek misle da su stariji odgovorniji, pametniji, sposobniji i sretniji. Nažalost kada odrastu shvatit će da to i nije baš tako.

Djecu kao nevina Božija stvorenja odrasli nerijetko koriste u svoje svrhe i postizanje svojih često pogrešnih i neostvarenih ciljeva.

Tako ovaj zimski raspust djeca provode bez dokaza o svome odličnom, vrlodobrim i ostalim uspjesima u školi. Mnogi se neće moći hvaliti sa svojim uspjehom, a opet nekoj djeci je dobro došlo da sakriju svoje sramote.

Radovanje praznicima

Kao i svaki, tako i ovaj raspust djeca jedva čekaju. Kada nastupi decembar onda dane odbrojavaju, raduju se praznicima, raduju se druženju sa rodbinom, jer će roditelji iskoristiti raspust da posjete udaljeniju rodbinu i prijatelje.

Neka djeca ostaju u Srebrenici, ali većina ih ode. Tako da Srebrenica za zimski raspust izgleda pomalo žalosno, namrgođeno i pusto. Zna se desiti da u sred bijela dana prođete ulicom, a da živa Božijeg roba ne sretnete.

Nekome taj mir i melodija prirode odgovaraju. Ponekad cvrkut vrabaca prekine prodorna vika motorne pile koja nekome priprema drva da utopli dom ili kamion duplak pun sirove bukve koji toliko buke proizvede da često pomislim kako grmi.

Kao grom iz vedra neba tako i kamioni puni sirove bukve, hrasta ili jele protutnjaju Srebrenicom. Srebrenica je čaršijica koja ne liči na ostale ni po čemu.

Uživanje u sankanju

Nakon što su došli posljednji dan iz škole i ostavili svoje torbe, krajem istog dana sa svojim roditeljima većina djece kovala je planove gdje provesti ovaj zimski raspust. Neki su na skijalištima diljem Evrope, neki po Bosni raštrkani.

Neki opet, ne vole skijanje. Uživaju u sankanju, kako na sankama, tako na najlonskim vrećama u koje natrpaju suhog sijena i tako niz livade i pute prave stazu za klizanje (ili kako mi u Srebrenici kažemo plazanje).

Ima djece koja svoje raspuste provode korisno po raznim kampovima diljem regije i svijeta, gdje učestvuju u raznim radionicama i druže se sa svojim vršnjacima. Mogu samo da zamislim tu srebreničku djecu kako se nakon upoznavanja sa ostalima pravdaju i ubjeđuju ostale da se u Srebrenici rat završio i da im je lijepo u njoj i da uživaju i ne vide svoju budućnost nigdje osim u Srebrenici.

Tako je sa nama Srebreničanima, ovaj grad nam da puno, a uzme sve od nas, našu dušu naše srce i živote, a da nam svoju ljepotu, smiraj i najtopliji dom.

Nekadašnji život

Sjećam se, dok sam bio dječak, prije rata i prije genocida, u brdima iznad Srebrenice u svome selu na visini uvijek je bilo snijega zimi. Ne znam da li snijega ima i sad, znam da ljudi ni djece i dječijeg osmjeha nema. Često kada padne u novembru do aprila nije ustajao. Nisu ni snjegovi kao što su prije bili. Na tom snijegu bi cijeli dan sa svojom družinom proveo, plazajući se na raznim rekvizitima, od pravljenih drvenih malo na vrhu zakrivljenih skija, do drvenih saonica i drvenih snježnih motora.

Sjećam se, a ni dan danas mi nije jasno, kako sam na nekim klizavim čizmama naslonjen na jedan poduži ljeskov štap spustio se niz cijelo selo, a da nigdje nisam pao. Poslije mi je rahmetli babo na đonovima tih klizavih čizama usijanom željeznom šipkom poprijeko iscrtao šare da se više ne klizaju.

Tako su se nekad raspusti provodili. Pojma nismo imali o odlasku u Evropu, jer Evropa  je kod nas.

Kako danas u Švicarskoj i Austriji razvijaju seoski turizam, a kod nas je još tada bio razvijen.

Budućnost djece

Zadivljujuće je kako su sa starim metodama i tehnikama ljudi zdravije i ljepše živjeli, a danas opet sve čine da se vrate na te metode. Da bi živjeli sa prirodom morate živjeti u njoj, da osjetite svaku njenu promjenu, buđenje i pripremu na počinak.

Neće naša srebrenička djeca imati perspektivnu budućnost osim da se teško izbore za nju, jer na današnju vlast i društvo koje svakim danom propada teško je računati.

Neće naša djeca, kao i sva ostala u Bosni i Hercegovini, dobiti priliku, kao što nisu dobili ni svoje đačke knjižice, da pohađaju prestižne univerzitete u svijetu, jer neko u njihovoj domovini njihov vlastiti jezik naziva nekim svojim imenima i podstiče na sukobe i razdvajanja.

Ne možeš se sam od sebe razdvajati. Jezik bosanski je svima dobro razumljiv i prepoznatljiv, i Bosna već vjekovima je ovakva kakva je, kao trokutić srca moga i nedirnute prirode i društva koje bezobzira na sve nastoje lijepo da žive.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.