Željo, visoki predstavnik BiH u Evropi

Umjesto da ispadne iz lige i da se igrači kupaju „suhim“ šamponom, Željo ima istorijsku šansu da bude prvi klub iz BiH u grupnoj fazi Lige Evrope (EPA)

Piše: Zvonimir Nikolić

Moj otac je čitav radni vijek proveo radeći u ŽTP-u. Ili kako se jednostavno  kaže „na željeznici“. Onda nije ni čudo da smo nekako i brat i ja bili predodređeni da uz oca, navijamo za Željezničar.

Moja neka najranija sjećanja su vezana za onu blistavu generaciju 1971/72, trenera Milana Ribara i šampionski sastav: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. I kao sada se sjećam „plavih vozova“ i navijača Željezničara koji su putovali u Beograd da na utakmici sa Partizanom ovjere titulu.

I ovjerili su je mašala, sa 0:4 u gostima.

Bili smo mi uz svog Želju i kada je jednu godinu proveo u drugoj ligi. Mislim da je ta godina upisana kao godina u kojoj je jedan drugoligaš imao najveću posjetu u istoriji te druge lige. Proradio je onaj navijački inat i išli smo davati podršku našem Želji da se vrati u najviši rang takmičenja.

Tamo gdje mu je i mjesto.

A onda se osamdesetih pojavio jedan sasvim novi tim. Trener Ivica Osim je uspio sastaviti sjajnu generaciju u kojoj su igrali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Nikić.

Ne spominjem Videoton

Generacija koja se objektivno mogla prošetati kroz tadašnje prvenstvo Jugoslavije da u toj generaciji nije bilo toliko mangupa kojima je važnije bilo napraviti dobar potez, raspoložiti i nasmijati publiku, nego što su ganjali rezultat. Bio sam jako ponosan što su u toj generaciji bili i momci iz moje Pete gimnazije, Čapljić, Čurić i Matković za kojeg kažu da je bio talenat kao i ova dvojica ali povrede su učinile svoje.

I onda se dešavalo da u toku važnog takmičenja veliki igrači pronađu angažman u inostranstvu, ali na njihova mjesta su dolazili takođe veliki… Škoro, Mihajlović, Samardžija…

Onog nesretnog Čuhaija i Videoton ne želim niti spominjati, ali ostala je ta legenda o golu u 88. minuti i muk kakav nikad ni prije, a niti poslije, nisam u životu čuo na nekom stadionu.

I rečenica našeg oca koju je izgovorio drhtavim glasom po povratku sa utakmice:

„Djeco moja, ma znate šta, radio bih šest mjeseci džabe, bez plate, samo da je Željo prošao dalje.“

Kuburio je Željo i tokom rata sa rasutim timom. Sa devastiranim i srušenim stadionom. Ali i tada se dizao iz pepela. Bilo je čak i određenih struja koje su namjenski htjele da naš Željo prestane sa radom. Da umjesto njega nastane neki novi klub. Drugačiji.

Ali… Nikada im to nije pošlo za rukom.

Niti će!

Škola fudbala

Poslije rata je ostao upamćen onaj gol Zubanovića u finalu playoff-a sa FK Sarajevom. Navijači Željezničara i danas se rado sjećaju tog 05. 06. 1998. godine kojeg su čak i prozvali Zubandan i slave ga skoro kao državni praznik.

Igrao je Željo i sjajne kvalifikacije za Ligu prvaka. I dočekao na prepunom Koševu sjajni Newcastle. Možda i najveći evropski klub koji je gostovao u Sarajevu nakon rata.

I onda, kada su neki predviđali raspad našeg voljenog kluba, kada su dugovi iz prošlih vremena postali preteški, kada se u druge klubove počeo ulagati za naše uslove veliki novac, pojavila se jedna generacija predvođena Odovićem, a Bogme i Mulalićem.

Generacija sastavljena od mladosti i iskustva. Mladosti  iz Željine škole fudbala. Mladosti koja je prve fudbalske korake pravila na pomoćnom stadionu, navijajući za voljni klub i maštala da jednog dana istrči pred svoje navijače, popularne Manijake.

I uprkos tome što su nas na društvenim mrežama nazivali „kokuzima“ i smijali se neplaćenim računima za struju, vodu, za neka dugovanja prema igračima, Željo se uspio plasirati u kvalifikacije za Ligu Evrope.

I tu je pokazao svoj pravi karakter. Niko od nas nije ni sumnjao da će Željo proći tim sa Malte. I bio je to jedan onako, ugodan izlet. Ipak u drugom pretkolu čekao nas je Ferencvaros. Klub od kojeg je čak i ona šampionska generacija sa početka teksta ispala iz daljeg takmičenja.

I Željo je pobijedio u obje utakmice.

Došao je na red i Belgijski Standard. Velika ekipa u kojoj su rado igrali i najbolji igrači iz bivše Jugoslavije. I prvo poluvrijeme koje je svakom navijaču Želje proizvelo koju sijedu u kosi.

Jer gubili smo sa 2:0 uz prilično lošu i nepovezanu igru.

A onda drugo poluvrijeme iz snova. Kao da su na poluvremenu popili onaj Asterixov napitak. Postigao je Željo gol i malo je nedostajalo da i izjednači. Opet je ta Željina mladost i iskustvo starijih igrača pokazala karakter i dala hiljadama Željinih simpatizera veliku nadu za revanš utakmicu.

Lubenica na +40

I tako, umjesto da ispadne iz lige i umjesto da se igrači kupaju „suhim“ šamponom, Željo ima istorijsku šansu da bude prvi klub iz BiH koji će igrati u grupnoj fazi Lige Evrope. I već sad je Željo zaradio za svoje plate, račune i režije.

I više od toga.

Vraćajući se neki dan sa posla, svratio sam u piljaru kod stadiona i kupio lubenicu. Nahvali mi onaj prodavač baš najveću, brat-bratu 14 kila. I vidim gužva oko stadiona. Pitam nekog momka šta se dešava, kaže mi: „Prodaju se članske karte.“

Tako ja uprtim onu gromadu od lubenice i čekam najmanje pola sata na +40,  da dođem na red da kupim člansku kartu.

Znam da je mojih 20 maraka (10 eura) ništa, ali to je najmanje što mogu učiniti za voljeni klub iako sam se jedva živ vratio kući.

I bez obzira šta će se desiti u četvrtak u revanšu, znam sigurno da će biti puno Koševo i znam da će momci ostaviti srce na terenu.

Jer – Željo je klub koji se voli, za Želju se ne navija.

P.S. Ima BiH visokog predstavnika. Ali ima i još višeg predstavnika u evropskim takmičenjima!

Izvor: Al Jazeera