Želje ‘običnog čovjeka’ i volja za moć

Što može običan čovjek u predsjedniku, to predsjednik ne može (Dragan Kujundži? / Tanjug)

Oni koji pišu dnevnik obično počinju u ponedeljak, ali u Srbiji je sada svejedno koji je dan. Svi već suviše zamorno i frustrirajuće liče jedan na drugi i imaju isti ukus jer je u svakoj čorbi ista mirođija. Ali, ko bi posle 5. oktobra 2000. godine mogao i da nasluti političko i evroptimističko prosvećenje tadašnjeg radikala i ministra informisanja u današnjeg gazdu privatizovane države.

Dakle, neka bude od srede…

Sreda, 20. mart – Ima li danas uopšte smisla pisati bilo kakav ozbiljan tekst o Aleksandru Vučiću, predsedniku Srbije? I gde je granica između Vučića predsednika i Vučića koji je u mandatu šefa države vrlo često sve drugo, a sve manje ono na šta se zakleo „pred Srbijom i svim njenim građanima“, preuzimajući „svetu dužnost i obavezu“,  sa rukom na Ustavu i Jevanđelju.

Kako ga, zapravo, ozbiljno smatrati predsednikom kad, izgleda, više ni sam ne zna kad i kako se obraća javnosti. Da li kao prvi među jednakima, koji „izražava državno jedinstvo Republike Srbije“ (na šta ga obavezuje član 111. Ustava) ili kao vođa Srpske narodne stranke (SNS), kršeći član 115. Ustava (predsednik “ne može obavljati drugu javnu funkciju ili profesionalnu delatnost”) dok, stolujući na mestu šefa države, uteruje predizborne interese u tor svoje stranke?

Ili je on, pak, samo Aleksandar Vučić, „običan čovek“ sa svim vrlinama i manama koje prepoznaju i sociologija i filozofija i medicina. Običan čovek kome zaigraju nervi i emocije, a karakter mu se otme kontroli, pa – iako pred mikrofon stane u ulozi predsednika Srbije – nedopustivom lakoćom za čoveka koji simbolizuje državu, zaspe političke protivnike, oponente i neistomišljenike, nazivajući ih „ološom“, „barabama“, „društvenim talogom“, „lopužama“, „fašistima“…

Nedelja, 17. mart – Dan posle upada demonstranata i nekoliko čelnika opozicije u Radio-televiziju Srbije, poručio je sa pres konferencije – „država neće toleristati nasilje“ i “nasilje neće proći nekažnjeno“. I „šta bi radile neke evropske zemlje“ da im neko maltretira policiju…

I bi hapšenje, kao po komandi! U orkestriranom i navijačkom medijskom terciranju skoro da su raščerečena dvojica performera – reperi Miljan Čičić i Milan Pernat, koji nastupaju pod imenom Pokret ujedinjenih fantoma (PUF). Te subote na protestu „1 od 5 miliona“ rekviziti su im bili električna testera i odsečena grana, ironična aluzija na masovnu seču stabala na Kalemegdanskoj tvrđavi, zaštićenoj zoni istorijskog spomenika prve kategorije. A u udvoričkim medijima – krv u vazduhu, horor u RTS-u, izbegnuta tragedija, pakleni plan, hoće haos…

Od pisaca i čitalačke publike kojoj su namenjena ta štiva, suvišno je bilo i očekivati da testeru i odrezanu granu razumeju kao umetnički komentar urbanističkog iživljavanja na Kalemegdanskoj tvrđavi, na kojoj gradska vlast Vučićeve SNS planira da gradi žičaru.

Ponedeljak, 18. mart – I bejahu presude! Ekspresne – na 30 dana zbog prekršaja javnog reda i mira, a policijski pritvor i pretkrivični postupak osunjničenima za nasilje. Direktor policije Vladimir Rebić potvrđuje da je od 18 uhapšenih njih sedam već osuđeno pred Prekršajnim sudom, a tri su u pritvoru “jer su nasilno ušli u RTS, pretili motornom testerom, razbili staklo, bezobzirno se ponašali prema zaposlenima u RTS-u i policijskim službenicima“.

Istog dana – pritisci opozicije i organizatora protesta na Vučića, traže slobodu za uhapšene ili će demonstranti organizovati sedeljku i dežurstva pod prozorima njegove kancelarije  dok ih ne pomiluje.

Ali, istog dana i nešto neočekivano, čak i za „običnog čoveka“. Na ulice je, tražeći da iz zatvora puste njihovog školskog druga, maturanta Pavla Cvejića, izašlo dvestotinak gimnazijalaca. I najavili su da će pozvati sve beogradske srednjoškolce ako im ne oslobode njihovog prekršajno grešnog i osuđenog druga.

Šta, dakle, ako na ulice izađu i srednjoškolci, nestasali da budu okvalifikovani kao „društveni talog“ i „lopuže“? Jedini epitet koji im se može prilepiti je da su „zavedeni“. Ali – nisu, podržavaju ih i profesori i roditelji.  

Iste večeri mediji su „iz izvora bliskih predsednikovom kabinetu“ najavili su mogućnost abolicije, oprosta, amnestije – kako se već ko snašao.

Utorak 19. mart – „Običan čovek“ je potom na pres konferenciji dobio neočekivano pitanje: „šta tačno“ misli sa tom abolicijom? Zvanično je izgovorio kako ne može uticati na (prekršajni) sud kao predsednik, ali može da kaže „kao običan čovek zašto bih želeo da ti ljudi koji su za prekršaje osuđeni u prvostepenom postupku, u drugostepenom ili apelacionom budu svi oslobođeni“.

Iste večeri  sud je odbacio zahtev tužilaštva za produženje pritvora „testerašima“ osumnjičenim za nasilje, a žalbeni prekršajni sud doneo rešenje da prekršitelji javnog reda i mira mogu da se brane sa slobode. On reče – i bi sloboda!

Što može običan čovek u predsedniku, to predsednik ne može!

Hodao sam te večeri do kuće uz eho vesti da je, eto, taj „običan čovek“ svojom pukom, glasno izgovorenom, željom – oslobodio sve te dojučerašnje huligane koji umalo, skoro za dlaku, da sruše državu.

Subota, 23. mart – Posle dvodnevnog relativnog zatišja zbog službenog puta u Nemačku, u potrazi za „Folksvagenom“,  opet je u medijskom sedlu, lokalno, u Novom Sadu.

I opet, u direktnom TV-prenosu, ispred pet-šest istih mikrofona. I opet sličan rečnik o fašistima i tajkunima, slična patetika, ali dodatna dramatika. Ako je 18. marta tvrdio da je 17. marta bio samo na 11 metara od onih kojima sve u lice može da saspe jer ih se ne boji, u subotu se ta razdaljina smanjila na – šest metara. I opet je sve u lice mogao da im kaže – „ti si fašista, ti si lopuža, ti si tajkunska lopuža“, ne bojeći ih se, jer su se namerili na krivog, a neustrašivog.

Gledaoci kojima nedostaju činjenice – jer je oskudna medijska ponuda da bi ih negde mogli čuti i saznati – nemaju druge osim da tu izjavu dožive kao dokaz kontinuirane drame u kojoj je, svom zlu sveta, štit i prvi ešelon odbrane – predsednik.

Posao me naterao da to čujem, ali sam, utišao televizor. Te večeri, na protestu „1 od pet miliona“ srećem neke kolege novinare i fotoreportere. „I tako, evo, 30 godina“, kažu dok se prisećamo kako smo i pre dve-tri decenije istim poslom izlazili na beogradske ulice.

Prolazeći u kasno subotnje veče pored hotela „Kasine“ setio sam se Danijela.

„Vama u Srbiji nikad nije dosadno“, rekao mi je u jesen 1999. Danijel Krenio, snimatelj jedne švajcarske produkcijske kuće, dok smo sedeli u hotelskoj bašti na Terazijama. Upoznali smo se u vreme sukoba na Kosovu godinu dana ranije, a te jeseni su u Beogradu dosnimavali materijal za dokumentarac o Srbiji posle NATO bombardovanja.

Oui, monsieur Creignou – nama u Srbiji nikad nije dosadno – ali vi u Švajcarskoj ne znate ni kako vam se zove predsednik“, rekao sam tad Danijelu, pre nego što se on vratio u zemlju dosade, a ja ostao u Srbiji koja se tada polako, ali sve izvesnije, kretala ka 5. oktobru 2000. godine.

Nedelja, 24. mart – Na društvenim mrežama pregršt fotografija sa sinoćnog protesta. Hiljade ljudi, ili koliko god – dovoljno da napune Svetogorsku, od zgrade Politike u Makedonskoj do Takovske. Prijateljica iz Meksika, dobrovoljni beogradski izgnanik ‘90-ih, čudi se: „Zašto ovo niko nije pomenuo u svetu? BBC, CBS, CNN, Fox news…“

„Na pogrešnoj smo strani Planete“. Šta drugo da joj kažem. „Ćute, Una, i domaći mediji“.

Pitao sam se šta bi bilo – što je, nažalost, nemoguće – da se bar na sedam dana isključe sve kamere i mikrofoni, da utrnu javne frekvencije? Šta bi bilo da „urednici“ i „novinari“ tih medija prestanu da budu hor klimoglavih evet efendija, koji bespogovorno mumlaju sve što sultan kaže ili pomisli?

Šta bi bilo da se zatamne ekrani privatnih, javnih i ostalih kojekakvih televizija, pretvorenih u ogledala za svakodnevnu kampanju samodovoljnosti?

Setih se i onog mladića iz grčke mitologije koji je, zaljubljeno zagledan u izvor, poželeo da zagrli svoj lik u odrazu vode.

I šta smo to ove sedmice naučili, a da već nismo znali?

Da li je partija šaha sa partijskim drugom i ministrom policije Nebošom dr Stefanovićem, igrana u u Predsedništvu opkoljenom hiljadama demonstranata i obnardovana na društvenim mrežama,  imala više od simbolične poruke – samo vi vičite, mi pomeramo i pione i konje i lovce?

I da li je sad lakše podneti autokratiju, upakovanu u celofan s mašnicom, uvezanu povremenim izlivima isforsirane melodramatike i ofucane patetike?

Ili postaje jasnije da je u Srbiji i istina kao batina – ima dva kraja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera