Prije 160 godina 8. mart je obilježen demonstracijama. Bio je to pokret i revolt žena zaposlenica u industriji odjeće i tekstila u New Yorku zbog niskih nadnica i loših uslova rada. Međunarodni dan žena slavi se zahvaljujući inicijativi Clare Zetkin, a odobrilo ga je 1910. godine u Kopenhagenu 100 žena iz 17 zemalja.
U BiH, pa i na Balkanu, već odavno je 8. mart izgubio svoj izvorni duh i simboliku, zbog čega je i nastao. A to je borba za emancipaciju i ženska prava.
Umjesto da slave ekonomska, politička, naučna i društvena dostignuća, većina bh. žena slavi bukete cvijeća i darove. Ćute i trpe, kao da razloga za borbu nema. A, ima ih više nego ikada; nezaposlenost, nasilje, mobbing na poslu…
Ne sumnjam da će danas aktivistkinje izaći širom svijeta na ulice, one će sigurno tražiti svoja rodna prava. Nego, vi ostale nijeme posmatračice izađite danas na ulice širom gradova, ne brukajte sjećanje na Claru i simboliku duha ovog praznika. Borite se za svoja prava!
Životopis ‘miljenice i duše radničke’
Clara Zetkin je nesumnjivo svojim aktivističkim doprinosom ostavila trag u ženskoj historiji. Rođena pod prezimenom Ajzner (5. jula 1857.) u malom selu Wiederau (Saksonija), Clara je bila uticajna njemačka, socijalistička i komunistička političarka i borac za ženska prava. Ova kćerka seoskog učitelja i domaćice, još kao djevojčica se suočila sa eksploatacijom.
Zahvaljujući vezama svoje majke obrazovala se za učiteljicu. Nastavu je pohađala u Lajpcigu, u klasi gospođe Auguste Šmit, koja se također borila za ženska prava. U tom gradu se upoznala i sa krugom ruskih studenata, gdje je i srela svog prvog životnog saputnika Ossipa Zetkina. U tom krugu su se čitali socijaldemokratski članci i posjećivali kongresi, to će i uticati da se Clara priključi ideji socijalističke partije (SAP) Njemačke. Godina 1878. je upamćena po zakonima i propagandama u Njemačkoj, a kojima je bio cilj gušenje socijaldemokratije.
Zabranjeno je bilo djelovanje socijalnih organizacija i sindikata, sloboda izvještavanja socijaldemokratske štampe. Clara je u periodu od 1878-1882. radila kao učiteljica u Saskoj i Austriji. Zbog svoje urođene energične strasti i beskompromisnog stava zapadala je u konflikte i davala otkaze. Ova hrabra mlada žena bila je svjesna i tada rizika i posljedica. Ni u najtežim životnim okolnostima nije klonula, sačuvala je dostojanstvo i nesalomljivu volju borbe za život. Njen suprug bio je uhapšen nakon policijske racije na tajnom kongresu socijaldemokrata,a ubrzo je i protjeran iz zemlje.
Godine 1883. Clara odlazi u Pariz kako bi bila sa Ossipom. Ona jeste uzela njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega, kako ne bi izgubila njemačko državljanstvo. Kada su živjeli na rubu egzistencije i Clara i Ossip su se borili za svoju djecu: Maxima i Kostju. Preživjeli su zahvaljujući empatiji i drugarskoj solidarnosti svojih ruskih prijatelja, aktivista socijalističkog pokreta.
Nesalomljiva Clara je opet iznova učila. U Parizu je naučila posao novinarke i prevodioca. Proširila je svoje horizonte, upoznala se sa vođama međunarodnog pokreta radnika. Majčinski se brinula za djecu, egzistencijalno izdržavala porodicu i njegovala skoro nepokretnog Ossipa.
Nakon Ossipove smrti 1889. godine, ništa je više ne veže za tuđinu. Ova godina je pored tragedije, upamćena po Clarinom govoru i referatu o pravima žena na II Internacionali, održanoj u Parizu. Ostavila je sjajan utisak i motivisala žene za veće angažovanje u socijaldemokratskom pokretu. U knjizi Pitanje prava žena i radnica, Clara zastupa tezu da su socijalizam i feminizam usko povezani. Veoma je strastveno i oštro branila pravo žene na rad i pred muškim kolegama, jer su oni zagovarali tezu da se rad žena mora ukinuti, jer to umanjuje platu njima – muškarcima.
Retorička vještina, Clarin odgovor za pamćenje
“Oni koji su se svojom čašću pred licem čovječanstva obavezali na oslobođenje, ne smiju dopustiti da cijela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca, a ona će ostati potlačena sve dok bude ekonomski nezavisna. Jedna od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoliko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vrijeme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim rijetkim slučajevima“.
Nakon ukinuća zakona o zabrani socijalista, Clara se 1890. vraća u Njemačku. Godinu dana poslije, udaje se za 18 godina mlađeg Georga Friedricha Zundela, pjesnika i slikara. Dokazala se kao plodan pisac, radeći od 1891. do 1917. godine za ženski časopis Die Gleichheit (Jednakost). Godine 1907. postala je vođa novoformirane Ženske kancelarije u SPD-u. Zalagala se za rodnu ravnopravnost u bukvalnom smislu, jer se zalagala pored ženskih i za prava muškaraca radnika. Izdvajam neke od mudrih Clarinih citata.
- Interesi radnika, kao eksploatisane i potlačene klase su isti u svim zemljama.
- Ne stradaju samo zaposlene žene zbog teških uslova rada i niskih nadnica. Ni radnicima-muškarcima nije ništa bolje.
- Kad muškarci ćute, naša je dužnost da dignemo glas u ime naših ideala.
- Žena proleterka se bori rame uz rame sa muškarcem iz svoje klase protiv kapitalističkog društva.
- Kada muškarca ubiju, na nama ženama je da se borimo za očuvanje života.
Slavna sufražetkinja je 1910. godine na kongresu Socijalističke internacionale u Kopenhagenu predložila da žene svih zemalja jednom godišnje 8. marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine bijelim robljem i zaštitu djece. Clara je zastupala njemačku Komunističku partiju u Reichstagu od 1920. do 1933. godine. Već 1920. (2. jula) održala je govor u Reichstagu, u kojem se poziva na solidarnost sa Sovjetskim Savezom. Sprijateljila se sa Vladimirom Lenjinom na svom prvom putovanju u Sovjetski Savez.
Život i rad u Rusiji
Od 1921. do 1925. godine uređuje magazin Kominterna žena. Od 1924. Clara živi u Moskvi i vodi Sekreterijat žena Treće internacionale. Rusi su je voljeli, ona je u radničkom pokretu već bila heroina i legenda. Oštro i smjelo je kritikovala Staljina, nju “ženu” on nije smio da likvidira.
Na svoj 70. rođendan dobila je brojne nacionalne i međunarodne nagrade. Bila je predsjednica Međunarodne crvene pomoći (1925-1933.). Godine 1932. (30. avgusta) otvorila je sjednicu njemačkog Reichstaga i kao najstarija članica parlamenta održala je govor, gdje je najavila raspad kapitalizma i pozvala je na jedinstvenost protiv opasnosti od fašizma.
Clara je bila i ostala „miljenica i duša“ radnika/ca, aktivistica sve do svoje smrti. Nakon duge bolesti, umrla je 20. juna 1933. godine u dvorcu Archangelskoje u blizini Moskve. Njena urna pokopana je u blizini Kremlja.
Uzor za pokret žena u Jugoslaviji
Još u 19. stoljeću postaje goruće i žensko pitanje, kojim započinje društveno-politička istorija žena na prostorima Balkana. Uglavnom obrazovane žene iz građanskog sloja, smjelo kritikuju konzervativno društvo, bore se za uskraćena politička i građanska prava, za bolju rodno društvenu ulogu žene. U periodu između dva rata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, društveno-političku paradigmu ženskog pitanja sačinjavaju: građanski feminizam, ženski proletarijat (radnički, narodni) i propatrijarhalno zadrugarstvo.
Godine 1919. osnovana je Komunistička Internacionala/kominterna, Socijalistička radnička partija Jugoslavije sa zadatkom da propagira jednakost za žene i muškarce bez obzira na zanimanje, naciju ili vjeru, stvoren je i Sekretarijat žena socijalista/komunista. Te iste godine u aprilu bilo je osnovano nestranačko, feminističko udruženje Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava. Društvo su sačinjavale žene koje su bile aktivne u javnom životu, imalo je i časopis Ženski pokret, koji je izlazio do 1939. godine.
Cilj Društva bio je uključiti što veći broj žena srednjeg staleža, a misija borba za ženska prava. AFŽJ je tokom Drugog svjetskog rata omogućio veću sferu javnog djelovanja žena, glavni zadatak mu je bio politički i kulturno-prosvjetni rad, a ne samo učešće žena u borbi. Četvrti kongres je 1953. godine ukinuo AFŽ, ali je istovremeno osnovao Savez ženskih društava.
Dakle, emancipacija žena ne treba simbolički da se svede isključivo na 8. mart ili druge datume. Borba žena će vječno da traje. To je ženama kao zavjet u amanet ostavila Clara Zetkin.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera