Oglasi

Zaustavljena mladost

Stajali smo i pričali na nekadašnjem ulazu u Kulovića ulicu, zatvorenu betonskom pločom na kojoj je pisalo Pink Floyd.
Danas sam samo tužna do vriska kojeg ne mogu ispustiti iz svoga tijelaEPA

U vrijeme moje mladost, od koje je prošlo trideset godina, Kulovića ulica je u noćnim satima bila zatvorena za saobraćaj. Ulica je, bez obzira na godišnje doba, bila ispunjena mladošću. Vjerovatno će se današnja mladost smijati, ali mi smo satima stajali u toj ulici.

Za njega ne bih mogla reći da je bio najljepši mladić, ali su u njega bile zaljubljene skoro pa sve moje drugarice. Nije bio mnogo pričljiv i za razliku do drugih mladića sa nekom nevjerovatnom sigurnošću, za svojih sedamnaest godina,  nosio je svoju muškost.

Uvijek je stajao naslonjen jednom nogom na zid i ta poza mu je savršeno dobro stajala. Ne znam da li me više nervirala ta njegova sigurnost, vidna nezainteresovanost za sve što se oko njega dešavalo, poneka rečenica obično ispunjena sarkazmom, ili to što je bio apsolutno ravnodušan na moje prisustvo. Vjerovano najviše ovo posljednje.

Poslije smo se svi raštrkali po raznim fakultetima, stekli neka nova poznanstva i rjeđe smo se viđali.

'Tebi ovaj rat ništa ne može'

Bilo je jutro. Lijepo, sunčano. Na ulici je bilo malo prolaznika. Bio je august 1992. godine. Prepoznala sam ga sa dovoljne udaljenosti koja mi je dozvoljavala da brzo pređem na drugu stranu ulice i izbjegnem susret.

Osjetila sam neku vrstu zbunjenosti i stomak je slao čudne signale. Nisam prešla na drugu stranu ulice, iznenadio me njegov osmijeh i ubrzani koraci prema meni.

Na njemu je bila bijela majica kratkih rukava i donji dio uniforme koji je uz njegovo tijelo čuvao kaiš stegnut do posljednje rupice. Bio je mršav. Nosio je ruksak.

Stali smo na nekadašnjem ulazu u Kulovića ulicu zatvorenu betonskom pločom koja nas je štitila od snajperista na kojoj je pisalo Pink Floyd. I ja sam se nasmijala i našla se u njegovom zagrljaju.

Mirisao je na znoj koji mi nije smetao, čak mu je dobro stajo. Kada smo se odmakli jedno od drugog, shvatila sam da smo odrasli. Da smo se obradovali jedno drugom jer smo živi.

Rekao mi je da ide kući, da je bio na liniji, da ima dva slobodna dana. Rekao mi je da jedva čeka da se okupa. Rekao mi je: "Pa mala tebi ovaj rat ništa ne može!". Izvadio je američki lunch paket i ponudio mi da ga uzmem. "Hajde uzmi, dobili smo svi u jedinici."

"Hvala ti puno", rekla sam i nastavila: "E, a da zapalimo?"

'Čuvaj se'

Uvukli smo se u prvi prolaz. On se jednom nogom naslonio na zid. Iz džepa uniforme izvadio zgužvanu kutiju cigareta. Onim istim sigurnim pokretima zapalio je prvo meni, pa sebi sarajevsku Drinu.

Duboko je uvukao prvi dim i baš kao da se nismo našli usred spoznaje o izgubljenoj mladosti pitao me: "I, šta ima?"

Pričali smo o ljudima koje smo poznavali, govorili smo jedno drugom kako rat sigurno neće dugo trajati. Na kraju smo se rastali sa, Sarajlijama poznatom, rečenicom: "Čuvaj se."

Okrenula sam se još par puta za njim. Bila sam sretna i tužna što smo odrasli. Nestalo je one nelagode u stomaku.

Viđali smo se, ne mogu se sjetiti koliko još puta, u toku rata.

A onda sam ja 1994. napustila Sarajevo, pa mu se vratila početkom 1997. godine, vratila sam Sarajevu dvije kćerke. I život je takav, okrutno troši vrijeme, a i nas. Znala sam da je preživio rat, ali ga nisam viđala.

Betonska ploča je sklonjena sa ulaza u Kulovića ulicu. Ulice su pune prolaznika, meni manje paznatih, rijetko razmijenim pozdrave. Vratili su se zvukovi života, tramvaji, automobili, žamor ljudi… vratio se i meni moj izmijenjeni život.

Danas sam samo tužna

Godina je 2019, bio je lijep dan. Proljeće je odlučilo obojiti grad. Ubrzano hodam. Prija mi sunce. Gledam u ljude koji mi idu u susret. Prepoznala sam ga. To je on.

Nije se puno promijenio, pa ko ga ne bi prepoznao, pomislila sam. Lice sam pripremala za osmijeh, a ostala je samo grimasa.

Sreli su nam se pogledi - u mom je bila radost što ga vidim, u njegovom praznina. To je bio on, ali nije bio on. Pričao je glasno, nepovezano, mahao rukama kao da nekog pokušava ubijediti u ono što izgovara.

Ljudi su se pred njim sklanjali, a ja sam stajala kao ukopana. Gledala sam za njim dok se nije izgubio među ljudima, vidjela sam kako ponavlja iste pokrete rukama.

"Pa mala tebi ovaj rat ništa ne može", sjetila sam se…

"Čuvaj se", sjetila sam se…

Sjetila sam se… Iščupalo je sjećanje osjećanja koje sam potisnula. Naš susret kojeg sam samo ja svjesna pokrenuo je ljutnju, nemoć, tugu, prazninu, izgubljen život koji se živi.

Kada smo bili mladi nervirala me njegova sigurnost, vidna nezainteresovanost za sve što se oko njega dešavalo, poneka rečenica obično ispunjena sarkazmom, ustvari najviše me nerviralo to što je bio apsolutno ravnodušan na moje postojanje.

Danas, e danas sam samo tužna do vriska kojeg ne mogu ispustiti iz svoga tijela. Danas, danas bih sve dala da je iz sasvim nekih drugih razloga ravnodušan na moje postojanje.

Čuvaj se - šapnula sam samo za sebe i nastavila da hodam. Nastavio je i on.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.