Piše: Nataša Gaon Grujić
Međunarodni praznik rada, 1. maj, obilježava se kao spomen na velike radničke proteste održane u Chicagu krajem 19. vijeka, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmoro njih je osuđeno na smrt.
Te godine hiljade nezadovoljnih radnika izašle su na ulice, tražili su osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja. Crveni karanfil je simbol njihovog stradanja.
To su historijske činjenice, a 1. maj je, kao i mnogi drugi datumi, poprimio drugačiji dekor od onoga što ustvari jeste.
U mom djetinjstvu, nekim čudom, uvijek su se uspijevali povezati dani, čak i onda kada nije bilo mogućnosti za ovo što zovemo – prenošenje, a to je ono kada 1. maj “padne” u nedjelju, pa se “prenese” na utorak, pa ne radimo četiri dana. Uvijek su se prenosili dani u korist što više neradnih dana.
Neka Sejo obavezno ponese gitaru…
Nisam tada bila najsvjesnija historijskih činjenica i bitnosti ovog datuma u kontekstu radničkih prava, jer sam slušala duge telefonske razgovore mojih roditelja sa svojim prijateljima o sljedećim sadržajima: Ko šta nosi? Ko će kupiti meso, a ko piće? Ko nosi kasetofon, a ko kasete? I da Sejo obavezno ponese gitaru…
Najvažniji dio vijesti bile su vremenske prognoze i sve je bilo puno lakše ako se na karti pojavilo sunce. Išli smo i na more za prvomajske praznike, pa je Makarska često izgledala baš kao Sarajevo, ali s morskom obalom, puna riva Sarajlija. Znalo je “pasti” i prvo kupanje, bez obzira na neugodno hladnu vodu.
Eto, tako se slavio 1. maj.
U to vrijeme radnici su bili sigurniji u svoja radna mjesta. Velike firme su imale i svoja radnička odmarališta na moru. A mi smo u školi za prvomajske praznike crtali zastave i fabrike iz kojih se viorio dim.
Imali smo i školske priredbe, a pričalo se i o Aliji Sirotanoviću, rudaru koji je oborio svjetski rekord u kopanju uglja.
Ne znam da li je istina, ali eto do danas “kruži” priča da mu je Tito na nekom prijemu nudio da izabere automobil koji želi, a on je, u svojoj skromnosti, izabrao “Fiću”.
Kažu i da je njegova unuka rekla da je Alija Sirotanović, kada je umro Tito, plakao tri dana. Ne znam da li je ovo istina, ali da smo o njemu učili kao o velikom radniku, to znam.
Dosta toga se od vremena mog djetinjstva promijenilo, a neke stvari su ostale iste. I dalje se postavlja pitanje: “Gdje ćeš za 1. maj?”
Crveni karanfili više nisu u modi
Tržni centri nude roštilje, ugalj za roštilj, piće, meso po nevjerovatnim, senzacionalnim cijenama. Turističke agencije nude nezaboravna putovanja. Provjerava se vremenska prognoza.
Crveni karanfili nisu više u modi i rijetko ko ih još stavi za rever odijela. Oni su, sasvim nezasluženo, smješteni uz onaj sistem, a onaj sistem uz sve što će obilježiti maj devedesetih.
Ne mogu izbjeći današnji položaj radnika, niti mogu izbjeći činjenicu o broju nezaposlenih u Bosni i Hercegovini. Ne mogu tako lako preći preko vijesti iz Tuzle, o vijestima o propalim firmama širom Bosne i Hercegovine, o neuspjelim privatizacijama, a uspjelim novčanim transakcijama…
Ipak, znam, nekako će se “provući” kreditne kartice na kasi i kupit će se meso i piće po senzacionalnim cijenama. Neki Sejo će negdje ispod nadstrešnice i kiše svirati gitaru. Facebook će biti pun fotografija inovacija s najlonima, jer, već je izvjesno, kiša će padati.
Neki će reći da ovaj praznik ne slave.
Neki će biti na moru.
A to zbog čega je bitan 1. maj ostat će u historijskim knjigama. Koga je još briga šta je nekada bilo u Chicagu i, zapravo, zbog čega bi se trebao slaviti 1. maj?
Izvor: Al Jazeera