Oglasi

Zašto jedan dan ne možemo biti samo ljudi?

Kada počnemo na jednak način tretirati sve žrtve rata, sve majke, tada ćemo naučiti živjeti sa svojom savješću.
Odjednom smo od ljudi punih saosjećanja prema drugima, postali bezočni mrzitelji svega drugačijeg od sebeAl Jazeera

Piše: Zvonimir Nikolić

Ne sjećam se tačno, ali mislim da je to bila 1989. godina. Na našim TV ekranima su se pojavile scene demonstracija u Rumuniji. Narod je postao sit Ceausescua  i digao se Temišvar, digao se Bukurešt.

Jedan detalj je bio posebno specifičan i mučan za nas koji nismo imali priliku da često gledamo nasilje ni uživo, ni na TV ekranima. Detalj batinanja čovjeka sa transparentom i u svijetlo-plavom džemperu. Pao je na tlo, a neki su ga udarali šakama, nogama... njegova glava je onako beživotno izgledala na tom asfaltu.

Znam da su se neki pojedinci (a čuo sam i neki novinari) poslije raspitivali šta je sa tim čovjekom, ko je on, je li uopšte ostao živ?

Tada smo, izgleda, još imali neko saosjećanje, neku brigu za drugog čovjeka.

A onda smo nekako vrlo brzo gledali kako tenk JNA gazi 'Fiću' u Sloveniji, zbunjenog vojnika na odsluženju vojnog roka koji ne zna ni ko na njega puca, niti u koga bi on trebao pucati... uskoro su njih zamijenile scene Vukovara, Dubrovnika...

Ismijavanje žrtava

A mi? Mi smo se još nekako nadali da će nas možda to ludilo i zaobići. Uostalom, nismo nikome ništa loše, ni nažao učinili.

Ali, nije nas zaobišlo.

Naprotiv.

Zlo je upravo kod nas pokazalo svoje najgore lice.

I tako ovih dana slušam vijesti, čitam komentare po društvenim mrežama i pitam se - kakvi smo to ljudi zapravo postali?

Smijati se nad 8.372 žtrve. Ismijavati ljude kojima je nasilno prekinuto djetinjstvo, mladost, ljude koji nisu doživjeli da postanu muškarci, da ostare, ljude kojima su obrisani snovi, nadanja... majke koje nemaju više suza da oplaču svoje najmilije.

Odjednom smo od ljudi punih saosjećanja prema drugima, postali bezočni mrzitelji svega drugačijeg od sebe, mrzitelji svega što ima neki drugačiji predznak. Zapravo bogomolju.

I društvene mreže... puno će ovih dana biti statusa o Srebrenici. Puno će profilnih slika zamijeniti Srebrenički cvijet. Dan-dva poslije vratiće se fotografije večera, fotografije sa jadranskih i inih plaža, ljetni hitovi svih mogućih muzičkih žanrova.

One majke, one oči koje nemaju više suza, ostati će opet same. Do sljedeće godišnjice. Koja neće biti kao ova, jer nije jubilarna. Ostaće narednih mjeseci opet same. Sa svim svojim bolom. I znaće da su ga samo nekoliko dana mogle podijeliti sa ostatkom svijeta.

I skoro svaki grad u Bosni i Hercegovini ima u sebi dio Srebrenice. Ne možda po broju mučki pobijenih ljudi, nego po težini nesreće, bolu, po broju starica koje čekaju sliku svog unučeta koje raste negdje na drugom kraju svijeta, po broju očeva koji nikada neće organizovati svadbu svoga sina, po broju djece koja će u nekoj komšinici zamišljati svoju baku ili nanu.

Sve nas je zadesila jedna velika nesreća. Ali, bar tu nesreću možemo podnijeti kao ljudi i dostojanstveno.

Odati počast ljudima.

Ljudima, a ne pobijenim Bošnjacima.

Jer ubijena su 8.372 čovjeka. Zar su toliko važna njihova imena? To su bili naši sunarodnici. Naše komšije... prijatelji...

Suze svake majke su iste. Na njima nema nacionalne pripadnosti. Na njima ne piše čije su.

Kada jednog dana naučimo da poštujemo suze svake majke, kada naučimo da je svačiji život jednako vrijedan, kada naučimo da smo samo ljudi, kada sami sebe pogledamo u ogledalo.... tada nam neće trebati ničije rezolucije. Neće nam trebati ničije pranje ruku, niti traženje opravdanja za zločin.

Kada se osuđeni ratni zločinci počnu tretirati kao zločinci, a ne kao heroji u vlastitim dvorištima, tek tada možemo reći da smo malo napredovali.

Podijeliti tugu

Kada počnemo na jednak način tretirati sve žrtve rata, sve majke, tada ćemo naučiti živjeti sa svojom savješću.

I oni koji su ubijali ljude i oni koji su im to naređivali u ime neke ideologije.

Tada ćemo možda biti opet oni isti ljudi koji su zabrinuto zvali TV stanice da pitaju šta je sa čovjekom u plavom džemperu.

I kao što na Facebooku pročitah status neke Jelene iz Doboja.... zar niti jedan dan u godini ne možemo prestati biti Srbi, Bošnjaci i Hrvati i biti samo ljudi?

I bar taj dan podijeliti tugu sa majkama.

Iako bi bilo još ljudskije da se Srebrenice ne sjećamo samo 11. jula.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.