Zašto je Zija Dizdarević uhapšen, mučen i ubijen u Jasenovcu?

Zavičajna Fojnica bila je inspiracija u mnogim Zijinim pripovijetkama (Al Jazeera)

Iz šturih biografskih podataka može se saznati samo da je Zija Dizdarević uhapšen u proljeće 1942. i da je nakon kratkog zadržavanja u Sarajevu deportovan u Jasenovac i tamo ubijen. Prvu godinu rata djelovao je u Fojnici i Sarajevu kao ilegalac, a kobno hapšenje dogodilo se samo dan prije nego što se trebao priključiti partizanskim odredima na slobodnoj teritoriji. Pod kakvim je okolnostima uhapšen do danas je nejasno, ali ustaške vlasti u Sarajevu smatrale su Dizdarevićevo hapšenje velikim događajem jer su uspjele zarobiti osobu koja je, kao dugogodišnji deklarisani marksista, ustrajno poticala narod na ustanak, a ilegalnim aktivnostima djelovala protiv politike NDH.

Dizdarević je bio marksista i komunista bez ostatka, bez trunke sumnje u ideologiju socijalizma, a rad na pokretanju revolucije potlačenih narodnih masa doživljavao je kao sudbinu i poziv, nikada kao zanimanje ili dužnost. Ta uvjerenost u ispravnost i nepogrešivost marksističke filozofije privukla ga je ideologiji Komunističke partije i još za vrijeme naukovanja u Beogradu piše članke i skice za eseje u kojima se kritički odnosi prema buržoaskom društvu. Aktivan je u studentskim političkim raspravama, u kojima pokazuje blistavu inteligenciju i nevjerovatnu lucidnost, koja, pomiješana s nepatvorenom strašću, djeluje kao govor izvornog proroštva.

Važna figura ilegalnog pokreta

Vjerovatno ga je ta strast za istinom i pravdom i dovela nazad u Bosnu, gdje ni trenutka ne dvoji da je neophodno da se intelektom, obrazovanjem i javnim ugledom priključi antifašističkom pokretu. O njegovom ilegalnom radu malo se zna, ali važnost njegovog djelovanja najbolje se ogleda u jednoj nesretnoj činjenici, jer Dizdarevića su ustaške vlasti odmah nakon hapšenja poslale u Jasenovac, ne sumnjajući nijednog trenutka da je riječ o važnom čovjeku pokreta otpora, a po dolasku u logor bio je odmah pogubljen, bez suđenja i bez prilike da išta kaže u svoju odbranu.

Okolnosti Dizdarevićevog hapšenja pokrivene su velom tajne, a kako je ustaškim agentima uspjelo da uhvate obučenog ilegalca koji je dobro znao da je bolje poginuti u borbi nego biti zarobljen i dalje je pitanje na koje niko nema odgovor. Vjerovatno je uhvaćen u nekoj zasjedi i vjerovatno u trenutku nepažnje ili bezbrižnosti, na mjestu gdje nije očekivao neprijatelja. U ustaškoj tamnici vjerovatno je bio mučen, jer je to bio način na koji su vlasti NDH postupale s komunistima i partizanima. Bio je tučen, ponižavan, ali je nepokolebljivo šutio jer, da je bilo šta rekao svojim dželatima, historija bi te njegove riječi bezbroj puta ponovila ili kao krimen prema drugovima koji bi se pamtio ili kao ilustraciju strahota zatvorske torture. Mučenje je bilo nezamislivo okrutno, ali i takvom se Dizdarević othrvao ne odavši nijedno ime, nijedan broj, nijednu partizansku tajnu.

Deportacije u logore opisane su u desecima knjiga i sve su sudbine deportovanih slične i sve se razlikuju do najsitnijeg detalja. Svoj put od južne Francuske do logora Buchenwald Jorge Semprún opisao je do u tančine prisjećajući se u Velikom putovanju i progona španskih komunista i zbijenosti u stočnom vagonu i nepoznanice koja se širila sa svakim novim zviždukom ushuktale lokomotive. Njih hiljade, pisat će Semprún, nisu znale šta ih čeka, a kad su se suočili s prvim prizorima Lagera, bili su užasnuti više slikama nezamislivog nego izvjesnošću koja je predskazivala skoru smrt. Ali, kako je izgledalo posljednje putovanje Zije Dizdarevića ostaje neotkrivena tajna, jer o njegovoj deportaciji nema nikakvog traga. Samo se roje bezbrojna pitanja na koja nema pravog odgovora, a predstava o tome kako su izgledali njegovi posljednji sati može se sastaviti samo iz opisa ljudi koji su uspjeli preživjeti slične okolnosti.

Smrt u Jasenovcu

Možda je u Jasenovac otpremljen vozom, možda se i on, kao Semprún, tiskao sa stotinama drugih žrtava u zagušljivim stočnim vagonima. Možda, ali je takva predstava malo vjerovatna jer je NDH bila siromašnija, ruralnija i zločinački brutalnija, pa je vjerovatnije da je prevezen u kamionu, možda u polusvjesnom stanju, isprebijan, ugruhan, sav krvav i obeznanjen.

Primo Levi u knjizi Ako je to čovjek opisuje svoj dolazak u Auschwitz, naglašavajući besmisao tog mjesta i opisujući svoju dehumanizaciju i postupnu animalizaciju. Ali, Dizdarević je bio toliko kratko zatočen u Jasenovcu da nije stigao proći ni proces preobrazbe iz čovjeka u zatočenika Lagera. Ustaše su ga ubile odmah po dolasku, udarcem maljem u glavu, ili presijecanjem grkljana – on je bio smaknut ili zaklan prije nego što je upisan u logorske evidencije i prije nego što je osjetio sav užas endehazijskog nacizma.

Njegova je sudbina slična sudbini Brune Schulza samo naizgled, u nekim osnovnim crtama. Obojica su bili prozaisti istančanog lirskog senzibiliteta, obojicu su uhapsili nacisti i ubili u koncentracijskom logoru, ali Schulza su “zgrabili” na nekoj željezničkoj stanici ne znajući da je pisac i slikar, ustrašenog, zbunjenog i u nevjerici. Pred svojim krvnicima drhtao je od straha, nijem i nepokretan i kriv zato što je Jevrej; Dizdarević je bio prkosan, odmetnik, samosvjesni komunist za kojeg nije bilo nikakve dileme o tome ko su ustaše i kakva je endehazijska vlast. Bila je to otvorena obostrana mržnja, a Dizdarević je bio neustrašiv u odlučnosti da smrt prihvati kao žrtvu neophodnu da se pobijede okupatori i njihovi pomagači.

Dizdarevićeva književna zaostavština je nevelika, ali izuzetna po značaju i neponovljivosti. U pripovijetkama je nastojao prikazati svijet bosanske kasabe okamenjen u jednom trenutku prošlosti koja odbija postati historija. Borba sila napretka utjelotvorenih u silama komunističke revolucije i anahronosti tradicije koja nastoji sačuvati privilegije nekolicine nesposobne uvidjeti dijalektičke neminovnosti promjene idejna je suština Dizdarevićevog pisanja. Detaljni opisi, plastični dijalozi i talent za isticanje neprimjetnog detalja odlike su Dizdarevićevog književnog prosedea i upravo je tim tehnikama uspio dočarati život Fojnice, arhetipske bosanske kasabe, koja se našla na historijskoj vjetrometini.

Prosanjane jeseni

Prosanjane jeseni knjiga je veća od Dizdarevićevog života; to je književnost koja pripovijeda i o životu i o smrti i o prolaznosti vremena u mjestu gdje se na vrijeme gleda kao na neku olovno tešku i nedokučivo zagonetnu planinu. U toj knjizi prelamaju se sve težnje mladog književnika i sve njegove literarne žudnje i fantazme s njegovim revolucionarnim temperamentom i što je u književnosti bio skloniji fragmentarnosti, lirizmu i panteističkoj meditaciji, to je u stvarnom životu bio žustriji, pragmatičniji i fanatičnije odan svojim ideološkim uvjerenjima.

Iako je rođen u Vitini kod Ljubuškog, u bukoličkom dijelu surove Hercegovine, Fojnicu je smatrao jedinim domom i baš je nju ovjekovječio opisujući je, kritički i s mnogo ljubavi, u većini svojih pripovjedaka. Tokom školovanja u Beogradu prijateljevao je s Brankom Ćopićem i možda je baš na njega mislio u svojim posljednjim trenucima, možda su mu se u mislima javili zimzeleni predjeli njegovog fojničkog zavičaja, a možda je u nekom suludom magnovenju vidio i široko ljubuško polje i Vitinu, pradomovinu njegovih Dizdarevića.

Današnji spomeni Zije Dizdarevića nisu vrijedni veličine njegovog djela ni njegove lične žrtve položene na oltar slobode. Osim slučajnih spominjanja njegovog imena, gotovo nikoga ne zanimaju pitanja njegovog zatočenja i smrti. Možda je budućim pokoljenjima ostalo da raskriju sve tajne isprepletene oko njegove zagonetne smrti i možda ćemo jednog dana tačno znati zašto je bio prokazan, uhapšen, mučen i ubijen.

Izvor: Al Jazeera