Zašto je diploma (ne)važna

Na fakultetu se usvaja određena naučna metodologija, razvija kritička svijest i vježba razmišljanje (Getty Images)

Zadnjih nekoliko mjeseci slušamo o diplomama. Pokreću se revizije diploma zaposlenih u javnom sektoru, poništavaju konkursi na kojima su bili primljeni oni s nedovoljnom stručnom spremom, propituju se akademske kvalifikacije osoba postavljenih u diplomatsku službu…

I baš svi imaju svoj stav o ovim pitanjima i o njima se, kao i o svemu ostalom, raspravlja na društvenim mrežama. Jer otkako se za slobodu i pravo na mišljenje počelo smatrati sve izgovoreno, ma koliko glupo, neprimjereno ili neetično bilo, kruške i jabuke nikad nisu bile više pomiješane, a sistem vrijednosti manje jasan. Pri tome onaj postulat da bi prije izricanja mišljenja trebalo posjedovati i neko znanje, pripada prošlosti koje se nostalgično prisjećamo, i moglo bi se zaključiti i da je mišljenje glasnije što je praznije.

A u toj sveopćoj kakofoniji mišljenja od kojih sva polažu na legitimnost i ravnopravnost, odavno se udomaćilo i ono o bezvrijednosti fakultetskog obrazovanja i diploma. Na diplome se gleda potcjenjivački, a ljude koji studiraju na javnim fakultetima naziva budalama. Za to dijelom postoje i opravdani razlozi. Nakon rata i u BiH i u regiji počeli su nicati privatni fakulteti, osmišljeni kao biznis projekti iza kojih više stoje profitersko-politički interesi, nego humanistički ideali sticanja znanja. Na njima nerijetko predaju profesori sa sumnjivim referencama, a podrazumijeva se da diplomu dobiju svi koji ih upišu. Široko popularna je i kupovina diploma, a one nisu čak ni skupe.

Na cijeni praktično i specijalističko

Naravno, među privatnim fakultetima postoje razlike u kvaliteti, a stvar nije bolja ni sa javnim koji su zatrovani nacionalizmom, korupcijom i nepotizmom. Kako je njima zatrovano i sve ostalo, diploma sama po sebi u konačnici ne znači puno i za dobijanje posla su bitniji stranačka afilijacija ili druga ”neakademska štela”. Otud je posve razumljiv takav odnos prema cjelokupnom akademskom podvigu.

I nije to problem samo u BiH i u određenoj mjeri je prisutan i globalni neakademski trend. Živimo u vremenu u kojem se najviše cijeni praktično i specijalističko, instant, znanje koje se lako i brzo može unovčiti. Možda je to najviše slučaj zbog ekspanzije IT sektora. Na internetu postoji mirijada kurseva na kojima možemo brzo i besplatno, ili veoma jeftino, usvojiti neko znanje/vještinu i za to dobiti certifikat.

Bogovi Silicijske doline, Steve Jobs, Bill Gates i Mark Zuckerberg, ljudi su koji nisu završili fakultete, ali su i pored toga postali milijarderi. Naročito su programeri ti od kojih se ne zahtijeva fakultetska diploma nego se samo traži da pokažu znanje. U seriji „Silicon Valley“, komediji koja predstavlja aktuelni tehnološki svijet, prilično se efektno pokazuje prezir koji neki tehnološki magnati imaju prema fakultetu – likom fiktivnog multimilijardera koji neće ni da priča s inžinjerom koji je završio fakultet, a kamoli da ga zaposli u svojoj firmi.

A upravo su ovakvi ljudi uzori mnogim mladim generacijama. Međutim, tu se zanemaruje jedna bitna stvar, a to je da su Jobs i Gates, pa i Zuckerberg bili pioniri u oblasti kojoj zvanični fakulteti još nisu bili dorasli. Osim toga, cilj fakultetskog obrazovanja u pravom smislu riječi nije diploma sama po sebi, nego sve ono što joj je prethodilo. Fakulteti su od svojih početaka  bili osmišljeni kao institucije koje nude znanje i imaju određenu humanističku pozadinu.

Miljama daleko od srednje škole

Ljudi koji su upisali fakultete i onda na njima proveli najmanje četiri godine, nisu samo dobili diplome, njih je taj proces neminovno promijenio. Jer koliko god da je određeni fakultet loš i podložan kritici, on opet od polaznika zahtijeva određeni nivo mentalnog truda, posvećenosti, discipline i pokazanog znanja ili usvojene vještine. Drugim riječima, studiranje je samo sebi cilj i zbog samostalnosti koja se od nas očekuje miljama je daleko od srednje škole. Na fakultetu se usvaja određena naučna metodologija, razvija kritička svijest i vježba razmišljanje. Studiranje nam pomaže da bolje shvatimo određene stvari i vrijedi, iako to možda zaboravimo nakon što provedemo godine u traženju posla jer nam diploma ne predstavlja puno na tržištu rada.

Sama posjedujem dvije fakultetske diplome: psihologije i komparativne književnosti i bibliotekarstva. Ova druga je u nekom praktičnom smislu zaposlenja skoro potpuno beskorisna i ne pruža puno šansi ljudima koji je imaju. Društvu je potreban samo određeni broj bibliotekara, a za to zanimanje danas u BiH ni ne treba završiti fakultet, nego samo nekoliko dodatnih ispita. Zato je studiranje komparativne književnosti jedan sasvim entuzijastičan, gotovo romantičarski potez (skoro kao i filozofije), ako pretpostavimo da znamo šta nas čeka nakon diplome.

U praktičnom smislu, imala sam sreće jer sam završila i psihologiju, ali uvijek govorim da mi je ono što sam naučila na studiju komparativne važnije od svake diplome. Meni je taj fakultet zaista pomogao da artikulišem kritičku svijest i produbim znanje o svijetu u kojem živim. Dakle, iako mi ta diploma nikada ničemu nije poslužila, vjerujem da bih bez nje danas bila drugačija osoba i drago mi je što je posjedujem. Ona mi služi kao podsjetnik svega što sam naučila u te četiri godine.

Potcjenjivački odnos prema fakultetu

I utoliko mi više smetaju stalne relativizacije i obezvrjeđivanje studiranja i diplome, ako ona ne vode nekom konkretnom materijalističkom cilju. I fakulteti i diplome su važni, a to što živimo u sredini u kojoj oni ne znače i dobijanje posla i u kojoj je iste moguće kupiti, predstavlja drugu stranu medalje. Također, ovo ne znači ni da pravim kategoričnu razliku između privatnih i javnih fakulteta i jedina razlika koja me zanima jeste ona u smislu promjene do koje studiranje dovede osobu. Sasvim je realno da neki privatni fakultet, pa i onaj u Travniku, završi iznimna studentica, čiji profil odgovara i onom Ivy League fakulteta, ali i da najviše rangirani fakultet završi neko od koga se sve to godinama uspješno ”odbijalo”.

Relativizacije i pojednostavljivanja, te crno-bijeli pogled na svijet, nisu prihvatljivi ni u ovom smislu kao ni onda kada se generalno odnose na diplome i fakultetsko obrazovanje. Inače, čini mi se da je ovaj dominirajući potcjenjivački odnos koji danas vlada prema fakultetskom obrazovanja samo drugi ekstrem onog drugog, ne tako davnog, odnosa strahopoštovanja i mistifikacije koji su neobrazovani ljudi imali prema fakultetima. Jer radi se o suprotnom polu istog sentimenta, opterećenog kompleksima, frustracijama i nejasnim konceptima, te se u toj mjeri više odnose na osobu koja ga osjeća/izriče nego na sam fakultet i diplomu do koje vodi.

Izvor: Al Jazeera