Zašto Hrist ne bi mogao dobiti Orden svetog Save

Zapravo, većina dobitnika crkvenih odlikovanja nije se bavila svetiteljima čije je ordenje dobila (Kristina Štedul Fabac / Pixsell)

Ma šta zlobnici tvrdili, ma koliko se otpadnici od vere trudili da dokažu suprotno, istina je da je Srpska pravoslavna crkva izuzetno darežljiva institucija. Možda SPC nije previše aktivna u osnivanju narodnih kuhinja, možda ne olakšava siromašnima život ili se ne trudi da zbrine beskućnike, možda ne pomaže potrebitima, ali zato deli crkvena odlikovanja i šakom i kapom, i omoforom i kamilavkom. Sve što zakida na humanitarnim delatnostima crkva višestruko nadoknađuje na dodeli odličja.

Nedavno je Milovan Vitezović postao ponosni laureat Ordena svetog Save, koji je primio iz ruku patrijarha Irineja, lično i personalno. Jeste da je orden tek drugog stepena, ali greje verničko spisateljsko srce kao da je prvog; nije crkveno odlikovanje radijator, pa da bude presudno koliko ima stepeni. Vitezović se već godinama intenzivno bavi svetim Savom, napisao je o svetitelju bar hiljadu kič-stranica, pa su mu crkveni oci velikodušno oprostili grehe iz mladosti, u kojoj je, zaveden levičarskom doktrinom i bogatim honorarima, pisao scenario za seriju o socijaldemokrati Dimitriju Tucoviću ili scenario za film o komunisti Filipu Filipoviću.

Važno je da se Vitezović prestrojio na vreme, još u novembru 1988. godine, na Miloševićevom mitingu na Ušću, gde je izveo solo tačku i lansirao slogan “Dogodio nam se narod”. Od vere u svetog Slobu do vere u svetog Savu bio je tek jedan korak, koji je Vitezović prevalio u pravi čas (uvek je imao sjajan osećaj za tajming), što je na kraju rezultiralo ordenom. Pa posle kažu da se promena veroispovesti ne isplati! Nije uzalud Predrag Čudić u pesmi “Kritika izveštačenog rodoljublja” našeg laureata nazvao “Vitez Patriota, pesnik s tri života”.

VIP dobitnici crkvenih odličja

Ne mora svaki dobitnik Ordena svetog Save i drugih crkvenih medalja da piše hagiografske spise, nije Crkva tako isključiva. Zapravo, većina dobitnika crkvenih odlikovanja nije se bavila svetiteljima čije je ordenje dobila. Dovoljno je ovlaš pogledati spisak časnih dobitnika, pa zaključiti da SPC, osim spisateljske neveštine, nagrađuje i druge pravoslavne kvalitete.

Orden svetog Save dobili su još i kontroverzni biznismeni Bogoljub Karić, Miroslav Mišković i Slobodan Radulović, zatim nekadašnja Miškovićeva desna ruka Milka Forcan, razni privrednici, poput Draška Petrovića (dok je vodio Telekom), Marka Petrovića (Dunav osiguranje) ili Obrada Spremića (Simens), političar i gospodar Jagodine Dragan Marković Palma, beloruski diktator Aleksandar Lukašenko, ruski ambasador Aleksandar Konuzin, vlasnik Rusije Vladimir Putin i njegov doglavnik Dmitrij Medvedev.

Orden svetog cara Konstantina imali su čast da ponesu na junačkim grudima i načelnik Generalštaba Ljubiša Diković, Dušan Bajatović (direktor Srbijagasa), Dragan Šutanovac (dok beše ministar odbrane) i Nebojša Bradić (dok je držao portfelj kulture u vladi). Ako se bogopodobnost meri brojem crkvenih odlikovanja, onda je apsolutni olimpijski šampion vere u Srbiji Velimir Ilić, šef Nove Srbije. On je uspeo da sakupi čak pet odličja: Orden svetog Save, Orden svetog cara Konstantina, Orden svetog Stefana Prvovenčanog, Orden svetog vladike Nikolaja i Orden svetog Simeona Mirotočivog.

Sveta perionica prljavog novca

Orden svetog kralja Milutina (to je onaj što ga je Dante smestio u pakao zbog krivotvorenja novca) dobijali su razni privrednici, pa Milorad Dodik i njegov dvorsko-entitetski umetnik Emir Kusturica, ali i preduzeće “Mat kompani”, čiji su vlasnici braća Šarić, po zanimanju dileri droge. Braća su dala pare za izgradnju hrama svetog Georgija u Pljevljima, a crkva poklonjenom novcu u poreklo ne gleda. Ključna ktitorska dogma doneta na tajnom finansijskom saboru ionako kaže da nijedna novčanica ne može da bude toliko prljava da Duh Sveti ne može da je pročisti.

Tajanstvena božanska sila deluje efikasnije od najboljeg sredstva za čišćenje i uklanjanje mrlja. Dovoljno je da Duh Sveti kaže “Cilit beng!” i prljavština nestaje kao Božjom rukom odneta. Crkvi je sasvim svejedno da li je donirani novac stečen ilegalnim delatnostima, trgovinom narkoticima i pratećim ubistvima ili legalnim – izrabljivanjem mizerno plaćenih radnika ili na neki treći način – na primer, otimačinom iz budžeta. Čim se novac upotrebi u bogougodne svrhe, odmah postaje čist kao suza. Bogougodne svrhe, naravno, nemaju veze s pomaganjem sirotinje – siromašnima ionako ne vredi davati pare jer sve potroše – već isključivo s izgradnjom velelepnih hramova i sličnih objekata za praktikovanje ljubavi prema bližnjem.

Da bi neko dobio crkveni orden, mora da bude bogat, moćan ili bar ideološki podoban. Ko nema bar jednu od ove tri hrišćanske vrline može da zaboravi na pravoslavna odličja, a ni mesto u raju nije mu baš zagarantovano. Ko je darežljiv prema crkvi, ko ne cicijaši već otvara buđelar zarad spasenja svoje duše ili pruža političke usluge koje su kleru potrebne taj može da računa i na ordenje s imenima svetitelja, ali i na VIP ložu u rajskom naselju.

Većina vernika može samo da sanja o ovakvim priznanjima, njihovi su prilozi premali da bi uopšte bili uvršteni među kandidate za dobijanje značke s likom svetog ovog ili onog. Možda to i nije tako loše, jer po ovako strogim propozicijama ni Hrist, kad bi se kojim čudom pojavio među nama, ne bi mogao da dobije neko crkveno odlikovanje. Zapravo, Sin Božji bio je sušta suprotnost pritežaocima raznih crkvenih priznanja.

Loš kandidat za orden

Hrist je bio puki siromah, takoreći, golja bez igde ičega. Ne samo da nije imao kompaniju koja bi mogla da otvori kesu za izgradnju hrama već je napustio i stolarsku radionicu da bi propovedao jevanđelje. Po današnjim merilima, bio je nezaposlen i kao takav potpuno nezanimljiv crkvi. Umesto da vredno privređuje i daje novac sveštenicima i farisejima, postao je skitnica koja luta od mesta do mesta i priča neke čudne priče, teško razumljive ondašnjem sveštenstvu.

Za razliku od dobitnika crkvenih odlikovanja, Hrist se uopšte nije kretao među elitom i vipovcima – naprotiv. Uglavnom se držao ribara, carinika, bolesnih, siromašnih i ljudi sa društvenog dna. Bogatima nije dodeljivao ordenje već je od njih zahtevao da se odreknu svog bogatstva ako žele da ga slede. Poznata je njegova izreka da je lakše kamili proći kroz iglene uši negoli bogatašu ući u carstvo Božje, koju crkva iz samo njoj znanih razloga još uvek nije proglasila apokrifnom.

Ne samo da se Hrist nije trudio da postane kandidat za neko crkveno odličje već je i druge nagovarao na zlo, ubeđujući ih da se ne brinu previše za stvari zemaljske i da se ugledaju na ptice nebeske koje niti seju niti žanju, a hrani ih Otac njihov nebeski. Trgovce i slične privrednike nije nagrađivao medaljama već ih je bičem izgonio iz hrama. Jasno je da Hrist ne bi imao nikakve šanse da dobije neko crkveno odličje, a ni apostoli ne bi prošli ništa bolje.

Dobitnici ordenja treba da budu ponosni zbog činjenice da su postali nosioci verskih priznanja koja ni osnivač dotične religije ne bi mogao da zasluži. Uostalom, da se taj Hrist uopšte nešto pita u crkvi, odličja bi se dodeljivala po sasvim drugačijim kriterijumima, o čemu svedoči i jedna priča iz Jevanđelja po Luki (21, 1-3): “A kad pogleda gore, vide bogate ljude kako stavljaju svoje darove u kovčeg za priloge. A vide i jednu siromašnu udovicu kako stavlja tamo dve lepte i reče: ‘Zaista, kažem vam: ova siromašna udovica stavila je više od svih, jer su svi ovi priložili dar Bogu od svoga izobilja, a ona je od svoje sirotinje stavila sve što je imala za život.'”

Srećom, Hrist nikada ne svraća u crkvu, tako da Sabor i Sinod mogu mirno da nastave sa dosadašnjom praksom dodeljivanja crkvenog ordenja. I da se usrdno mole da Bog ne postoji.

Izvor: Al Jazeera