Oglasi

Zašto djeca ne idu sama, već ih roditelji vode u školu?

Roditelji nisu dolazili po nas nakon nastave, niti u toku zime, u toku kraćih dana...Danas je sve drugačije...
Djeca su vojska najjača, ali se za tu vojsku jako brinemoReuters - Ilustracija

Piše: Nataša Gaon Grujić

Porazno sam juče čitala tekstove o organizovanoj đačkoj posjeti kraljici turbo folka, da se ne lažemo, ovih prostora, koja je završena poklanjanjem njenog CD-a, ali sa autogramom, što, valjda, daje dodatnu vrijednost tom činu.

Dok gledam kako neka nova mladost sa mikrofonom dokazuje svoje pjevačke sposobnosti i čekaju na prijeki sud kraljice zabave, ja uvijek pomislim kako se malo šta promijenilo, i kako je mladost, koje više nema, jednako stajala i čekala prijeki sud njenog muža, kriminalca, ubice. Jedina razlika u prizoru je što im on nije pričao o trilerima i falsetima.

A onda sam se sjetila sa kojim uzbuđenjem sam čekala moj prvi odlazak u školu, onaj dan kada sam postala prvačić.

Noć ranije, na naslonu stolice bila je pripremljena garderoba, bijele ABC čarape i nove cipele. Bila sam, tako obučena, već u 6 sati ujutro, budila roditelje u strašnoj panici da ćemo zakasniti. Škola u kojoj ću završiti svoje osmogodišnje obrazovanje se, još uvijek, gradila, tako da smo morali pješačiti nekih petnaest do dvadeset minuta do škole, koja danas nosi ime po učiteljici Fatimi Gunić.

Na školskim klupama dočekalo nas je nešto što je mene, najviše, podsjećalo na razglednicu na kojoj je pisalo – Sretan ti početak đače.

Samo taj prvi dan mama i tata su me otpratili do škole, poslije su sva djeca iz ulice išla u školu sama, bez roditelja, ali sa drugarima iz razreda.

Svi smo nosili ključ od kućnih vrata oko vrata. Taj „lančić“ pravile su mame, tako što su kroz rupicu na vrhu ključa provlačile gumu, onu istu koja se kupovala na metar, te na vrhu pravile jaki čvor. Vjerovatno taj ključ ovo vrata najbolje simbolizira sigurnost tog vremena. Nastavu smo, zbog brojnosti učenika, pohađali u dvije smjene. Djeca u plavim keceljama i torbama na leđima koja su se  kretala iz pravca škole i spremala za igru, uvijek su dobacivala đacima iz druge smjene, „Ni bi sada u školu!“

Roditelji nisu dolazili po nas, nakon nastave, niti u toku zime, u toku kraćih dana. Ni roditelji, a ni djeca nisu se bojala mraka kojeg vežemo za loše događaje na ulici. Tada smo svi znali onu, poznatu, dječiju pjesmicu:

„Od kuće do škole
Od škole do kuće
Uvek se ponešto šapuće, šapuće
Tiho tiše, tiho tiše k'o padanje kiše...“

Uskraćeni za šaputanje

Danas stanujem na Grbavici i to pored dvije osnovne  škole. U poslijepodnevnim satima parking  ispred zgrade je zakrčen automobilima.

Roditelji čekaju djecu. Nekada opsujem, onako sočno, jer ne mogu naći slobodno mjesto i parkirati automobil. Ta gužva traje sve dok dječica ne izađu iz škole, brže-bolje „ulete“ u automobile svojih roditelja koji ih voze kući. Shvatila sam da su djeca danas uskraćena za šaputanje od kuće do škole od škole do kuće. Vjerovatno nisu čuli za pjesnika Dragana Lukića, ali su čuli za nedavni, kao tvrde, neki, portali, pokušaj otmice dječaka i uznemiravanje djevojčice u Sarajevu. Upoznata su djeca i sa terminima kao – kriminalac, lopov, kidnapovanje, ubistvao...

I dok je moja generacija znala stihove dječijih pjesnika, vraćala se sama iz škole, danas roditelji u strahu dočekuju djecu, a taj strah postaje dio dječijeg straha.

Ja i danas čuvam „razglednicu“ sa ispisanim riječima - Sretan ti početak đače, a neka djeca CD sa autogramom kraljice zabave. 

Za kraj poslužit ću se poznatim stihovima, naravno ne iz turbo folk hitova, "Djeca su vojska najjača", ali se ja za tu vojsku jako brinem, jer, sve češće, šapućemo strahove velike i male...

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.