Zapošljavanje po zakonu političkih elita

O nepotizmu će prosuđivati javnost jer za to ne postoji sankcija u Krivičnom zakoniku, piše autor (Al Jazeera)

Poznata je anegdota kad je jedna djevojka (tek što je završila fakultet) došla na razgovor za posao u važnoj državnoj službi. Direktor, iskusni partijski kadar, pita je: “Od toliko dobrih privatnih firmi zašto se želite baš kod nas zaposliti?”, a ona mu kaže: “Daj, tata, nemoj mi postavljati tako glupa pitanja.”

Nedavni slučaj Fadila Novalića, predsjednika vlade bh. entiteta Federacija BiH, odnosno, njegove kćeri Ade Novalić, donekle je drugačiji, ali je suština slična ili ista. Novalićevu ulogu u tom neduhovitom vicu preuzeo je stranački kolega Esad Mahmutović, direktor Finansijske informativne agencije (FIA), koji je (tatinu mjezimicu) zaposlio. Usput je dosadnim novinarima i ljubomornoj javnosti kratko odgovorio: “Sve je po zakonu!”

Naravno, čovjeku treba vjerovati (direktori državnih firmi su pošteni dok im se ne dokaže suprotno), ali sam se, ne znam zašto, nadao da će slijediti i nastavak te omiljene i ofucane fraze naših političara kad naprave nešto kriminalno ili etički sporno: “Neka institucije rade svoj posao!” Ako bi to izgovorio, možda bi se neko od nadležnih “usudio” pogledati ima li tu elemenata krivičnog djela. Naprimjer, sukoba interesa, klijentelizma, političke ili neke druge korupcije… Nepotizam će prosuđivati javnost jer za to ne postoji sankcija u Krivičnom zakoniku (nisu oni toliko ludi da glasaju za zakone koji njima mogu škoditi).

Nepotizam preživio sve ideologije

Samo političari, funkcioneri i njihovi ljudi imaju mogućnost zapošljavati svoju djecu ili rodbinu u državnoj službi. Preko veze i bez konkursa. Ili s namještenim konkursom (kad se unaprijed zna ime kandidata, a provodi se forma da bi sve bilo “po zakonu”).

Fadil Novalić nije u tome nikakav izuzetak (radili su to i Željka Cvijanović, Bakir Izetbegović, Milorad Dodik, Nedeljko Čubrilović i mnogi drugi), ali su njegove izjave često prepune demagogije o važnosti i posvećenosti privatnom sektoru, da bi svoju kćer “uhljebio” u državnom, jer nema ništa sigurnije od državne kase (što govori da se oni ne bore za vlast, već za državu kao plijen i nekako se logično nameće: da on vjeruje u privatni biznis, ne bi ulazio u politiku).

Na osnovu podataka Centra za istraživačko novinarstvo iz 2013. u raznim agencijama, direkcijama i ministarstvima otkriveno je da je 260 osoba radilo na mjestima za koja je konkurs naknadno raspisan. I niko nije odgovarao. Sve je bilo po zakonu. Istina, retroaktivno i s unaprijed izabranim kandidatima, ali je forma zadovoljena. Stranački funkcioneri višestruko su naplatili. Zaposlili su porodicu i kumove, a budale će raditi u realnom sektoru da bi oni imali za plaće.

Nepotizam (po definiciji) označava tip ponašanja, najviše kod nosilaca političke, ekonomske, vojne, diplomatske ili neke druge moći, koji, na osnovu svog povlaštenog položaja u hijerarhiji, favoriziraju (zapošljavaju) članove svoje porodice ili prijatelje. Ali, da ne bi bilo zabune, nepotizam je preživio sve ideologije. Ne radi se tu o nekakvim pojedinačnim slučajevima, već o duboko ukorijenjenim ili široko rasprostranjenim deformacijama, krajnje zabrinjavajućoj pojavi, koju vlast neće i ne želi sama riješiti.

Jedino “pritisak javnosti” može, do neke mjere, ublažiti problem, ali na način da stalno i uporno zahtijeva “javnost rada” svih državnih organa, direkcija i agencija. Zapravo, sve ono što se plaća iz proračuna, budući da je to novac građana i oni imaju pravo znati kako i na koga se troši. Pogotovo što podaci o broju zaposlenih u općinskim, kantonalnim, entitetskim i državnim administracijama govore da stvar izmiče kontroli.

Glasačka mašina, koju su godinama preko veze zapošljavali u svim tim institucijama, sad dolazi na naplatu. Sve je manje realnih izvora za finansiranje te ogromne stranačke vojske i rodbine, koja je vraćala uslugu na izborima. Narušena je ta prividna ravnoteža, a povećao se “stepen zaoštrenosti” između želja i mogućnosti. Nezadovoljstvo je obostrano.  

Obični ljudi u depresiji odlaze iz zemlje jer su njihove šanse u takvoj konstelaciji nikakve. Objektivno, ne mogu se boriti protiv Fadila Novalića i njemu sličnih. Vjeruju da na Zapadu nada još nije umrla. Ali, paradoks je u tome da, ako većina napusti BiH, neće biti “kritične mase”, koja može izvršiti pritisak na vlast da smanji apetite i najskuplju državu na svijetu učini funkcionalnijom, dovede to toga da se konačno uspostavi društvo jednakih šansi i mogućnosti za sve, ne samo za privilegirane političke elite, koje koriste obrasce zatvorenih klijentelističkih grupa i mafije.

To je začarani krug iz kojeg je teško izaći. Osim ako ga Novalić ne presiječe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera