Oglasi

Žao mi je što sam umorniji od djeteta koje živi teže od vas i mene

Umoran sam iako sam se vratio sa odmora na otoku, umorniji od dječaka kojem su vukovi pojeli 12 koza, a koji je pun života.
Hektorović je preživio kugu. Valjda ćemo i mi nadići „moderno doba“EPA - ilustracija

Umoran sam. Umoran, iako sam se vratio sa odmora koji sam proveo u jednoj od najljepših država za koje znam, na ostrvu - ili otoku, svejedno - na kojem sam zadnji put bio sa, sada već pokojnim, ocem 1990. godine, Visu.

Tada su do Visa vozila dva trajekta, kojima se čak sjećam i imena, bili su to Partizanka i Vuk Karadžić. Danas je to Petar Hektorović riječke Jadrolinije, koji vozi oko dva i po sata od Splita do ostrva.

Silom prilika bio sam, kao i mnogi drugi, praktično i nažalost - neki će reći i normalno, zbog situacije - odsječen od dijela hrvatske istorije, pa nisam, iskreno, znao baš puno o Hektoroviću, koji je bio hrvatski renesansni pjesnik i erudit.

Zanimljiva mi je i paralela između Vuka Karadžića, koji je zapisivao narodne priče i pjesme, a što je, takođe, činio i Hektorović, brižljivo bilježeći, između ostalog, i pjesme koje su mu recitovali ribari sa područja Hvara i okoline, gdje je živio. Hektorović je živio u prelazu 15. u 16. vijek.

Iako mi je drago što splitsko-viški trajekt Jadrolinije nosi ime Petra Hektorovića, to nije tema ovog pisanja, kao ni, uostalom, Vis, na koji ću se - što zbog mještana, što zbog nebeske ljepote - uvijek rado vratiti. Tema je, kako sam i rekao, umor.

Od sukoba, konflikta, nerazumijevanja, kukanja; od činjenice da oni sa najnižom duhovnom stopom razvoja najglasnije riču, tobož’ braneći nas od njih i njih od nas; od toga da ljudi vrlo teško prihvataju da neko drugi može imati posve drugačiji pogled na svijet, politiku, sport, kulturu, ukupne odnose i obrazovanje; od ljudi koji razvoj posmatraju isključivo kroz GDP-jeve, BDP-jeve, plate, ekonomski rast, fiskalne politike i finansijske reforme, a ne kroz, primjerice, kvalitet života - koji nije nužno povezan sa novcem - širinu duha naših naroda i narodnosti, kroz ljudskost, spremnost da se pomogne, solidarnost, humor i ostale, nažalost teško mjerljive, “detalje”.

Umoran sam i od konstantne reklame, promocije i kreiranja ukupnog raspoloženja koje ciljano, na sva zvona, zvučnike, monitore i tiskana slova, diktira ljudima da je sreća samo negdje tamo, kod drugih, u tuđini, gdje je trava zelena a „kretena“ i inih nema, gdje je sve, da sumiram, savršeno.

Na koncu, umoran sam od vrste „legalnog“ nasilja koje, zbog navodnih širih interesa, onemogućava ljudima da uživaju u onome što je neodvojivi dio svakog čovjeka, svakog naroda i zajednice, naše planete i kosmosa, a to je priroda.

Mi nismo odvojeni od prirode, mi jesmo priroda, skupa sa drvećem, životinjama i planinama. Tragedija je samo što su to znali indijski mudraci prije pet hiljada godina, dok „moderni čovjek“ prirodu dijeli na čovjeka, koji je tu da je ukroti i da se tim ponosi, i na ostale oblike života, koje smatra nižim od sebe. Suštinski, ako se već hvatam Indijaca, R. Tagore govori da čovjek i jeste „više“ biće u smislu da posjeduje svijest kojom može doprinositi boljem životu na Zemlji, razumijevajući da je sve povezano i da pucanje jedne karike u lancu, nužno i logično, znači i pucanje tog lanca. A taj lanac jeste život.

Sad ćeš sam da oprašuješ krastavce

O tom lancu sam pričao jednom mlađem komšiji, koji mi se pohvalio kako je otrovom poprskao cijeli roj - za njega groznih - bumbara; objašnjavao sam mu, na njemu razumljivom jeziku, šta je zapravo učinio.

„Jesi li posadio krastavce“, pitao sam ga.

„Jesam, mašala, posadio, rađali su i rodiće“, sa osmijehom je rekao.

„E ’oće g...“, sa osmijehom sam mu uzvratio.

„!?“

„E vidiš, dragi komšija“, počeo sam, „bumbar je jedini insekt koji oprašuje mnoge biljne vrste. Jedini. A među tim biljnim vrstama, koje oprašuje samo i jedino bumbar, je i krastavac.

Ubio si bumbare i sad ćeš sam da oprašuješ krastavce, samo ne znam kako“. Komšija je nešto promrmljao, dok mu je vilica ispadala do poda, ali je uspio izustiti da to nije znao.

Umoran sam, zaboravio sam reći, a komšija me podsjetio, od neznanja - možda i najviše. Od neznanja svog, prije svega.

Vraćajući se sa raftinga na Tari, jednog julskog vikenda, negdje na prevoju Rogoj, između Foče i Sarajeva, vidjeli smo nekoga kako stopira. Iz daljine, lik se učinio kao neki stranac, još jedan od onih u nizu koji dođu da upoznaju balkanske zemlje i prokrstare našim šumama i gorama, rijekama i obalama.

„Vozi dalje“, sugerisao sam supruzi, nespreman da, po-ko-zna-koji-put, objašnjavam šta je bilo, zašto je bilo i kako je bilo sve „to“ kod nas. Iskreno, nakon Tare i utisaka koje sam još uvijek žvakao, nije mi se dalo vraćati se u tu vrstu prošlosti.

No, kako smo se približavali figuri koja je držala ispružen palac, vidjeli smo da je to, zapravo, dijete! Uz naglo kočenje, skrenuli smo i klinac je ušao.

U šumi je mirnije

„Zdravo, ja sam Leo“, rekao je uz osmijeh i oči koje su naprosto zračile nekim drugačijim i rijetko viđanim mirom (napomena: ime je promijenjeno, zbog zaštite maloljetnika). 

„Dokle ćeš“, pitali smo.

„Trnovo“.

I tada je počelo.

Momak, ukratko, čuva koze. Četrnaest mu je godina. Kaže da su mu vukovi nedavno pojeli 12 koza i da mu ih je ostalo pet. Osjeti se po kozama, što je meni dobro poznat miris, jer je dedin brat na selu držao te životinje.

Kćerka se pravi da spava, mlađa je samo par godina od Lea, vjerovatno se stidi. Objašnjava, polako i sa mjerom, kako su vukovi, redovno, u njegovoj blizini. „Imam i fotografije na telefonu“, kaže.

Pričao nam je kako su mu jednom pobjegle koze u šumu, kako se telefonom javio dedi, sa kojim živi, da mu kaže da će ići da ih traži. Išao je sa svoja dva vjerna pratioca, jednim vučjakom i jednim pola-vučjakom pola-vukom, kojeg „nikad nije uspio skroz pripitomiti“.

Sa osmijehom se sjeća kako je zanoćio u šumi tragajući za kozama i kako su ga čuvala i grijala ta dva psa, ili psa-vuka. Našao ih je, sve do jedne, a nastavlja da priča kako ima tu jednu posebnu kozu: „Ta ti je kao Spajdermen. Popne se na štalu bez po’ muke!“

Išao je u jednu osnovnu školu u centru Sarajeva, a sada je u lokalnoj trnovskoj školi. „Sviđa li ti se više u gradu ili šumi“, pitam ga dok se spuštamo niz serpentine Rogoja. Odgovara da je uvijek više volio šumu i da je tu mirnije.

Zanimalo me i kako provodi vrijeme dok čuva koze i kako uopšte zna išta o kozama. „Pa eto, čitam, gledam u njih i razmišljam. O kozama sam sve iz knjiga naučio“, kaže. Supruga je konstatovala kako su koze, za razliku od ovaca, pametne.

Objasnio nam je, dok smo slušali razrogačenih očiju, da je jednom vidio vuka kako je stavio ovcu na leđa, nosio je 40-ak metara i zatim je spustio. Ovca, potom, nastavlja da hoda za vukom, da ga prati, dok je ovaj ne pojede.

Dok se kćerka i dalje pravi da spava - a lijevo uho joj je crveno od upijanja nevjerovatnih priča iz usta ovog nevjerovatnog bića - stižemo u Trnovo. Leo izlazi, pozdravljamo se i želimo mu svaku sreću, kao i on nama.

Žao mi je što sam umoran

„Wow“, čulo se iz usta moje kćerke - koju je izuzetno teško zadiviti - nakon što je Leo zalupio vrata od auta.

Wow i ja kažem, jer sam našao apsolutnu sličnost između ovce i čovjeka.

Žao mi je što Lea nisu upoznali Petar Hektorović ili Vuk Karadžić, jer bi imali šta zapisati. Žao mi je što Lea nisam upoznao ranije i što ga i vi niste upoznali, da nam razbije neznanje o onome što nas okružuje.

Žao mi je što sam umoran, umorniji od djeteta koje živi teže od mene i vas hiljadu puta, a koje je puno života, osmijeha i spokojnog pogleda koji prolazi kroz slojeve ispraznosti ljudi naviknutih na lagodno i uljuljkano životarenje u betonskim kulama modernog Vavilona.

Hektorović je preživio kugu. Valjda ćemo i mi nadići „moderno doba“, u kojem je lakši put proglašen jedinim ispravnim. Sumnjam da bi se Leo složio sa tim.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.