Oglasi

Žal za kavom/kafom/kahvom doma mog

Kuća - pos'o ili, drugim riječima, radno odijelo - pidžama, kao nepisano pravilo Zapada, mnogima je odavde nepojmljiva životna šifra.
Trava nigdje nije mekša i zelenija, a kava crnja i toplija kao ovdjeEPA

Hrvatskoj se, kao i ostalim zemljama u regiji, događa zabrinjavajući egzodus stanovništva. Posljednjih godina ljudi opet masovno odlaze. Neki promišljeno, a neki naprečac, pa što bude - bude. 

Kada je taj odljev u pitanju, hrvatski su političari, oni na vlasti, u prilično shizofrenom položaju. Negdje duboko u sebi – ako do te dubine uopće dopiru – vjerojatno znaju da većina ovih sretnih nesretnika koji već odoše ili upravo pakiraju kofere, uvelike to čine baš zbog njihove nemoći, nesposobnosti ili nečasti.

S druge strane znaju da im je u opisu posla i položaja, a možda ih i savjest ponekad opeče, da ove koji su već otišli pozovu da se vrate, a ove koji se spremaju da raspakiraju kofere. 

U tom raskoraku bit će da je trenutno najteže hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Prije nekoliko mjeseci ona je u intervjuu austrijskom Kleine Zeitungu doslovce rekla ovako: "U odnosu na prošlu državu ljudi imaju slobodan izbor, pa mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro".

Ohola poruka

Otiđoše tako mnogi i prije njezine ohole poruke, a mnogi i nakon što ju je izrekla. Sada je, pak, predsjednica na turneji po bogatim i prosperitetnim zemljama u kojima se ubrzano okrupnjava hrvatska dijaspora. U Švedskoj je ovih dana skrušeno pozvala Hrvate da se vrate u domovinu koja, kako reče ona, "stari i umire".

"Na nama je da osiguramo vaš povratak, integraciju u život u domovini i onu vrstu ispunjenja kakvu imate u Švedskoj", dodala je ne trepnuvši.

Nakon Švedske, predsjednica se sprema na isti način agitirati i u najbrže rastućoj i najprosperitetnijoj hrvatskoj županiji - Irskoj. Tek nešto više od dva mjeseca protekla su od njezine poruke "idite ako vam ovdje nije dobro" do njezinog apela "vratite se, domovina nam umire". 

No, za slabu utjehu vlastima, poneki se i vraćaju. Ti nisu ni približno brojni kao oni s kojima se mimoilaze na granici, ali zato privlače medijsku pažnju kao da su na čelu nepreglednog povratničkog zbjega sa Zapada. To su pioniri povratka, ljudi koji su brzo zagrizli najtvrđi gastarbajterski kruh i koji se "tamo gore" nisu našli ni snašli jer i bolji život ima svojih 50 nijansi sive.

Povratak iz bolje budućnosti

Političari ih zasad nisu zaskočili niti im puno vrijedi slikati se s njima, jer takvi se sigurno nisu odazvali zbog predsjedničinog dirljivog apela o domovini na izdisaju, niti zbog statistički ojačalog BDP-a. No, zato ih vole mediji, pa nemilice isporučuju njihove priče. Tamo figuriraju poput neke egzotične vrste: ljudi koji se vraćaju iz bolje budućnosti!

Zanimljivi su ponajprije kao iznimke koje potvrđuju pravilo; jer iz prve ruke svjedoče o surovim pravilima igre uređenih zapadnih društava i njihovih uhodanih tržištâ rada, a iz druge i o ovdašnjem balkanskom mentalitetu koji će, kad je sila, zapeti i raditi kao robot, ali će, kad sila ne stišće previše, radije uživati u ležernosti i indolenciji. A to najbolje može u svome kraju gdje mu je najbolje kada i nije kao u raju. 

Ima ona pjesma, taj univerzalni evergreen Toma Jonesa Green, Green Grass Of Home koji sugestivno govori o neponovljivom osjećaju povratka kući i ponovnog dodira sa "zelenom travom doma svog". Ovdje kod nas, manje lirski, ali jednakim emotivnim zanosom povratnika u zavičaj, može se govoriti ne o zelenoj travi nego o crnoj kavi "doma mog".

Jer što u raznim varijacijama kažu ljudi koji su na svekoliko iznenađenje stigavši u Švedsku, Irsku, Njemačku, Austriju, Australiju i drugdje, ubrzo ubacili u "rikverc" i vratili se kući? 

Kuća - pos'o iliti radno odijelo - pidžama

Dobro je tamo - reći će - puno se radi, može se i pristojno zaraditi (jest da ćeš malaksati od toga), ali nemaš s kime ni kada sjesti i popiti kavu. Štono bi u onoj sablasnoj gastarbajterskoj (anti)himni Kuća, pos'o ispjevao Ekrem Jevrić: "Evo živim u Njujorku gradu, živim, radim, a i samo radim... Kuća, pos'o, pos'o kuća..."

"Nigdje se ne živi bolje, laganije i lagodnije nego kod nas. Tamo je kava skupa. Ako ćeš otići u kafić, nećeš imati što jesti, a kod nas se kava pije prije posla, za vrijeme, nakon posla... Tamo je režim 'radno odijelo – pidžama' i ako se nećeš toga držati, nemaš ništa", kazao je zimus Večernjem listu Ivan Baković iz Tomislavgrada koji se okušao na nekoj njemačkoj baušteli, pa odustao.

Kuća - pos'o ili, drugim riječima, radno odijelo – pidžama, to je mnogima odavde nepojmljiva životna šifra. I izvjesni A.K. iz Tuzle ispričao je novinarima kako se brzo vratio kući iz Njemačke gdje je radio fizičke poslove i po 12 sati dnevno.

"Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila. Žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kafom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao", izjadao se taj Tuzlak.

Gotovo svi hrvatski mediji nedavno su prenijeli i ispovijest mladog liječnika iz Slavonskog Broda koji je nakon šest mjeseci provedenih u Irskoj, unatoč sasvim pristojnoj plaći od 3.300 eura, rekao "goodbye, Dublin, odoh kući". 

"Super mi je kod kuće. Radim ono što volim, pijem kavu s prijateljima, imam vremena za sinčića i suprugu, uvjeren sam da nemam niži standard od onoga koji liječnicima pruža Irska", objasnio je svoje razloge. 

Sentimentalni okidači: kava i kifla

Informatičar iz Zagreba M.Š. u Irskoj je, ali u Corku, također izdržao šest mjeseci. On, doduše, nije spominjao da mu nedostaje ispijanje kave, već jedan drugi ritual: jutarnju kupovinu peciva. 

"Jedna od stvari koja mi je nedostajala bilo je pecivo iz pekarnice koje sam kupovao ujutro kad bih išao na posao. U Irskoj nema pekarnica na svakom uglu kao kod nas", požalio se. 

Nisu, naravno, kava i kifla ključni razlozi za njihov povratak, možda tek simbolički okidači, ali u ovih nekoliko nasumično odabranih primjera ilustriraju žudnju za povratkom u poznato okruženje, u matičnu sigurnost koju ne može oskvrnuti ni egzistencijalna neizvjesnost. 

Ljude koji su otišli trbuhom za kruhom sigurno nije na put potjerala neka silna sreća, ushit ili avantura. Oni, pak, koje je neprilagođenost potjerala natrag, često će s pretjeranim zanosom reći kako "ipak nigdje nije kao ovdje", pa nešto prizemljenije tumačiti sklonost uskraćenim sitnim ritualima poput 'kafenisanja' koji bi ih spasili od robotizirane rutine rada i robotske hladnoće ljudi drukčijeg mentalnog sklopa.

Reći će oni da se ovdje ipak nekako može skrpati život i da će po sili sive ekonomije uvijek biti makar nekog fušeraja za preživljavanje.

I da trava nigdje nije mekša i zelenija, a kava crnja i toplija kao ovdje.

Izvor: Agencije

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.