Oglasi

Zagubljena fotografija košarkaša Jugoslavije

Novinari u Argentini te 1990. nisu slutili što se sprema u državi iz koje dolaze, iako su u redakcijama bili brifirani: 'Pazite na emigraciju.'
'To mora da je snimljeno u Argentini, na Svjetskom prvenstvu u košarci 1990. godine, gdje je SFRJ osvojila zlatnu medalju'Arhiva

Piše: Zoran Čutura

Ne kaže se uzalud kako jedna fotografija govori tisuću riječi... Posljednjih dana pokušavao sam pronaći tu jednu fotografiju i nisam uspio, pa sad moram napisati tisuću riječi a da nisam siguran hoću li s tih tisuću riječi uspjeti opisati ono što je na fotografiji ovjekovječeno i kakve sve asocijacije ona izaziva. Ostala je zagubljena negdje u cyber-prostoru, u beskonačnosti tog svemira, iz kojega se i pojavila prije nekog vremena.

Njeno rekonstruirano pojavljivanje išlo bi otprilike ovako: kćer je - bez ikakvog objašnjenja otkud ju je dobila i tko ju je poslao - iz Japana poslala tu fotku e-mailom mojoj supruzi, koja ju je proslijedila sinu. Sin je pitao kad sam ja to imao ovakvu bradu, a supruga mu je odgovorila: "A kad si ti to osvojio ikakvu zlatnu medalju, klipane?"

Bizarnije od dresa

Da bih i ja naposljetku vidio što se na fotki nalazi: mladi i mršavi ja, s bradom koja danas izaziva određene asocijacije, barem iz naše hrvatske perspektive, na postolju, s medaljom oko vrata, u trenirci jugoslavenske reprezentacije, gledam nalijevo prema dolje, gdje se nalazi tamnoputi igrač u trenirci reprezentacije SAD-a, također s medaljom oko vrata. Samo su ta dva lika na slici...

Trebalo mi je nekoliko minuta da posložim priču; to mora da je snimljeno u Argentini, na Svjetskom prvenstvu u košarci 1990. godine, gdje je SFRJ osvojila zlatnu medalju, a Amerikanci su bili treći. To što sam ja posljednji u nizu igrača na najvišem postolju doista i sliči na mene, jer sam redovito bio posljednji kad se nešto dijelilo, pa neka su se dijelile i medalje, a onaj tamnoputi igrač na nižem postolju mogao bi biti Kenny Anderson, dečko koji je kasnije s Draženom Petrovićem igrao u Brooklyn Netsima, pretpostavljeni kapetan američke selekcije, koji se kao prvi popeo na postolje.

Dokaz, rekoh, nemam.

Nisam bio dovoljno pametan da pospremim fotku čim sam je dobio ili barem da je pospremim na neko mjesto gdje bih je opet brzo našao. Vjerojatno će se pojaviti kad je više ne budem tražio, tako to obično biva. Ali ne mislite valjda da bih izmislio ovako nešto?

Prije svega ostalog - šokiralo me to koliko sličim na svog sina, koji je danas tri godine stariji nego što sam ja u Argentini bio. Nikad nisam vidio neku naročitu sličnost među nama, a i njegova inicijalna reakcija ukazuje na istu perspektivu.

A onda sam se krenuo pomalo prisjećati, što baš i nije lako četvrt stoljeća nakon nekog događaja. Uostalom, vremenom sam nekako prekinuo emotivne spone s tim razdobljima - tijekom neke od uzbuna u Zagrebu ranih devedesetih, kad sam s obitelji uglavnom provodio vrijeme u podrumu, u nastupu bijesa sam u kontejner pred kućom bacio sve reprezentativne memorabilije, sve ono što je imalo po sebi natpise SFRJ ili Jugoslavija.

All Star u Sarajevu

Sačuvao sam nešto još bizarnije od dresa ili trenirke nacionalne selekcije države koja više ne postoji - dres s prve i jedine All Star utakmice koja je igrana u SFRJ (koliko ja znam) i to baš u Sarajevu. Samo malo, da pogledam u ormaru... Evo ga, bijeli dres s crvenim obrubom, broj osam. Prišivena je reklama "Energopetrol", marka opreme "dribbling". Ekipe nisu bile podijeljene na "istok - zapad", bilo bi to politički neprihvatljivo u doba rastućih tenzija. Igrači su bili podijeljeni po nekom drugom kriteriju, a ja sam upao u ekipu s Tonijem Kukočem i Zoranom Sretenovićem (to se dobro sjećam), i bez neke postavljene taktike ubacio sam otprilike 20 poena, a da ni sam nisam znao kako ni zašto, lopte su stizale i stizale i trebalo ih je samo pospremiti na pravo mjesto, razmišljajući: "Čovječe, koji je užitak igrati s ovim momcima."

Vratimo se toj Argentini - to je bilo posljednje planetarno natjecanje na kojem su za SAD igrali igrači sa sveučilišta, kategorija koju smo nazivali i još nazivamo "amaterima". Imali su oni dobre selekcije, kasnije su ti igrači radili sjajne NBA karijere, ali su ih i u polufinalu Olimpijskih igara u Seoulu 1988. godine i u polufinalu SP-a u Argentini pobjeđivali SSSR i SFRJ, a u međuvremenu ih je SFRJ još "pošamarala" na njihovu terenu, u Seattleu tijekom Igara dobre volje (Goodwill games), ustanovljenih zbog hladnoratovskog bojkotiranja Olimpijskih igara.

Dugogodišnjim učiteljima postalo je malo nezgodno što su naglo postali učenici. I od Barcelone 1992. godine nadalje, za SAD igraju profi selekcije. Zato ta fotografija ima neku posebnu simboliku. Amerikance je tada vodio Mike Krzyzewsky, čovjek koji i danas vodi američke selekcije, a igrali su (među ostalima) spomenuti Kenny Anderson, Billy Owens, Alonzo Mourning i Christian Laettner.

SFRJ je vodio Dušan Duda Ivković, a igrali su (po brojevima) pokojni Dražen Petrović, Velimir Perasović, moja mršava i bradata malenkost, Toni Kukoč, proglašen MVP-om turnira, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Željko Obradović, Radisav Čurčić, Vlade Divac, Arijan Komazec, Zoran Jovanović i Zoran Savić. Nije bilo Dina Rađe, koji se na licu mjesta pojavio s gipsom na nozi. Trebalo je ići u inozemstvo, pa je trebalo i pokazati da postoji valjani razlog za nedolazak u reprezentaciju - takva su vremena bila.

Više od zlata

Više od zlata i dominacije tijekom natjecanja, Argentina je u kolektivnoj memoriji ostala upamćena po tome što je Divac istrgnuo hrvatsku zastavu jednom od navijača koji su ušli u teren i bacio je na pod. Osobno nisam to ni vidio niti sam znao što se dogodilo dok nam novinari to nisu prepričali. Nemam nikakvu namjeru politizirati o tom događaju (kao ni o onom dokumentarcu Once brothers, koji je pokušao promijeniti povijest), bilo-prošlo, ali je to ostao jedan "flash" zapamćen kao slijedeći korak prema raspadu države.

Bio sam ja i ranije u Argentini, s Cibonom, igrali smo nekakvo interkontinentalno natjecanje, na tribinama tijekom utakmice Cibone i Žalgirisa nije bilo ni jednog obilježja država iz kojih su klubovi dolazili - samo hrvatska i litavska obilježja istaknuta od ekonomskih ili političkih emigranata. Tada nam je trener, da baš ne spominjem ime, rekao. "Nemojte slučajno da vas netko slika s hrvatskim iseljenicima i s njihovim zastavama, imat ćemo problema." Tja, vremena se mijenjaju...

Sad, poslije mnogo godina, mogu reći i da sam na brzaka, u svlačionici nakon finala, dragog prijatelja i cimera Zdovca pokušavao naučiti barem početnu strofu himne, jer je onima koji je nisu pjevali prilikom osvajanje posljednje zlatne medalje, silno širom otvarajući usta i pokazujući plombe, kao da žele progutati kameru gurnutu pod nos, na Europskom prvenstvu u Zagrebu prethodne godine, bilo nešto jako zamjereno kroz medije. Nije među nama igračima bilo tenzija, možda sam bio i ostao malo naivan, pa ih nisam zapazio - znali smo tko je tko, tko je što i - amen.

Zdovcu i meni je od političkih diskusija bilo mnogo zabavnije kontrolirati Dudino vrijeme dolazaka u sobu, kad bi u sitne sate gađao ključanicu sobe preko puta, potiho pjevušeći, a mi smo se prevrtali u neudobnim krevetima argentinske provincije tijekom besanih ljepljivih noći u Santa Feu na obali rijeke Parana. Kao da smo se svi skupa našli u kakvu Marquezovom romanu.

Pojma tada nisam imao da ću se jednog budućeg dana baviti novinarstvom niti da ću četvrt stoljeća kasnije dobiti (i odmah zagubiti) fotku koja će me podsjetiti na minule događaje. A po prirodi stvari, danas imam mnogo bliskih ljudi među novinarima, pa i među onima koji su tada izvještavali s lica mjesta. Time imam i privilegiju da provjerim kakva su njihova sjećanja o Argentini '90...

Koš iz auta

Bez denunciranja, dakle bez imena, sakupio sam ovo: ni novinari nisu slutili što se sprema u državi iz koje dolaze, iako su u redakcijama bili brifirani: "Pazite na emigraciju", a družili su se isključivo u nacionalnim kružocima. Jedna jedina hrvatska novina koja je odmah objavila informaciju (nije bilo interneta, nije bilo mobitela) o slučaju "Divac - zastava" bio je režimski Vjesnik, i to samo zato što tadašnji novinar Vjesnika nije odmah po završetku finala odjurio predavati izvještaj, kao što su učinili svi ostali, pa je svojim očima vidio taj događaj. Da toga nije bilo, sve bi ostalo b. o. A u bizarnosti dodajmo i ubačaj Kukoča Amerikancima direktno iz auta, slučaj koji uopće nije predviđen pravilima igre, i utakmica je zaustavljena na pet minuta zbog vijećanja, da bi potom lopta bila dodijeljena Amerima.

Eto vam tih tisuću riječi, kad već nisam mogao naći fotografiju.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.